podnaslov: Dan kada se bogomoljke voze u tramvaju



Davno sam imala u rukama "Celestinsko proročanstvo", roman Jamesa Redfielda u kojem glavni junak traga za drevnim rukopisom. Da ne duljim, u knjizi se jedan od prvih uvida odnosio na simbole (kopirano s Algoritma da ne tumačim što su uvidi: "Tajanstveni Rukopis kroz Devet uvida kazuje o novom razumijevanju koje će ljudima pomoći da povijesna zbivanja stave u kontekst vlastitih doživljaja, da shvate svijet oko sebe kao slijed neobičnih podudarnosti, da međuljudske odnose raspoznaju kao nepotrebnu borbu za vlast nad emocionalnom energijom, te da uvide kako će se sve to odraziti na nas i naš život u vremenu koje dolazi"). To se podudara s mojim višegodišnjim razmišljanjima o tome kako zapravo kroz život prolazimo prateći "putokaze spoznaja". Sve što nam se događa ima za nas neko značenje, smisao, čak i kada mislimo da je taj događaj sasvim beznačajan i da nema nikakve veze s bilo čime. To je malo duža priča za neki drugi post...

No, ponekad mi se događaju zaista lude stvari. Primjerice, prije više mjeseci (Mihovil je bio još sasvim mali i totalno me iscrpio) grijala sam si mlijeko za kakao. Stavila sam džezvu s mlijekom na štednjak, stajala i čekala da se mlijeko ugrije. Odjednom, iz čista mira, džezva je poskočila dobrih tridesetak centimetara u zrak i mlijeka (srećom, ne previše vrućeg) je bilo posvuda. Čini mi se da sam to i spomenula na blogu ili nekom forumu. Da nisam imala svekrvu za svjedoka, tko zna jel bi mi itko vjerovao da džezvu nisam ni takla.

Ali jedan me je dan totalno izbacio iz takta po pitanju tih duhova koji me povremeno proganjaju. Bilo je to prije tjedan dana... Jutro je započelo u samoposluzi gdje sam kupovala gablec za posao. Bila sam sama u prolazu između dvije police. Odjednom su, nedaleko od mene, tegle s kiselim paprikama počele klizati i dvije su tresnule na pod od čega je jedna platila životom. Prodavačica je dotrčala gledajući me pomalo bijesno (valjda još nije popila jutarnju kavu), a ja sam stajala ko kip i nisam znala što reći. Na kraju sam (osjećajući se kao školarac koji je markirao, pa laže) uhvatila sebe u objašnjavanju mrzovoljnoj blagajnici kako nisam bila ni blizu. Iako sam ponudila platiti razbijenu teglu, odbila je. Istini za volju, možda je i ona kriva jer tegle nisu bile dobro složene...?
Takve stvari se događaju, pomislila sam i krenula na posao. Prošetala sam do HNK i tamo sjela na staru 14-icu. Otišla sam u stražnja kola tramvaja (kao i uvijek), stala uz prozor i nešto mozgala. Odjednom mi je nekakav list (barem sam tako mislila) sletio na glavu, pa sam to stresla, odmaknula se i pogledala bolje. Ne, to nije bio list, ni grančica - bilo je živo. I ne, to nije bila osa ili pčela koje organski mrzim u svojoj blizini (kao i sve kukce) nego je bila, ni više ni manje, nego bogomoljka! Pa zašto meni ne bi sjela na glavu bogomoljka u tramvaju (koju sam, usput budi rečeno, uživo vidjela tek drugi puta u životu) kad mi skaču same od sebe džezve u zrak i razbijaju se tegle bez svjedoka? Već sam se počela smijati jer mi je to bila stvarno glupa situacija - naletiti na bogomoljku u gradu i to u tramvaju, a ona nađe baš mene da mi zajaši na glavu...
Radni dan je prošao i krenula sam u jaslice po maloga. I tako dođem do semafora kod Importane Galerije gdje Smičiklasova izlazi na Vlašku. Upali se tako zeleno za pješake, kad, u djeliću sekunde, semafor podivlja, pa se ponovno upali crveno, pa opet zeleno, kao da neko dijete pali-gasi svijetlo...? Stvarno mi je prisjelo, previše za jedan dan!


Bila je upravo ovakva, smeđa, a ne zelena... Bljak

E sad, da su to bili događaji koji su se odvijali jedan po jedan u nekim dužim vremenskim razmacima, vjerojatno bih odmahnula rukom i na njih zaboravila (osim one nezaboravne bogomoljke). Ali kad se takva tri komada poredaju u razmaku od par sati, e onda natjeraju na razmišljanje. Niz slučajnosti ili vrlo osobna poruka? Onog odvratnog kukca mogla bih "prevesti" kao opaku ženu koja bi me mogla "stajati glave" (posla, nečeg drugog), a tegle i semafor kao "vrijeme je da zaboraviš prošlost, dolaze promjene i odvijat će se jako brzo". A sve moje pokušaje "prijevoda" netko bi mogao protumačiti kao višak slobodnog vremena za razmišljanje ili manjak drugih "pametnih" stvari o kojima bih razmišljala.

Bilo kako bilo, događaji su bili dovoljno upečatljivi da zasluže svoje mjesto u arhivi mog bloga.