Bilo je ljeto 1983. godine, ako se ne varam, možda 1984... Ljetovali smo godinama u Malom Lošinju gdje moji imaju vikendicu, a osim kupanja, najviše sam voljela provoditi večeri u ribolovu s tatom i bratom. Počeli bismo odmah nakon večere pripremati meku od kruha kojeg sam s vodom gnječila toliko dugo dok ne bi postao kugla "plastelina". Ne sjećam se točno jesmo li još nešto dodavali u taj kruh ili ne, a to mi uostalom nije bilo važno, sve je bila igra. Voljela sam i pecati na flaks, uvijek bih imala svoj kolut; ne jednom ulovila bih lijepu ušatu, zubaca ili neku drugu ribicu koju bi tata skidao s udice i spremao u vrećicu ako bi bila dovoljno velika za obrok, a puštao ako su bile premale. Ponekad bi vjetar bio dovoljno jak da mi zapetlja flaks ili bi zapinjao za lađice i kamenje - tada bismo koristili vedre noći za gledanje zvijezda. Tata bi mi pokazivao Velika i Mala kola (Velikog i Malog medvjeda), Kasiopeju, Liru, Sjeverni križ, a svoje mjesto imao je i "Okovani Perzej" (ponekad bi se zabunio u nazivima, pa je tako okovao Perzeja umjesto Prometeja)... Obožavala sam gledati u zvjezdano nebo, posebno nakon što mi je tata rekao da je pogled u zvijezde zapravo pogled u prošlost "i tko zna kako sve to danas izgleda...". Ležali bismo tako na lukobranu koji bi i navečer bio topao od ljetnog sunca, pokraj crvenog svjetionika i slušala bih njegove priče uz šum valova...

Jedne nam se večeri u ribolovu pridružio dječak moje dobi, lokalni "domorodac" plave kose i blistavih očiju. I kao što to zna biti između djevojčica i dječaka u toj dobi, ubrzo sam počela doživljavati navale krvi u obraze i gomilu neobuzdanih leptirića u trbuhu. Zaljubila sam se onako nevino, čisto, dječje i ubrzo se sav ribolov svodio na druženje s njim. Oblačila bih svoju najdražu haljinicu, pazila da izgledam čim bolje, a eventualni odlasci do grada umjesto u ribolov bili bi mi gorko razočaranje. Sjedili bismo jedno do drugog i pričali tko zna o čemu, divila sam mu se jer je sam skidao ribe s udice, a ja sam ga učila o zvijezdama. Čak sam ga naučila i pjevati jednu francusku pjesmicu koju je mene naučila starija sestra, danas profesorica francuskog - lekcija u stihu koja mi se jako sviđala. I puno smo se smijali, frcale su iskre na sve strane, vjerojatno su mali anđeli uz taj smijeh plesali svoj ples. Nažalost, ne sjećam se koliko je ljeta trajalo to naše druženje, rekla bih ne više od tri, ne znam... Ako smo se kasnije i viđali, to je možda bilo usput, tko to više zna. Ali zapamtila sam do danas kraj jednog od njih, već su se moji roditelji spremali za povratak kući. Pozvao me je tako jedne večeri, nespretno i zapetljano da s njim i njegovom mamom idem u ljetno kino. Bila sam van sebe od sreće, tko zna što mi je u tom trenu bilo u glavi dok sam oduševljeno pristala, ne razmišljajući ni o čemu drugom nego o tome kako ću jednom otići s njim u kino. Ali nisam. Vratili smo se u Zagreb već sutradan, a da mu se nisam ni javila. Ne znam jesam li mu u euforiji zaboravila reći da je naše druženje neizvedivo i jesam li uopće znala kada putujemo? Pa i dan danas sam rastresena, kakva sam tek onda i u tom trenu bila? Nekoliko tjedana kasnije posjetili smo baku i dedu koji su se također vratili. Jedva su dočekali da mi ispričaju kako se Andrej (nazovimo ga tako) pojavio na vratima naše vikendice.
- Pitao je gdje si jer ste se dogovorili da idete u kino. Kad sam mu rekla da ste otputovali, bio je jadničak tako razočaran... Rekao je nešto kao "a obećala je!" i otišao...

Ne mogu ni opisati koliko sam bila očajna kad sam doznala da me je stvarno tražio. Nije bilo načina da mu se javim, nisam znala adresu da napišem pismo, nisam znala čak ni kako se preziva... Iako sam slutila da su naši osjećaji bili obostrani, zapravo nikada za to nisam dobila potvrdu, a željela sam znati. Počela sam ubrzo sumnjati i u riječi bake i dede, smatrala sam da me zafrkavaju (jer njima je to, naravno, bilo smiješno i simpatično, no u tim godinama nisam podnosila da se netko smije nečem tako ozbiljnom) i sve je to polako počelo poprimati neke druge dimenzije... Ne sjećam se niti što je bilo sljedećeg ljeta, kako smo se mi zapravo prestali viđati, život nas je razdvojio. Andrej je ostao negdje u mojoj podsvijesti zapisan kao prva velika simpatija, kao prvi zbog kojeg sam drhtala i rumenila.

Sjećanje na Andreja ostalo čisto i netaknuto, nevino poput svih dječjih platonskih ljubavi, a sve sam se rjeđe vraćala u mislima u te godine. Uostalom, bilo je kasnije još ljubavi, velikih i malih. Završila sam i škole, fakultet, udala se, radila i neradila, rodila dvoje djece, zaokružila 40 i tako stala na prag petog desetljeća života. Ljeta već godinama provodim u Makarskoj odakle je moj suprug, a ove sam godine po prvi puta, zbog životnih okolnosti, provela 10 dana u Malom Lošinju sama s djecom. Po prvi put nakon 20 i više godina... U moru sentimentalnih osjećaja vezanih uz grad mojih najljepših ljeta našlo se mjesta i za Andreja iako se ni tada nismo sreli. Doduše, možda i jesmo, pa ga nisam prepoznala jer iz mojih je uspomena izblijedilo njegovo lice, ostale su samo čiste emocije prema jednom plavokosom dječaku.

Prije dva dana umro je Colin Vearncombe i po svukuda se na internetu vrtio njegov hit "Wonderful Life" uzburkavajući moja sjećanja... Ponovno sam bila mala djevojčica koja šeće lošinjskom rivom i sluša neku grupu koja je pjevala tu pjesmu zabavljajući turiste, a ona je u tom trenu mislila samo o njemu. Pjesma je bila nježna i lijepa, dodirivala joj je srce iako nije razumjela gotovo ništa osim lijepog života i potrebe za prijateljem; možda je upravo tada spoznala što znači romantika. Potaknuta naglom navalom sjećanja odlučila sam jučer pretražiti Facebook. Ključne riječi jedine koje znam: Andrej, Mali Lošinj. Izbacilo je samo jednog čovjeka i to mojih godina... On sa nekom djecom, pretpostavila sam njegovom, pa fotografija na lađi u ribolovu, slike Lošinja... Bilo je u tom licu onog nečeg poznatog, ali nedovoljno da dobijem bilo kakvu potvrdu slutnji. Poslala sam zahtjev za prijateljstvo - ništa ne mogu izgubiti, zar ne? Istovremeno sam poslala i pristojnu poruku: "Slobodna sam se javiti, mislim da se možda poznajemo od davno....". Ne mogu točno opisati što sam osjetila kad je sat dva kasnije prihvatio zahtjev i odgovorio. "Vaša je bila ona vikendica u onoj uličici...?" I odmah nakon toga "Da, sjećam te se, bila si tada moja simpatija" sa nezaobilaznim smajlićem. I tako sam nakon više od 30 godina, zahvaljujući Blacku (počivao u miru) i Facebooku (neka živi vječno!) dobila priliku da ispucam ko iz topa: "Pa i ti si bio moja simpatija!" sa dva smajlića. Krenulo je dopisivanje, tko je gdje, djeca, posao... Što sam osjećala? Ako ćemo iskreno, oblilo me rumenilo i tresla sam se kao šiba još nekoliko sati kasnije. Ali to nije bilo zbog sadašnje zaljubljenosti, pronalaska srodne duše i čovjeka mog života, već zbog potpuno neočekivane eksplozije zaboravljenih čistih, dječjih emocija koje su dobile rijetku priliku da ponovno ožive i to u ženi od 40 godina! U tih desetak minuta našeg dopisivanja, davna prošlost postala je sadašnjost, stvarna, gotovo opipljiva, ma koliko to nevjerojatno zvučalo. To kratko vrijeme bilo je dovoljno da shvatim što znači kada kažu da vrijeme zapravo ne postoji. Bila sam istovremeno i djevojčica i žena, a pritom je djevojčica u meni bila beskrajno sretna jer je dobila jedinstvenu priliku da tom istom dječaku iskreno i otvoreno kaže ono za što tada nije imala hrabrosti - da je bio njezina prva velika ljubav.

Pritom sam naučila još jednu lekciju: snaga dječjih osjećaja, njihovo blještavilo koje ispuni svaku stanicu i učini život čarobnim, ne može se mjeriti ničime što osjećamo kao odrasli. Otupimo s vremenom, otvrdnemo, polako srce ograđujemo sve većim zidovima... Šteta jer gubitak je velik...