Godinama smo ljetovali u Malom Lošinju gdje moji imaju vikendicu. Osim kupanja u moru iz kojeg nisam izlazila dok mi usne gotovo nisu poplavile, najviše sam voljela večernje izlaske u grad ili odlazak u ribolov. I jedno i drugo me oduševljavalo, ali nekako mi je ribolov bio draži. Tata je brata i mene učio kako pecati. S obzirom da je Miro bio stariji, njemu je Sveti Nikola jedne godine donio štap, a ja sam pecala na flaks - i dobro mi je išlo. Punila sam roštilj sa barem dvije, tri ušate što je bio sasvim solidan uspjeh za mojih tadašnjih osam godina. Kada ribe nisu grizle ili bi mi se flaks zbog vjetra stalno petljao, nije mi bilo dosadno - sa tatom bih legla na neku stijenu ili na zidić kraj svjetionika, a on bi mi dugo pokazivao zvijezde i pričao priče o teleskopu kojeg je u mladosti sam napravio, o tome kako razlikovati zvijezde od planeta, o sazviježđima - Kasiopeji, Okovanom Prometeju, Velikom i Malom medvjedu, Sjevernom križu i meni najdražem Orionu... Tata je uvijek bio pun priča, recitacija i pjesama. Doduše, ponekad bi u pjesme dodavao svoje stihove, a i priče bi znale imati neke druge likove čudnih imena - ali to mi nije bilo važno, jako sam ga voljela slušati. A kada bih bila bolesna, znao je leći na pod pokraj kreveta i čitati mi satima ako je bilo potrebno, sve dok nisam zaspala. Tata nas je vodio i na planinarenja, a mene je, kao najmlađu, najmanju i najsporiju često nosio u ruksaku na leđima. Na izletima smo najčešće ručali ražnjiće, kobasice ili nešto drugo pripremljeno na logorskoj vatri. Ponekad bismo u žar bacili i koji krumpir - to je bilo toliko fino da ogladnim od same uspomene... Učio nas je kao prave izviđače o sigurnosti i oprezu kod paljenja logorske vatre, pa smo uvijek sve provjeravali.

U firmi u kojoj je tata radio svi su me poznavali. Naime, dolazila bih nekoliko puta tjedno pred kraj radnog vremena do njega, pa bi me nakon posla vodio na "balet" (plesala sam neko vrijeme u dječjoj plesnoj skupini ZKM-a). Putem bismo svakako svratili u jednu pekaru gdje je uvijek u to doba dana bilo toplih slanaca. A petkom smo odlazili u Maksimirsku u posjet baki i dedi, pa sam i onda na Kvatriću obavezno dobila kokice. Čak i kada sam negdje u pubertetu prestala sa njim redovito odlaziti baki i dedi, svaki puta bi mi po povratku kupio kokice sve dok jednom na Kvatriću nije ružno pao zbog čega mu je napuknuo meniskus (ako se ne varam), pa je morao na operaciju... Pričali smo dugo i o svemu, pa me tako tata naučio i neke stvari koje se možda ne očekuju od očeva. Primjerice, upravo me tata naučio hodati ženstveno. Govorio je kako je grozno vidjeti ženu koja ne zna hodati i kako to može pokvariti cijeli dojam. Onda je baka dopunila njegove lekcije, pa sam nosila knjigu na glavi što me jako zabavljalo. A najviše sam voljela slušati njegove uspomene na poznanstvo s mamom, kada i kako se u nju zaljubio, kako je izgledala i plesala... Zapravo, od tate sam naučila jako puno lekcija o romantici koje sam kasnije u praksi često koristila (zvijezde, hodanje, zavođenje...).

Ima moj tata i udjela u mom pisanju. Znatiželja ga je tjerala da pročita sve što bih napisala, pa se tako jednom prilikom, na moj veliki užas, dočepao i mog dnevnika kojeg se nisam trudila pretjerano sakriti jer sam mislila da ga nitko neće čitati. Na moj vrisak o narušavanju privatnosti, on je rekao da mu je sadržaj manje važan od načina na koji sam pisala dnevnik jer da mi to ide od ruke. O da, htjela sam ga primiti za vrat, a moj je dnevnik završio u smeću istrgan na komadiće zbog navale bijesa. Ali s druge strane, ubacio mi je tu bubicu o pisanju u uho. Stalno sam nešto pokušavala, proizvodila kraće i duže teskuljke ljubavne (naravno) tematike. Neovisno o njihovoj patetičnosti koja je gotovo graničila s bljutavošću, na tim sam se tekstovima zapravo vježbala. U mom životu imali su još jednu važnu ulogu - imala sam osjećaj da slovima mogu stvoriti novi svijet i živjeti u njemu, ostvariti sve što poželim, nestati... S obzirom da sam u ono vrijeme bila teški kompleksaš i da tada baš i nisam imala sreće na ljubavnom planu (barem ne onoga što sam tada mislila da je sreća, a danas znam da me samo dragi Bog sačuvao od gluposti. Kasnije me, doduše, više nije čuvao...) to je bio moj način da zadovoljim svoje vrlo lepršave potrebe. No, u ono vrijeme nije mi bilo ni na kraj pameti da bih jednoga dana svoj kruh mogla zarađivati novinarstvom. Bila sam svjesna da mi pravopis nije jača strana (tada definitivno nije bio) i da to što pišem nije za širu javnost već za moju dušu jer u tim tekstovima nije bilo "mesa", originalnosti, niti bilo kakve posebne vrijednosti za druge. Ali obožavala sam pisati i tako satima, bilo da je bila riječ o stihovima ili prozi. Po završetku ekonomskog faksa, u vrijeme kratkotrajne nezaposlenosti, mama me je upozorila na oglas u Večernjaku gdje su za gradsku rubriku tražili novinare. S obzirom da sam novinarstvo tada smatrala nečim što definitivno nije za mene, da nije bilo te, davno usađene tatine bubice i maminog ohrabrenja, tko zna bih li danas radila posao koji toliko volim. Pišem uvijek, sve mogu slovima oblikovati, sve mogu doznati, sve mogu izbaciti iz sebe, a posao mi ne predstavlja muku već oslobođenje i veselje... Tako i ovih dana, u trenucima premorenosti, nenaspavanosti i bezvoljnosti, mogu stvoriti lijek za svoju dušu ovdje na blogu, a istovremeno napisati kartice i kartice teksta za časopis u kojem danas radim. Na tome sam neizmjerno zahvalna jer nema goreg nego kada čovjek ostane zarobljen u svojim mislima koje ne može nigdje izbaciti, neizrečenim osjećajima ili neisplakanim suzama...

Blaženi je ovaj svijet dualnosti, yina i yanga, muškog i ženskog principa. Kada utonem u sebe, ponekad mi se čini da sam stvorena od crvenih i plavih kockica među kojima ne mogu točno razabrati koja je boja dominantna. U svom ponašanju ponekad prepoznajem ženu, a ponekad muškarca i znam da bih pogriješila kada bih bilo koji od ta dva osnovna segmenta zanemarila. Tako nekako imam osjećaj da smo svi stvoreni od dvije vrste gline i da su potrebna dva lončara od kojih svaki najbolje poznaje svoju glinu, no razumije da je i druga potrebna kako bi se stvorila posuda koja na nešto liči. Jedan lončar počne oblikovanje, a drugi nastavi u fazi kada drugi dio gline treba dovesti u red i spojiti je na smislen način. A onda se ponovno uključi prvi i tako sve dok posuda nije spremna za upotrebu. Osobno mislim da su oba moja lončara bila prvoklasna (i srećom, još uvijek su tu, pa s vremena na vrijeme dopunjavaju uputstva za upotrebu).




Zato i danas uvijek pokušavam potisnuti svoj ego kada pretjeram u kritiziranju svog muža, oca našeg djeteta. Prije nego što iz sebe izbacim otrov, uvijek ga najprije nastojim pogledati Mihovilovim očima. Osobno znam da je moj dragi (zajedno sa mnom) još uvijek na tečaju lončarstva, ali do sada je sasvim dobro oblikovao dno naše šašave posude. Nekako egoistično mislim da sam malčice nadarenija za lončarstvo od njega, no sigurna sam da on ima puno kvaliteta koje će s vremenom doći do izražaja. Moja glina je pomalo ružičasta, lagana, mekša i nosi puno snova, ali njegova je zato gušća i čvršća, prava zemaljska. Također, bolje veže i stabilnija je. Bit će to dobra posuda ako damo sve od sebe, samo će trebati pripaziti kada druga posuda dođe na red... U svakom slučaju, uvjerena sam da bih sama jako teško oblikovala kvalitetnu posudu (a kamoli dvije i više) te se divim onim lončarima koji u tome uspiju.