Već nekoliko dana kuham i kuham i razmišljam trebam li napisati nešto javno o Crvenom križu... Posljednja dva petka nisam volontirala zbog posla, ali čim završi, volontirat ću opet - ne samo petkom, već svaki dan dok ne odemo u Makarsku. Ništa od svega što se dogodilo neće promijeniti moje mišljenje. Zašto? Tko nije bio unutra ne može shvatiti, a ne može niti zamisliti kakva je nepovratna šteta napravljena ovim medijskim cirkusom.... Da, učinjeni su propusti i slažem se da neke ljude u vodstvu Crvenog križa treba hitno maknuti s njihovih pozicija. Posebno je istina da politika nikada nije smjela imati ništa s odabirom vodećih ljudi i da je jedini kriterij trebao biti njihova stručnost i kvalificiranost za posao koji rade, a posebice humanost i požrtvovnost. Ali zbog načina na koji je prezentirana cijela priča u javnosti, masa pravih humanitaraca ispada maltene masom kriminalaca!!

Nikada, ali NIKADA u životu nisam vidjela toliko ljudi na jednom mjestu koji su spremni u potpunosti svoj privatni život staviti u drugi plan s ciljem da pomognu drugima. Ostati na poslu 16 do 18 sati dnevno znajući da im to financijski ili na bilo koji drugi način neće biti nadoknađeno, nije bilo uopće upitno - oni nisu odabrali taj posao zbog plaće niti karijere. Znali su da ih je daleko premalo za ovakvu tragediju, pa čak i da rade 24 sata na dan neće moći ni približno pomoći svima. No bili su tu, stavili su se na raspolaganje, radili najbolje što su mogli, dobar dio njih platio je i zdravljem. Gledajući ih i slušajući njihove priče, pitala sam se gdje su granice ljudske izdržljivosti, koji je minimum sna koji je čovjeku potreban, kako je moguće da danas još postoje takav altruizam i takva empatija... Gledala sam prijateljicu koja se tijekom tog razdoblja pretvorila u kost i kožu te kojoj (nakon svega) iz nekoliko pokušaja nisu uspjeli izvaditi krv, ali i dalje je bila prema svima strpljiva, smirena, ljubazna. I potpuno sigurno tvrdim da nije nekolicina takvih, već govorimo o barem 90% djelatnika i volontera Crvenog križa, pravih humanitaraca, ljudi za koje se u današnje vrijeme pitamo postoje li uopće jer danas su ljudi sa tako velikim srcem gotovo dio legendi...

U to je teško povjerovati nakon svega, zar ne? Tako je divno generalizirati, dočekati propust pa započeti javni linč. Tako je bilo lako progutati hrpu laži i selektivno serviranih informacija. Tako je lako bilo zamrziti njihove prsluke i prozvati ih kriminalcima, ljudima koji misle samo na svoju korist - kad su svi Hrvati takvi, kako bi uopće bilo moguće da su oni drugačiji?! Ne, oni moraju biti i gori, oni žele da svi oko njih pokrepaju od gladi i žeđi, da ih ubiju bolesti, pa da si razdijele sve prikupljeno.... Kad sam studirala marketing, tada je jedna od osnovnih lekcija bila: ljudi kao masa (ne govoreći o pojedincima) su glupi, njima je lako manipulirati, prodati im priču... Zvuči uvredljivo, ali je tako. Brzo počnu baratati prikladno serviranim "činjenicama", brzo prilagođavaju perspektivu bez imalo namjere da stvari pogledaju iz drugog ugla, da se pitaju je li to baš tako, što stoji iza svega...

Tijekom ovih par dana shvatila sam da sam i ja kriminalka iz nekoliko razloga:
1. da, jako bih rado kad bih zaista imala tu mogućnost da poskidam one koji zaista jesu odgovorni za (stvarne, a ne prišivene) propuste, a posebno za to što nisu pravovremeno donijeli odluke i što nisu uzeli u obzir mišljenja svojih ljudi, sugestije koje su stizale s terena... I to bih bila kadra učiniti vrlo surovo, na zakonski ili nezakonski način. Prvo bi odletjeli svi koji su se uhljebili po političkoj liniji.
2. želim biti dio njihove kriminalne organizacije te se nadam da ću možda jednom doprinijeti porastu ove vrste kriminaliteta - ako je veliko srce kažnjivo, želim biti izvan zakona, želim od njih naučiti kako postati okorjeli kriminalac
3. želim toj kriminalnoj skupini dati svoj doprinos po pitanju bolje organizacije, točnije komunikacije. Krizni PR je gadno zaštekao, odnosno nije ga ni bilo... Pisao je i govorio tko je što htio bez ikakve ili slabašne reakcije s njihove strane. Potpuno se zanemarila činjenica da se dobar glas daleko čuje, ali loš još dalje... Ali sada je kasno...

Boli me jer se cijela priča prelomila preko goleme mase onih koji su posljednji ljudi na ovom svijetu koji to zaslužuju (naravno da ne govorim o ljudima s poplavljenih područja, naravno da su oni platili najvišu cijenu te da im nitko neće moći vratiti niti nadoknaditi izgubljeno). Boli me jer gledam kako u linču nepovratno stradava ugled onih kojima je doslovno životna misija pomagati drugima i razmišljam kako će prokleti političari unutar (i izvan) Crvenog križa opet izvući guzice nekažnjeno, a glasovi (i povjerenje) će se i dalje kupovati burecima... Bila sam i ostala naivna, zato nikada ni neću napraviti karijeru, to je tako...

I ne, neću odgovarati na komentare; dapače, čak ću isključiti mogućnost komentiranja jer naprosto više nisam u stanju progutati tu silnu količinu otrova i mržnje. Moje mišljenje možete i ne morate uzeti u obzir, to ostaje na vama, tko sam ja da mijenjam ičije stavove. Meni je dovoljno ono što sam vidjela, u što sam se osobno uvjerila... I ponovno je 10% nadglasalo onih 90%; ma što ja napisala, to se neće promijeniti.

Zašto sam stavila ovu fotografiju? Manje zbog svog ponašanja (koje je s vremena na vrijeme oduvijek kolerično), a više zbog toga kako bi izgledala sjena 3D križa - iz današnje, bočne perspektive, nestala je vrlo važna, horizontalna crta, ona koju se ionako više ni u čemu ne uzima u obzir....