Neću više kukati, dosta je bilo. Neka se one mračne sile koje se hrane negativnim energijama dalje goste na nekom drugom. Meni je dosta! Ali eto, krenule su stvari na bolje, pa čak je i u posljednjim boljeticama bilo dobrih stvari – tako sam skinula gotovo dva konfekcijska broja u vrlo kratkom vremenu, pa sam vrlo zadovoljna onime što vidim u ogledalu. Još da pomalo poradim na kondiciji i učvršćivanju, pa ću sljedeće ljeto nakon dugo vremena dočekati neopterećeno po pitanju izgleda.

Nabavila sam i nove naočale (koje ću, doduše, otplaćivati narednih 8 mjeseci), pa sam saznala da mi je vid krenuo u plus iako me okulistica uvjerava da nije riječ o staračkoj dalekovidnosti jer je ipak još prerano za tu pojavu. Bilo kako bilo, s prijašnjih 0 na jednom oku i -2,25 na drugom, otišla sam na +0,5 i -1,5 što i nije tako loše. Saznala sam i da ću ovih dana napokon dobiti povrat poreza koji je u prošloj godini dosegao vrlo lijepu cifru što će me izvući iz minusa barem na neko vrijeme. Pritom ću otplatiti i operaciju žuči. Naime, s obzirom da nemam dopunsko zdravstveno osiguranje, u kasliću me dočekalo neugodno iznenađenje u visini od 1.500 i kusur kuna. Ako se tome doda 300 kuna koje smo platili odmah i 160 plus nešto sitno kuna koliko su koštale pretrage bez dopunskog, ispada da sam ostala bez žuči i 2.000 kuna. Kada sam vidjela cifru, dogovorila sam s bolnicom obročno plaćanje, a odmah sam isprintala i obrasce za dopunsko koje sutra nosim u Jukićevu.

Jedini je problem što inspiracije nema – presušilo, nula bodova. Posljednje snage crpim za posao na kojem su se također dogodile neke jako ružne stvari. O toj temi zapravo ne volim ni razmišljati jer ne vidim dalje od vlastitog nosa. Ova vremena u kojima se ništa ne može planirati jer nitko ne zna što će biti sutra, grozna su, zaista. Drži me neka vizija, osjećaj da će biti bolje, a možda je to optimizam. Uostalom, stalno nastojim prebrojavati ono na čemu trebam biti zahvalna, a ne ono što mi (navodno) fali. I uvijek dođem do računice da sam dobrano u plusu u odnosu na ostatak nacije, a da su moje frustracije uglavnom posljedica razmaženosti. Kako je lijepo moja kolegica definirala razmaženost: „Ti si kao moja kćer – uvjerena si da se svi problemi u životu mogu riješiti“. Dakle, u fazi sam mirenja s činjenicom da ponekad stvari treba pustiti da idu svojim tokom... Koja godina više, manje... Da zaokružim kratko izlaganje vezano uz kvalitetu života, evo vam OVDJE mali test Jutarnjeg lista za zabavu kako biste saznali kako Hrvati doista žive (barem statistički).

Najveće veselje, naravno, ostaje moj sin koji vještinu govora sve više usavršava. Raste iz dana u dan i nikako se na to ne uspjevam naviknuti. Odavno je prestao biti mala bespomoćna beba, pa je sve više aktivni sudionik svih događaja, a ne samo pasivni promatrač. Traži odgovore na pitanja, za sve traži objašnjenje, istražuje svijet oko sebe, pomaže u poslovima u skladu sa svojim mogućnostima... Ovog se ljeta otvorio do kraja, pa nije bilo toga što nismo probali – samo moram jako paziti jer gotovo i ne poznaje strah...



Ako mislite da čuda ne postoje, pogledajte svoju djecu, a ako još niste roditelji, shvatit ćete jednog dana. Novi je život najveće i najnevjerojatnije čudo vrijedno divljenja, a povlastica je imati priliku sudjelovati u njegovom stvaranju i održavanju.



Uspjela sam napisati i ponešto za Edusex iako mi je u svjetlu proteklih događaja o seksu bilo stvarno teško razmišljati. Novi, doduše ljetni uradak možete pročitati na ovom LINKU.