Prije pet godina, na 14. europskom prvenstvu u slobodnom letenju zmajem poginuo je najbolji hrvatski reprezentativac Ljubomir Tomašković. Pri slijetanju se zaletio u stablo i tu je bio kraj, ne samo njegova životnog puta već i zmajarenja u hrvatskim medijima. Slobodno letenje zmajem do danas nosi stigmu sporta kojim se gotovo isključivo bave luđaci nabijeni adrenalinom.

Osobno se užasavam letenja, barem ako govorimo o avionu, a zmajarenje ne bih nikada probala. Pa zašto onda pišem o tome? Zato jer želim biti barem na trenutak glas onih koji zaslužuju da ih se čuje, a još nisu otvorili svoj blog. Tko zna bi li se ikada zainteresirala za ovu priču da moja najbolja prijateljica (koju doživljavam kao drugu sestru) nije neočekivano postala tajnicom Zrakoplovnog kluba "Plavi". Sve je počelo njezinom pričom o letenju u tandemu zmajem koja me je u potpunosti šokirala. Iako sam znala da moja samozatajna prijateljica ima puno skrivenih aduta te da joj je narav daleko žešća od one koju odaje nježan osmijeh, ipak nisam mislila da će doslovno odletjeti tako visoko. Nas dvije sam nekako oduvijek (od drugog razreda osnovne škole otkako se poznajemo) vezivala uz zemlju kao "čvrste" tipove koji će takve i slične događaje promatrati iz prikrajka, ali u njima nikada neće sudjelovati. No, eto, ona je odletjela i oduševila se, postala aktivni početnik, pa trči okolo s opremom i obavlja poslove tajnice kluba unatoč svim svojim obavezama kojih joj ne nedostaje.

Naravno, morala sam saznati što to ima u zmajarenju, a što je moju Gogu lansiralo sa zemlje s toliko strasti? Odlična prilika da o svemu doznam detalje iz prve ruke, ukazala se vrlo brzo, odlaskom naših reprezentativaca na Svjetsko prvenstvo u slobodnom letenju zmajem, a koje se održavalo od 20. lipnja do 4. srpnja u francuskom gradiću Montagne de Chabre. Odlučila sam im pomoći s medijima, kao mali PR, a pokušala sam im izaći u susret i u traženju sponzora. E kada je riječ o novcima, doživjela sam pravo razočaranje, a o tome sam napisala nekoliko redaka i u prošlom postu. Ekipi je trebalo svega 1200 eura kako se ne bi morali pokrivati iz vlastitog džepa. Za bilo kakvu firmu to su sitni novci, kikiriki, a učinak od oglašavanja mogao bi biti sasvim solidan u smislu bannera na webu Hrvatskog zrakoplovnog saveza, oglasa u njihovom godišnjem biltenu, reklame na zmajevima ili kacigama... Bile su otvorene brojne mogućnosti. No, sponzori su ostali šutjeti - ili se uopće nisu udostojali ni odgovoriti ili bi poslali tek nekoliko redaka da se zadovolji forma. Kao nekome kome je osnovna struka marketing, takav mi je stav bio potpuno nezamisliv jer znam kakvi se novci vrte u tim krugovima i znam koji su interesi, odnosno kako odabrati oglašivača kojemu bi takav oblik reklame bio opravdan.

No, dečki su se uspjeli pokrpati te su krenuli na put - Alen Milošević, Dario Tomašić te Davor Bokun. Pred njima su bila naporna dva tjedna u kojima su svakodnevno gotovo 10 sati bili u pogonu. Istini za volju, nekoliko se dana nije letjelo zbog loših vremenskih uvjeta, no to boravak u Francuskoj nije učinilo manje napornim. Stalno su bili u očekivanju povoljne prognoze i odluke o uzletištu. Moja Goga bila je glavna logističarka. Njezin zadatak bio je voziti natjecatelje na startne pozicije koje su bile udaljene 30-ak km od kampa, čekati ih da slože zmajeve i polete, čekati njihove SMS-ove u kojima su slali GPS koordinate, a prema kojima je tražila mjesta na koja će sletjeti i tek bi oko 19 sati tražili gdje će napokon večerati. Tko zna, možda će se jednom i sama natjecati, pa će joj ovo iskustvo biti i više nego korisno.

Iako se nisu vratili kući ovjenčani lovorikama, ova generacija zmajara obilježava novi početak. Kao što sam napisala u uvodu, nakon Tomaškovićeve pogibije, zmajarenje je nestalo s lica medija (iako ne i s lica zemlje, no gotovo da dođe na isto). Ovi su dečki odlučili, unatoč svim problemima, i dalje ustrajati na odlascima na svjetska i europska natjecanja. Uostalom, samo tako i mogu steći iskustvo zahvaljujući kojem mogu poboljšati rezultate. A pritom će sigurno utabati stazu i nekom novom Ljubomiru Tomaškoviću... Poznavajući sportski/natjecateljski mentalitet našeg naroda, uopće ne sumnjam da će se takav letač pojaviti prije ili poslije, pitanje je samo vremena...

Pa da ne duljim, eto za kraj nekoliko Goginih fotografija koje najbolje prenose atmosferu sa prvenstva.


Krenuli su na put...


Naša trojka i Goga na otvorenju


Otvaranje je bilo svečano


Brda su bila krcata bijelim krilima


Davor Bokun spremno čeka na startu


Ovakav je prizor bio često viđen iznad kampa


I na kraju proglašenje pobjednika...

I još nešto - uskoro će biti postavljene stranice Zrakoplovnog kluba Plavi na adresi www.plavi.hr

Neplaćeni PR: Moju seksualnu kolumnu i dalje možete pratiti na stranicama Edusexa, odnosno na ovom LINKU. U posljednje sam vrijeme malo zatrpana obavezama, pa pokoji dan kasnim - neka mi se ne uzme za zlo...