Dakle, imali smo kod kuće pravi tulum virusa koje je mali donio kao poklon iz jaslica. Ovo je već drugi tjedan kojeg provodim kod kuće. Mali je najprije samo šmrcao i dijelio velikodušno porcije sluzi i kapljica. Prva žrtva bila je mama, zatim se kod malog pogoršalo stanje, pa je moj muž zakurio 40, a ja sam stvar odradila u samo dva dana (blaženo dojenje koje me drži na nogama). Nitko nije kurio ispod 38... Naravno, nisam se odmorila niti odbolovala. Morala sam raditi na tekstovima, istovremeno skidati temperaturu i nosati Mihovila, raditi sve što se od mama očekuje... Moj tata je bio glavna servisna služba jer je jedini ostao na nogama. Kod Mihovila su se stvari ipak malo zakomplicirale, temperatura se više nije mogla skinuti, pa smo prošlog vikenda završili u zaraznoj gdje smo dobili antibiotik zbog početne upale uha (po prvi puta mu je potreban antibiotik). Vrlo vjerojatno je bila riječ o efikasnim virusima parainfluenze...



No, nešto me uspjelo jako naljutiti i ne znam kako reagirati. Naime, kopajući po internetu saznala sam da su parainfluenza virusi među najčešćim uzročnicima upale pluća kod djece. Zašto to kažem? U ponedjeljak sam nazvala jaslice kako bih javila da Mihovila neće biti još tjedan dana. Očajna teta mi se požalila "dobro je da ostane kod kuće. Znate, dvoje djece ima upalu pluća, treće početnu upalu pluća i sada ste mi javili za Mihovila... (rekla sam joj svoju pretpostavku o virusima)... Da, moglo bi to biti. Znate, mama od tog i tog klinca (neću spominjati ime) svaki dan dovodi malog iako je očito da je bolestan i da mu daju čepiće za skidanje temperature. Mi to ne možemo dokazati, no znate kako djeca izgledaju kad su bolesna. Njemu obilato curi nos, kiše, kašlje..." Posivila sam od muke. U cijeloj toj priči nije važno koje je dijete prvo počelo s virusima. Svi ih lako i svugdje skupljaju i veselo šire dalje, to nije nikakva novost. Ali ne mogu shvatiti da roditelji bolesnu djecu ostavljaju u jaslicama! Prije svega, to je neodgovorno prema djetetu jer mu se mora pružiti prilika za ozdravljenje i oporavak. Ne kažem da svaku hunjavicu moraju odraditi kod kuće (iako bi i to bilo poželjno), posebno zato jer sam se uvjerila da mnogima tijekom zimskih mjeseci stalno curi nos. Ali ostavljati bolesniju djecu u jaslicama , e to mi je stvarno neshvatljivo! Em štetiš zdravlju svog djeteta, em ugrožavaš zdravlje druge djece. I tako ću ja u ponedjeljak dovesti Mihovila na čuvanje nakon što dođe k sebi i prođe terapiju antibiotikom da bi mi ga taj mali opet napljuvao, pa ajmo Jovo nanovo! Boli tu mamu briga kako ću se ja snaći sa poslom jer ona mora raditi, pa eto, nema drugog rješenja. Glupost! Uvijek se nađe neko rješenje, barem ako ti je stalo do djeteta. Kod većine tih viroza dovoljno je zadržati dijete maksimalno tjedan dana kod kuće, a Mihovila sam često zadržavala svega dva, tri dana, pa je bilo dovoljno. Bolje i to nego da se infekcija razbukta ili zakomplicira kakvom upalom uha, pluća ili, nedaj Bože, nečim gorim. Ta mama mi zaista nije jasna...

Ne, nisam naivna. Znam da postoje razni bezobzirni poslodavci i da nije kod svih lako dobiti bolovanje, posebno kada su jasličarci u pitanju. Još ako šef ili šefica i sami nisu roditelji, pa ne znaju koliko su učestale viroze u jaslicama, onda nadrljaš (da se ne izrazim prosto). Ali zato postoje dva roditelja, zato postoje bake, djedovi, strine, ujne, prijatelji, tete čuvalice i ne znam tko sve ne. U većini slučajeva će se netko naći. Uostalom, zar dijete ne bi trebalo biti na prvom mjestu? Nitko nije rekao da je roditeljstvo lako i da se lako nađu rješenja za sve probleme koje ono nosi. Ali svakako nije rješenje ugrožavati svoje i tuđu djecu, u to me nitko ne može uvjeriti.

I što da sad radim? S jedne strane mogla bih nazvati upravu vrtića i provjeriti imaju li tete pravo odbiti čuvanje djece za koju opravdano sumnjaju da su bolesna. Mogla bih tako usositi tete u Mihovilovoj grupi, mamu od tog djeteta, a također će se s pravom postaviti pitanje što je to "opravdana sumnja" i kako je dokazati? Po toj logici tete bi mogle bilo kojem roditelju reći da "opravdano sumnjaju" da je njihovo dijete bolesno (a ono je, primjerice, samo anemično, bezvoljno i umorno). Ne, to ne bi bilo dobro rješenje, a drugog nemam. Zato se samo mogu nadati da je mama od dotičnog klinca u međuvremenu došla pameti, a da će roditelji druge, već sigurno zaražene djece biti odgovorniji od nje. I mogu zahvaliti Bogu da imam urednicu i kolegice (pravi smo kokošinjac) koje znaju kako to ide s djecom i da imam sreću živjeti s roditeljima u istoj kući. No, jezik mi je svejedno do poda. Raditi mogu samo noću i dva, tri sata dnevno koliko mali spava ili je u šetnji s dedom. Ako se tome dodaju i uobičajne dnevne aktivnosti, za moj san ostaje par sati... Tempo koji neću moći još dugo izdržati.