Švicarska Papina garda danas
U spomen na taj krvavi dan i dandanas novaci Papine garde polažu svečanu prisegu 6. svibnja. U pravilu, ceremonija polaganja prisege održava se u dvorištu San Damasco i to na četiri jezika: njemačkom, francuskom, talijanskom i retoromanskom – odnosno na jezicima švicarskih kantona iz kojih dolaze novaci budući gardisti Helvećani. Novak podiže tri prsta desne ruke u zrak (simbol Oca, Sina i Svetog duha), a lijevu ruku polaže na zastavu garde. Na zastavi švicarske garde su tri heraldička simbola: grb trenutačnog pape, pape Julija II. utemeljitelja Helvećanske garde i amblem trenutačnog zapovjednika garde. Hrabrost Helvećana ovjekovječena je i u švicarskom gradu Luzernu gdje je u živoj stijeni uklesan lav koji probodena srca ugiba na štitu na kojem je natpis na latinskom: Helvetorum Fidei Ac Viruti (Vjernosti i junaštvu Helvećana).
Danas Cohors Helvetica (Švicarska garda) broji pet časnika, 25 dočasnika i 70 helebardira (vojnika naoružana dugim oružjem kombinacija koplja i sjekire). Gardisti su odjeveni u renesansne odore koje nose prugasto žutoplave boje (povijesna boja obitelji Medici), a najvjerojatnije kreirao ih je sam Michelangelo. Na glavi gardisti nose kacigu koja je urešena crvenim perima. No, u svakodnevnim zadaćama i obnašanju službe gardisti nose plave odore, a na glavama beretke. Gardisti su naoružani helebardom i mačem, ali u slučaju potrebe mijenjaju oružje, pa se naoružavaju suvremenim pješačkim kratkim strojnicama tipa Bereta M 12, suzavcem i ručnim obrambenim granatama. Raspolažu i težim naoružanjem koje se čuva u njihovoj vojarni u blizini vrata Sv. Ane nedaleko Sikstinske kapele. Ipak, kao tjelohranitelji poglavara katoličke crkve vidljivo nošenje oružja sami gardisti drže neprimjerenim, pa za obnašanje stražarske službe i dalje rabe helebardu i mač.
Svaki kandidat – novak za gardista obvezatno mora biti švicarski državljanin, mora imati završeno srednje stručno obrazovanje, ne smije biti stariji od 30 godina i mora biti visok najmanje 174 cm, te da je regulirao služenje i obuku u švicarskoj vojsci i obvezatno mora biti rimokatolik. Služenje u Papinoj gardi najmanje traje dvije godine, može se produžiti, ali najviše do 25 godina službe. Plaća je 1 000 eura, isplativa u švicarskim francima, s besplatnim smještajem i hranom. Gardisti se mogu oženiti tek kada navrše 25 godina života i pod uvjetom da su odslužili najmanje tri godine, te potpisali ugovor za još tri godine. Dakako, žene im se mogu doseliti u Vatikan samo ako postoji prazan i slobodan stan. Mirovine dobivaju točno po ključu: Minimalna mirovina pripada ih nakon deset godina službe, nakon petnaest godina ona je znatno veća, a nakon dvadeset godina mirovina je punog iznosa. Najbolja mirovina je ako odsluže svih trideset godina. Kad jednom stupe u redove Papine garde gardisti prolaze obuku u trajanju od tri i pol tjedana s instruktorima iz SAS – a. Na toj obuci novaci prolaze tečaj samoobrane, rukovanje vatrenim oružjem i drugim ubojnim sredstvima. Uče ispravan način oslovljavanja crkvenih dužnosnika, ali i induvidualne vježbe u rukovanje helebardom i mačem. Uče zemljopis i talijanski jezik, te odlaze na predavanja iz oblasti kulturne baštine sredine u kojoj su se našli. Istekom prve godine službovanja moraju položiti prvi ispit. U slobodno vrijeme mogu pohađati tečaj engleskog jezika i rad s računalima, a u trećoj godinu mogu se upisati na studij kako bi stekli švicarsku federalnu diplomu ili izabrati bilo kakvo drugo školovanje za stjecanje diplome. Časnici i stariji helebardiri mogu se ženiti, prema prije narečenim uvjetima. Nije im zabranjeno kartanje niti ograničeno slobodno kretanje u javnom životu, ali opet postoji uvjet da im je ponašanje uzorno i diskretno. Nije ni tajna da su dosta aktivni u društvenom životu jer ih mlade rimske dame stasale za udaju smatraju upravo poželjnim i pravim prilikama.
Post je objavljen 04.04.2005. u 19:45 sati.