Ajde kad već dijelim sve što mi se događa u vezi vjenčanja da podjelim i ono što mi je mrcvarilo mozak prilično dugo... Posljednjih sam dana postala izuzetno razdražljiva što nije nimalo romantično. Kao da imam veeeeeliiiiiki PMS. A svakih malo-malo slušam izjave tipa: "Joj, vidi mladenku, sigurno si sretna", "Pa dani prije vjenčanja su najljepši period u životu", "Odbrojavaš li? Još samo malo...". Kad me ljudi vide, već po defoltu spominju vjenčanje. A ja si u sebi mislim: "Iskreno se nadam da je ovo prvo i posljednje vjenčanje u životu".

Ljudi moji, osobno gotovo ništa nisam napravila u organizacijskom smislu, to je činjenica. Moram priznati da najveći teret nose njegovi roditelji u Makarskoj, a i da je moj dragi vrlo hladnokrvno odvalio veliki dio posla. Najveće muke bili su mi papiri jer sam rođena u Sloveniji. Dakle, ne može se reći da sam se ubila od posla. Sve se svelo na one, zaista lijepe stvari - izbor vjenčanice, izbor cipela, izbor burmi.... Ali stotine neplaniranih misli, slutnji i strahova za koje ni u snu nisam mislila da postoje, počele su me opsjedati od ranog jutra do kasne večeri. Sve me to toliko stislo da sam stekla dojam da je vjenčanje doista gore od adaptacije stana koju smo prolazili prije godinu dana. Tada smo se svakodnevno bavili radnicima. Ujutro planiraš poslove, preko dana radiš, a popodne mrtav umoran imaš natezanja oko (ne)obavljenih poslova, izbora pločica, boja, namještaja, sve ogromne trgovačke lance i cijene već znaš napamet... Kada svakodnevno, iz tjedna u tjedan vrtiš iste brige, to zaista postaje tlaka.

No, nikako nisam uspjela doći do toga što me zaista muči. Pokušala sam sa najboljim prijateljicama analizirati svoj mozak. Obično sam se uvijek znala nositi sa svojim emocijama i zaista sve lako posložim na svoje mjesto. Nikada mi nije bio problem prepoznati uzroke i shvatiti posljedice. Čak sam i svoje spontane pobačaje pregrmila i našla način da živim sa tim bez da izgubim optimizam i nadu. I kada je došlo vrijeme da učinim najveći korak u životu, mene je uhvatila panika! Ne mog dragog (kao što sam pretpostavila po onoj staroj, no čini mi se ipak pogrešnoj - muškarci ne vole obaveze) već mene... Vrteći tako svoj film od ujutro do navečer, napokon sam došla do toga u kojem zecu leži grm, a za to sam se morala vratiti čak do djetinstva... :)

Nikad nisam voljela riječ "moraš", naprotiv - mrzila sam je. Ništa mi nije bio problem napraviti samo ako nije bilo opterećeno tom obavezom. Sve što sam u životu dobro i kvalitetno radila, radila sam zbog želje i ljubavi. Zato sam i ostavila bez imalo kajanja marketing i vratila se u novinarstvo na teži posao uz manju plaću. Znam što je prvo što ćete mi napisati u komentarima - pa brak je iz ljubavi, a ne iz obaveze. No, ima jedna "sitnica" u svemu tome - ako ozbiljno gledate na brak kao što ja gledam i ako on za vas ne predstavlja samo mrtvo slovo na papiru, i ako ste svjesni da je život hrpa prepreka koje stalno stavljaju na kušnju vašu ljubav, onda je neminovan i osjećaj odgovornosti. Nikada nisam idealizirala brak iako sam oduvijek znala da ću se jednog dana udati. Iz obitelji sam u kojoj sam zorno mogla vidjeti kako se krize (i to vrlo teške) braka rješavaju u interesu dobrobiti obitelji, a ne osobnom interesu što je značilo stanovite žrtve i odricanja. Odgajana sam tako da brak shvaćam vrlo ozbiljno, a ne kao proces koji se, u trenu kad postane opterećenje što je neminovno, prekida bez pardona. A rastave braka se danas tako jednostavno obavljaju da mi je od toga slabo. Naša veza završava brakom samo zahvaljujući činjenici da smo oboje na jako lošim događajima naučili kako smo spremni pognuti glavu i izložiti sebe jedno za drugoga. Osam godina smo zajedno, šest godina živimo u vanbračnoj zajednici, doista smo zaslužili "A-test". Bilo je toga za napisati barem manji roman...

I sad napokon dolazim do onoga "moraš". Neovisno na to kako ljudi gledali na brak, za mene to predstavlja veliku odgovornost za buduću obitelj koju namjeravamo postaviti na noge. Prije ili poslije doći će djeca na svijet, bila ona naša ili posvojena. Želim imati zdravu i normalnu obitelj, a ona podrazumijeva odgovornost... Mislim da o tome više ne moram razglabati, ovdje ima dovoljno roditelja koji jako dobro znaju o čemu govorim. I sve bi bilo lako kada moj mozak ne bi mrzio taj prokleti "moraš", pa čak kad u njemu nema baš ništa loše. Zato nisam npr. prestala pušiti - jer "moram"... Jedini način da se toga oslobodim jest da "želim" ojačam toliko da zasjeni i izbriše "moram". No, to je kod mene uvijek bio problem... Pa ipak, uspjela sam nešto napraviti...

Dok smo dragi i ja romantično sjedili jedno pored drugog, napokon sam progovorila što mi leži na srcu. Tražila sam ga jedno predbračno obećanje:
- Molim te, što god da se u životu dogodilo, obećaj mi nešto...
- Reci
- Da me nikada, ali nikada nećeš pozvati na bračnu odgovornost, da učinim nešto za tebe zato jer moram... Učinit ću sve, ali zato jer želim....
Malo me čudno gledao, no onda se nasmješio onako kako samo on zna
- Dobro dušo, obećajem.

Lijepa je nada... Ne mislim da prije ili poslije obećanje neće biti prekršeno jer se nikad ne zna što nam život nosi. No, on je shvatio, on zna što me kopka danima i čega se užasavam. I znam da će se barem pokušati držati obećanja...

Imamo još samo tri tjedna pred sobom. Danas dolazi momak da dogovorimo pjesme... Na poslu je ludnica, tako da znam da će dva tjedna do odlaska u Makarsku proletjeti... Bit će slika, ne brinite :)