Prije 10 godina, na Valentinovo, izgubila sam i treću trudnoću zaredom... Taj put sam sama prokrvarila i bila sam zadovoljna da me barem neće morati opet kiretirati. Čudno zadovoljstvo u velikoj praznini duše. Imala sam osjećaj da više ničega nema - nadanja, snova... Stan je bio jezivo pust, a novouređen, uselili smo se nedugo prije toga, još se osjećao miris lakirane lamperije. Sjedila sam u fotelji i gledala u televizor ili, točnije, kroz njega, negdje u daljinu. Polako sam nestajala. Škripa potpljenih brodova je umuknula, more je bilo mirno. Tek bi pokoja suza popratila grč u trbuhu... Ne, nije me boljelo više od uobičajene mjesečnice, ali izgubljeni snovi su pekli neizdrživo. Pojavio se iza mojih leđa s crvenom ružom, lijepo dekoriranom u nekakvom ukrasnom kartonu. Inače mi nije imao običaj poklanjati cvijeće, nismo obilježavali Valentinovo. Poljubio me je u vrat i samo prostenjao:
- Dušo, ne znam što da ti kažem...
- Nema se tu što za reći... - ustala sam poput stroja, otišla do kuhinje, oslobodila ružu oklopa i stavila je u vazu...

Život je pun kontrasta neophodnih kako bismo se mogli radovati, kako bismo znali prepoznati i cijeniti sreću. Da je sve išlo glatko, možda ne bih znala koliko sam danas bogata dok slušam dječji smijeh, pa čak i dok se svađam s malim napastima. Viktor Frankl, kojeg sam nedavno citirala, lijepo je to uobličio u jednostavnu misao: "Iz ruševina se najbolje vide zvijezde".

Danas sam povela svoje mlađe dijete i njezinog prijatelja do zvijezda, do jednog posebnog planeta i rekla im da moraju dobro zapamtiti da se ono bitno može vidjeti samo srcem i nikako drugačije jer bitno je očima nevidljivo...

Inače, kad su me zatražili da se igramo kazališta sjena i da im nacrtam bilo što, počela sam crtati čovječuljka... Nisam imala ni najmanje namjere nacrtati upravo Malog princa, ali oni su ga sami prepoznali u crtežu i tražili su me da mu nacrtam i šal... Očito je princ došao sam u moje misli i to s razlogom, da me podsjeti na ono najbitnije... ljubav i trnje...