Ovo je za poluditi... Imam problema sa uploadom fotki. Sve sam smanjila, uploadirala i onda ne mogu doći do njih jer je nekakav tehnički problem... No, čim stvari sredim, stavit ću ih i ovdje. Već je krajnje vrijeme da okončam sapunicu s vjenčanjem. :)

Psiho je u komentaru dobro napisao - svaki tjedan post jedan... Što da vam kažem? Puno toga mi prolazi glavom, a još više njih mi prolazi stanom. Vjerujte mi, otkako smo se vratili u Zagreb niti jedan jedini vikend nismo bili sami. Prošli je tjedan došao moj friški šogor i do jučer je bio kod nas. Sve te ljude koji nam dolaze jako volim, ali trenutno sam u fazi da tražim samoću. Dosta mi je gužve, dosta mi je čestitara, želim svoja četiri zida. Dođem umorna s posla i umjesto da imam mir moram razmišljati što sve trebam obaviti... Lijepo je što su ljudi sretni zbog nas, ali sad mi stvarno treba malo zraka. Ovaj vikend stavljam veto na posjete, no bojim se da to neću moći do kraja ostvariti. Živimo na putu do Mirogoja, pa vjerujem da će biti onih koji će nam pozvoniti na vrata onako usput, kad su već ovdje...

Također, i dalje sam u stanju nekakve životne rekapitulacije. Često razmišljam o svemu što sam prolazila do sada, ocjenjujem stvari koje sam radila, razmišljam o svemu što stoji pred nama... Djeca razmišljaju o vjenčanju kao happy endu, a kasnije se dođe do toga da je to tek sretan početak.

Eto, vraćam se u virtualne vode. Iako mi je pred imenom gđa., a iza imena drugo prezime i dalje sam potpuno ista, samo trenutno malo umornija nego što sam bila... :)

Tipkamo se...

PS. Zna li netko kako oporaviti arhivu?

Dakle, otkako sam se vratila vodim rat s vremenom... Kao što sam već napisala, povratak u Zagreb je bio poput pada iz raja na beton. Htjela sam staviti više slika, ali doslovno nemam vremena uploadirati fotke. Nema me kod kuće od ujutro do navečer, a kad napokon dođem tada se ponašam kao da imam narkolepsiju - zaspim bilo gdje, bilo kada i bilo kako. Čak smo i za temeljito pospremanje i peglanje angažirali ženu jer sam objavila kapitulaciju... :)

Pa da se sa par riječi, prema obećanju, vratim na vjenčanje. Da mi je netko rekao da će mi se tako posložiti kockice, rekla bih mu da je lud. Sve je teklo kao po ulju... U Makarsku smo otputovali tjedan dana ranije. Dolje je vladalo ljeto i vrijeme je bilo savršeno. Njegovi su već naveliko bili spremni za svatove koji su svakodnevno sa poklonima dolazili u kuću. U svakom kutku bile su nevjerojatne količine kolača, pa nam je čak pred vratima spavaće sobe u hodniku stajao mali frižider (morala sam se čuvati noćnih ustajanja :)). Najveća napast je, naravno, bio veliki frižider u kuhinji krcat pršutom, sirom, zimskom.... Njam! :) Upoznavala sam brojne rođake od kojih neke ni moj dragi nije znao. Nakon par dana više se nisam ni trudila pamtiti imena i rodbinske veze - trebala bih nacrtati obiteljsko stablo kako bih ih sve povezala. Ulazila sam u pravo pleme, ma kako to u prvi mah zvučalo. Čak je i svečenik na vjenčanju koristio taj izraz. Protiv te činjenice nisam imala apsolutno ništa jer sam i sama rasla u kompaktnoj, klasičnoj obitelji gdje su obiteljske vrijednosti na prvom mjestu. Ma kako djelovalo staromodno, brak smo oboje oduvijek doživljavali sa velikom dozom ozbiljnosti te kao korak na koji se čovjek odlučuje tek kada je apsolutno siguran da to želi. Naravno da ne možemo znati što će nam život donijeti, ali u osam godina zajedništva i svega što nas je "pregazilo" možemo tvrditi da smo prošli zaista mnoge kušnje...

Možda smo upravo i zato bili opušteniji nego ikada jer vjenčanje za nas nije bilo ništa drugo nego potvrda za koju smo se dugo spremali... I tako je stigla ta subota. Probudila sam se bez grča u želucu, bez imalo treme. Bilo bi još bolje da smo se koji dan ranije ispovijedili jer smo ovako tražili crkvu u kojoj to već u 7 ujutro možemo obaviti. Na kraju smo završili kod nervoznog franjevca koji očito nije popio jutarnju kavu te vjerujem da mu je bio pun kufer grijeha ovakvih i onakvih. Zato je trajalo vrlo kratko, a pokora je bila više nego skromna - reklo bi se da smo prošli jeftino... :))) Par dana ranije dogovorila sam kompletan tretman u jednom salonu - pedikura, manikura, frizura i šminka. Namjerno sam to učinila jer sam znala da će trajati satima što mi je na samu subotu dalo dovoljno vremena da se zbrojim. Cure su bile sjajne i nastala je vrhunska zafrkancija. Rekle su mi da u životu nisu vidjele tako opuštenu mladu jer sam se zezala na račun svega... I zaista je bilo tako. To nije bila moja fasada, nisam pokušavala prikriti prave osjećaje - bila sam sigurna da je ono što radim prava stvar, nešto što doista želim, da je subota samo onaj dan koji će napokon staviti točku na sve što smo svih ovih godina prolazili...

Kada sam uređena i našminkana stigla kući, svekrva me bez riječi zagrlila i proplakala po prvi puta otkako je znam. Njegovi su se zaista mučili svih tih mjeseci i zapravo je cijela organizacija bila na njima... Sigurna sam da su u sebi nosili više strahova nego nas dvoje.... Kada je počelo okupljanje u kući mi smo se povukli u sobu i zaključali. To su bili trenuci koje nikada neću zaboraviti. Sjedili smo kao da se upravo spremamo za odlazak na kavu s frendovima. Moj je dragi samo prokomentirao: "jel se i tebi čini da su svi ostali živčaniji od nas?". To je ubrzo potvrdila i moja svekrva koja me zamolila da joj stavim naušnicu jer se njoj ruke tresu... I dalje nisam osjećala tremu, pa sam se pitala ne bi li me to možda trebalo zabrinuti? :)))

Ubrzo su stigle i moje cure, tri drage prijateljice koje su mi pomogle u mnogočemu tih dana, pa tako i oblačenju vjenčanice... Kum me odveo do terase i tada sam jedino imala pomalo neugodan osjećaj. Svi su me sa osmjehom odmjeravali, komentirali, a ja sam stajala poput nekakve lutke. Sa nikim nisam mogla normalno razgovarati jer su se svi ponašali kao da sam u najmanju ruku nedodirljiva. Znam da to glupo zvuči, znam da sam i ja na brojnim vjenčanjima piljila u mladence, ali priznajem da iz prvog lica to i nije pretjerano ugodan osjećaj...

(nastavak u drugom broju, moram se spremiti za posao :))

Eto, baš ovih dana sam imala inspiraciju, i baš od dva pokušaja logiranja oba su bila neuspješna...
Pisat ću opet ne brinite, uskoro :)

Čim ulovim malo više vremena, odnosno pospremim stan u kojem je pala atomska bomba, počastim kolege i dio rodbine, napisat ću detaljan post. Ukratko, bilo je savršeno, izvan svih mojih očekivanja - vrijeme, ljudi, glazba, hrana, neplanirano bračno putovanje na Hvar... Poslagale su se kockice da bolje nije moglo, a povratak u Zagreb je bio poput pada iz raja na beton.

Hvala svima na čestitkama, a kao što sam i obećala, stavljam i nekoliko fotkica (ode moja anonimnost u nepovrat :)). Do sljedećeg, detaljnijeg zapisa neka slike govore same za sebe... :)

Gornji Tučepi-Makarska, 24.09.2005.

Tata me je vodio do oltara...



U crkvi je bilo i više nego romantično



Kao u srcedrapateljnim filmovima nakon prvog se poljupca prolomio gromoglasni pljesak :)))



Na izlasku su nas propisno zasuli rižom :)))



Nekim čudom se nismo izgazili na prvom plesu. Srećom, svirali su "Moj lipi anđele" od Olivera, a ne valcer - uslišili su našu molbu :)))