Dugo, dugo ne pišem, a onda se jednog dana sjetim čemu služi blog...

Dakle, danas me spopada nekakav bijes, valjda PTSP izazvan vikendom i od kojeg ću se još dugo oporavljati, skupa sa svojim pacijentom (duga priča)... No, jučer mi je došao u ruke letak o štetnom utjecaju televizije na djecu. I svaki puta mi pukne film jer se ne mogu oteti dojmu da su takve stvari pisane za roditelje koji se ne znaju ili ne žele baviti s djecom. Najbolje da ih stavimo pod stakleno zvono, pa će biti zaštićeni.

E pa dragi moji promotori izbacivanja TV-a iz kuće, ovako stoje stvari:

1. Rodila sam oboje djece u 21. stoljeću i njihova je sadašnjost (a da ne govorim o budućnosti), htjela ja to ili ne (!), okruženje puno televizije, kompjutera i tehnologije kakvu osobno ne mogu ni zamisliti, čak ni u svojim najluđim snima.

2. Moja djeca vjerojatno neće živjeti na Velebitu, niti na Biokovu, a niti u bilo kojoj drugoj šumi, već u gradu i bit će poticana na školovanje, a ne na uzgoj ovaca (barem ne onaj "klasični", pastirski).

3. Bit će odgajana tako da vladaju tehnologijom, a ne da tehnologija vlada njima, a posebno ih neće odgajati (ne govorim o utjecaju, već odgoju, onome za što danas nekima služe knjige, a ne gledaju svoj život). To, naravno, među ostalim znači da od jutra do mraka PAŽLJIVO slušam apsolutno sve što mi dijete govori (makar mi išlo na živce njegovo zujanje), prevrćem s njime svaku temu (a posebice teme koje se odnose na igrice, crtiće i filmiće!) i nemam pravo čak niti na umor. Puna koncentracija i rad s djetetom, nije za kategoriju roditelja kojima je lakše sve to skupa izbaciti (osim djeteta), pa nek ga sustav kasnije uči kako da sve to koristi...

4. Ne serite mi o gubitku koncentracije i pažnje. Nagledala sam se i crtića i serija (jer sam, eto, pripadala generaciji kod koje je TV bio normalna pojava - samo se nije smio gledati iz prevelike blizine), a mašta mi i danas pretjerano radi (u djetinjstvu sam zbog toga imala i problema). Školovana sam i nisam glupa, iako mi je IQ vjerojatno niži od suprugovog, ali to, vjerovali ili ne, nema veze s televizijom. Sin mi je poznat po sposobnosti koncentracije, a o mašti da i ne govorim - ne da je bujna, već je pretjerano bujna. Ali zato ide na judo, po najmanje tri sata svakog dana (neovisno o poslu i umoru) šećem okolo s djecom i puno se družimo. Drugim riječima, cca. tri sata ukupno TV-a neće uništiti ni maštu ni koncentraciju vašeg djeteta, a ako postoje problemi, krivi ste vi, a ne tehnologija (samo što to ružno zvuči, nije za suvremene roditelje koji vole u svemu drugome tražiti krivca).

PS. Letak sam primila od osobe koju izuzetno volim i poštujem i znam kakav je njihov ukupni pristup odgoju. Uz takve roditelje će djeca sa i bez televizije biti itekako odgojena i normalna. Ovo što sam pisala odnosi se na kategoriju roditelja koji misle da je TV kriv za probleme kojima svi ostali vide uzrok osim njih samih... Nažalost.