Naravno, nije mi svejedno. Neće mi biti svejedno niti kada sutra odem u redakciju jer će uvijek negdje u krajičku mog mozga biti pitanje koji je od mojih kolega ovoga puta stao nekome na žulj? Znam da će vladati dan šutnje, tako je bilo i kada su se događala ostala ubojstva, barem u našoj redakciji koja se ne bavi politikom, kriminalom, gospodarstvom već samo zdravljem i dobrobiti drugih. Mi pišemo lijepe, pozitivne stvari, a čak i crnim temama vezanim uz zdravlje nastojimo dati pozitivnu konotaciju i vratiti ljudima nadu. Zato volim svoju redakciju, svoj posao i svoje kolegice... Osobno sam među njima novinarka sa najmanje staža i jedina koja nije nikada pisala u političkom sektoru. Niti sam imala prilike, niti sam to htjela neovisno o tome što se na tom području moglo najbolje napredovati i zaraditi. Gurala sam se u teme o vrtu, životinjama, zdravlju, zanimljivostima, odnosno svemu onome što ljudi također žele čitati jer i to je dio njihova života, a opušta, zabavlja i širi pozitivnu energiju. Politiku i crnu kroniku rado sam prepustila kolegama "sa žicom", "nosom" i nadasve dobrim želucem kojeg osobno nemam. Rado sam u četiri i više oka slušala uživo analize Davora Ivankovića prije nego što su bile objavljene (a više od njih razveselio me negov poklon koji mi je donio iz Izraela - sol iz Mrtvog mora) ili mišljenja mojih bivših urednika o nekim temama koja nikada nisu ni bila napisana. Slušala sam, nisam komentirala, a neću ni sada, to nije na meni. Ni šah ne znam dobro igrati, samo sam dva, tri puta matirala brata i to igrom slučaja. Ali sam se znala braniti... A sada? Ruke su mi hladne i ne mogu spavati, razmišljam što ću sve čuti i pročitati za nekoliko sati i već mi je unaprijed zlo. Obrana od ovoga ne postoji. I ja sam novinar, obilježena kao kolegica Dušana Miljuša i Ive Pukanića iako među nama nema nikakve povezanosti. Radim u velikoj medijskoj kući i tko zna koji je od mojih kolega nekome na meti. A ima ih, takav je posao. Pred našom su zgradom i u garaži parkirani mnogi automobili, ne znam koji je čiji, a prolazim svakodnevno kraj njih. U zgradu ulazimo provlačeći magnetsku karticu, treba nam čak i za lift ili izlazak na stubište gdje je "pušionica". Svatko od nas je evidentiran u sustavu, svugdje su kamere, hodnicima redovito šeću dečki iz osiguranja od kojih neki doista izgledaju opako... Na porti se pažljivo prati tko ulazi i izlazi. Čim vide nepoznatu osobu koja nije provukla karticu, odmah je zaustavljaju. Je li to dovoljna zaštita? Mogu li mi garantirati da nigdje nitko nije postavio bombu kako bi novinarima pokazao gdje im je mjesto?

Nisam onaj dan bila na mirnom prosvjedu građana na Cvjetnom trgu, niti sam izašla na ulice s kolegama. Zbog malog nisam ni mogla, a i da jesam - recite mi, molim vas, koji je cilj? Kao da oni kojima su poruke upućene ne znaju što građani i novinari o svemu tome misle. Ne, prosvjedi nisu rješenje, eventualno neka utjeha građanima koji tada imaju poseban osjećaj sigurnosti pod parolom "zajedno smo jači" ili barem mali osjećaj da su i sami korisni ako već ništa drugo ne mogu napraviti. Bolje i to nego da sjede kod kuće ne čineći ništa...



U svjetlu ovog posljednjeg atentata, neminovno mi se postavlja pitanje - što možemo učiniti sami za sebe, odnosno kao građani za građane? Kako bismo se mogli sami organizirati i biti bar malo učinkoviti umjesto da mirno i nemirno prosvjedujemo? Imaju li smisla, primjerice, kvartovske građanske organizacije nešto kao što je bila civilna zaštita (ili kako se već zvala) za vrijeme Domovinskog rata? Npr. građani bi patrolirali kvartom prema rasporedu - naizgled šetali psa, a zapravo obratili pažnju na svaku, i najmanje sumnjivu sitnicu. Možda je ovo konkretno glupi prijedlog, ali možda netko domišljatiji od mene može smisliti nešto drugo. I problemima u životu pristupam na način da pokušavam pronaći rješenje, a ne plakati nad svojom žalosnom sudbinom. Ako smo već zaključili da živimo u državi u kojoj nas policija ne može dovoljno zaštititi, možda bismo trebali razmisliti kako se, barem djelomično, možemo zaštititi sami? Ne, naravno da nisam za naoružavanje, ali jesam za promatranje i dojavljivanje. A opet - tko bi se htio dovesti u situaciju da izloži vlastitu kožu i nekome se zamjeri cinkanjem?

Sve mi to previše miriše na Ameriku gdje nekog premlate ili ubiju usred bijela dana, a nitko od očevidaca ništa nije vidio niti pružio pomoć. Spašavaj svoju kožu kako god znaš i umiješ, to je tamo jedino pravilo, a čini se da će postati i ovdje. Jučer mi se steglo grlo. Ne zbog ubojstva Ive Pukanića za kojeg je bilo samo pitanje kad će ga netko smaknuti. Previše je neprijatelja navukao pred svoja vrata, to je i polupismenim ljudima bilo jasno. Preplavila me tuga zbog pitanja u kakvom će društvu odrastati moj sin i kako ga mogu zaštititi? (molim vas unaprijed, poštedite me komentara o tome da sina ne mogu staviti pod stakleno zvono i sličnih gluposti, to znam i sama. Ne trebaju mi propovjednici s misijom preodgoja nas koji ništa ne znamo o roditeljstvu) Hoću li strahovati i pitati se hoće li se neki adrenalinom nabijeni srednjoškolac dočepati oružja i napraviti pokolj u školi s bolesnim ciljem da postane glavna vijest? Hoću li svake noći kada bude izlazio povraćati od muke hoću li ga opet vidjeti na vratima ili ga je netko žicao pare koje nema, pa ga je odlučio na smrt prebiti? Znam da svi roditelji brinu za svoju djecu i da većina ne spava mirno kad izlaze, putuju, pa čak i odlaze u školu, kao i da je nasilja uvijek bilo i uvijek će ga biti. No, više nisam sigurna je li ikada (kada govorimo o Hrvatskoj, a posebno o Zagrebu) bilo ovako... Da, znam da se ovaj post razlikuje od onog kojeg sam nedavno pisala i još uvijek mislim da je većina ovih ubojstava itekako ciljana, a ne usmjerena na bilo koga (izuzev npr. Luke Ritza). Također se sjećam i relativno nedavnog vala provala u našem kvartu gdje kuće nisu bile nasumce odabrane već su pljačkaši očito jako dobro znali tko i koliko ima. Naravno, to ih ne opravdava, ali govori u prilog činjenici da moja obitelj nije na meti. Ali više me brine u što će se sve ovo pretvoriti jer za sada djeluje kao početak kraja. To može biti trenutni val nasilja, a može biti i početak poplave nakon čega će grad kakvog smo nekada poznavali doista prestati postojati.



U 18 i 20 sati netko aktivira bombu... Ne baš usred bijela dana, ali u vrijeme kada se mnogi ljudi vraćaju s posla, kada su djeca na ulici ili nastavi, u najstrožem centru Zagreba... Moj tata je u to vrijeme šetao s malim, mogli su biti u blizini jer tamo često prolaze. Mogao je doletjeti komad stakla s prozora koji je prsnuo od eksplozije ili se otkinuti komad fasade s već ionako derutnih zgrada... Teorija vjerojatnosti ne govori tome u prilog, pa ipak, prođe misao glavom. Bilo tko je mogao stradati iako nije bio na meti.

Psihijatri su nedavno objavili da živimo u svijetu paranoje. Bojim se da pomalo postajem njegov punopravni stanovnik...