Ima perioda u kojima mi ponestane inspiracije, a da nije krivac premorenost ili neki loši događaji. Najčešće se to događa kada iz sebe izbacim članak koji mi je sjeo i u koji sam uplela dobar dio sebe. S obzirom da tekst koji je "krivac" za takvo stanje duha još nije objavljen, ne mogu o njemu govoriti, no prošao je, zadovoljio, a balon na mojem vratu se ispuhao.

Ponekad osjetim sjetu zato jer ne znam lijepo pisati priče, a i za pjesme sam već odavno izgubila "žicu". Možda sam sve to samo potisnula duboko u sebi, pa će jednoga dana isplivati na površinu, barem se nadam. Već sam spominjala da sam u ranoj mladosti svašta piskarala i to mi je bilo sjajno rasterećenje jer sam stavljala na papir svaku misao, a često i one koje se nisam usudila izgovoriti. Stvarala sam svoj alter ego koji bi sve to prožvakao u drugoj dimenziji te mi tako olakšao stvarnost. Nisam se zamarala stilom, formom, već sam isključivo maštala... Danas nemam dovoljno slobodnog vremena, realnost je u velikoj mjeri zauzdala maštu, a stil pisanja tesan već gotovo puno desetljeće, postao je gotovo u potpunosti novinarski. S druge strane, izgubila sam i korak s vremenom - ono što bih osobno pisala nije destruktivno, mračno, ispleteno psovkama... Nikada nisam imala potrebu izraziti tu vrstu emocija, a možda i zato jer ih zapravo ni nemam, barem ne u punom smislu te riječi. Ma koliko imala koleričnih ispada i mračnih raspoloženja, oni, srećom, nisu dio moje svakodnevice. Bila sam i ostala netko tko uvijek traži ono najbolje u događajima i ljudima... Tako će moje sporadične izjave "mrzim ovo ili ono... ljuti me, diže mi tlak... ide mi na (ono čega nemam)..." biti izraz trenutnog raspoloženja, nečega što me može držati i neki duži period, ali zasigurno ne cjelovitog pogleda na život.


Ako se pije iz čaše, naravno da će prije ili poslije biti poluprazna, pa čak i prazna. To znači da vam se piće sviđa. E pa onda nemojte plakati nad polupraznom ili praznom čašom, već je ponovno napunite!

Nekako mi se čini da ljudi opterećeni stalnim pritiskom tih negativnih emocija, doista stvaraju od života svoj mali "privatni pakao". Iz osobne perspektive nepopravljivog iako pomalo modificiranog sangvinika, teško mi je shvatiti kako netko može živjeti godinama stalno ljut, mrzovoljan, nezadovoljan... Takav mi se život čini strašnim.

Trenutno imam na umu jednu meni jako blisku osobu koja stvara nevjerojatne drame oko pehova i Murphijevih zakona. Nikako ne može shvatiti da se takve stvari normalno događaju u životu, da su situacije u kojima se neki plan realizira prema prvobitnoj zamisli toliko rijetke da bi se mogle mjeriti u promilima, pa kada mu se peh dogodi, nastupa patnja. I to prava, koja gotovo graniči sa depresijom... Iako se naizgled čini da pretjeruje, on doista pehove ne može prožvakati, pa umjesto da mjeri sve ono dobro što se istovremeno događalo, u prvi plan stavlja Murphija. Svoja razmišljanja opravdava realizmom iako ja u njima već godinama prepoznajem pesimizam. Kada netko ulazi u nešto sa startnim razmišljanjem da će stvari krenuti loše, ne znam po kojem ključu bi se trebao dogoditi plus. Osobno, kada dogovaram neki susret u određeno vrijeme, uvijek uzmem u obzir mogućnost gužve u prometu, pa krenem ranije. To ne znači da ću čupati kosu kada upadnem u krkljanac niti da ga očekujem, već da prihvaćam i takav scenarij kao moguć. Radije ću doći ranije i malo pričekati, ispuniti "svoj cilj", nego da u startu razmišljam kako je gužva najgore što mi se može dogoditi, kada se dogodi da poludim, počnem misliti kako sam "pehist" i da su svi krivi osim mene, a pritom još i zakasnim...

Prirodom života, dualizmom kojim smo okruženi, a od kojeg smo i sami sazdani, loši su događaji sastavni dio naše svakodnevice - od onih malih, do onih velikih - stvarajući tako savršenu ravnotežu sa malim i velikim sretnim trenucima u životu. Ako ne iskusimo nesreću, ne znamo koliko smo sretni, to sam već puno puta ovdje ponavljala u proteklih gotovo pet godina. Da nisam izgubila trudnoće, tko zna bih li znala koliko sam sretna jer danas imam zdravo dijete i bih li znala cijeniti čudo života. Da sam drugačijeg razmišljanja, možda bih se zakopala već nakon druge kiretaže u kaljužu mračnih misli, ne dozvoljavajući životu da me iznenadi. Kada se samo sjetim koliko sam plakala od sreće u ginekološkoj ordinaciji gledajući na ultrazvuku otkucaje malenog srca, osjetim duboku zahvalnost na prethodnim lošim događajima. Ma koliko nova trudnoća svakoga oduševljavala, onaj tko prije nije izgubio ne može znati o kakvoj sreći govorim. Ona ispunjava biće do posljednje stanice, dajući nam jasno do znanja što je to na ovome svijetu za što se isplati živjeti. Isto tako, da sam drugačija možda nikada ne bih dozvolila da me novinarstvo potegne i da u njemu pronađem sebe i ne bih znala da na svijetu postoji posao zbog kojeg u ponedjeljak neću imati grč u želucu niti knedlu u grlu. Mogla sam ostati u ekonomiji koja mi je struka, zarađivati lijepe novce i čireve na dvanaestercu, optužujući primjerice stres kojeg mi je stvorila okolina, a ne moj pogrešan izbor zanimanja.

Naravno da ne valja (niti se može) uvijek pratiti srce, ali znam i da ga ne valja stalno ušutkivati "zdravim razumom". Tako, primjerice, moj muž ne može shvatiti da ponekad uzimam poslove koji me vesele, a neću ih raditi s ciljem zarade. On, koji s dvije noge čvrsto stoji na zemlji, ne može prihvatiti misao o nekim drugim interesima koji nisu materijalni. Da se ne shvati pogrešno, on nije strogo proračunata osoba već naprosto smatra da nema toliko vremena u životu da bi ga "bacao" na nešto što neće na ovaj ili onaj način biti nagrađeno, makar lijepom riječi ili zahvalom. S druge strane, osobno imam neke sitnice koje me neizmjerno vesele, ispunjavaju me, pa sam nagrađena već samim time što ih radim. Tada je svaka druga nagrada, pohvala ili novac samo dodatna vrijednost, ali ne i svrha. One su mi drage same po sebi i u tome leži najveće bogatstvo. Zato, doduše, nikada neću biti na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu, ali ću vjerojatno biti na nekakvoj listi onih koji su bogati u srcu, a što sam starija, sve više mi se čini da je to jedina lista na kojoj se isplati biti.



Ako već nisam, toplo vam preporučujem knjigu "Život je tako dobar" (G. Dawson, R. Glaubman). Dobro će doći svakome tko si želi osvježiti prve proljetne dane jednostavnom, životnom mudrošću starog, stogodišnjeg crnca... Kada ga je Glaubman pitao u čemu je tajna njegove dugovječnosti, je li riječ o hrani, brizi za zdravlje ili nečem drugom (čime se opterećuju suvremeni ljudi), on se samo nasmijao.