Danas sam konačno provozala kolica do dolca da kupim grincajg i mrvu mesa za sutrašnji ručak jer mi se jede juhica, srela sam usput nekoliko poznatih lica kojima nije jasno zašto me nema na mom mjestu na trgu a meni se ne da ni govoriti, samo sam svima klimnula glavom i podarila im osmijeh jer svi oni vole vidjeti osmijeh na mom umornom licu. Jedva čekam da krene sudski postupak podjele imovine pa da mogu otići na nekoliko mjeseci što dalje od ovog grada koji je divan ali ja ne mogu više da budem na istom mjestu jer to mjesto koliko god je lijepo za mene ima gorke uspomene koje ću zaboraviti samo ako odem u drugu sredinu među nepoznate ljude koji brinu svoju brigu a ne zabadaju nos u tuđu trebam otići na mjesto gdje je mir i tišina, gdje ima samo vode i toplog sunca jer ništa drugo mi potrebno nije.

baš nam je bilo lijepo na maloj terasi kafića u kvartu na drugom kraju grada

Ovo je zadnje što ću ovako javno pisati bezimenoj osobi koja me maltretira mailovima sada ponovno jer s bešćutnim, sebičnim osobama koje kriju svoje ime a znaju moje i znaju cijeli moj život jednostavno moram na ovaj način komunicirati jer vidim da neprestano traži od mene da napišem kako mi je žao što sam potrošila tisuću kuna koje mi je jedna osoba prošle godine donirala svojom voljom a ona saznala da moj sin konzumira marihuanu i uporno misli da je njen novac trošen za marihuanu, e nije trošen je drugdje i tu gospođu sam molila da mi pošalje broj računa da joj njenu donaciju vratim nazad ali ona to do današnjeg dana nije učinila a bezimeni me napada zbog nje, te me napada što sam bila ljubavnica oženjenom čovjeku a on me volio i voli me godinama samo mi sve ovo navedeno stalno nabija na nos i prijeti da će iznijeti javno sve s toga sada umjesto njega iznijeti ću ja a on ako ima muda neka jedan dan dođe do mene, pogleda me u oči i kaže mi što ima.
"Gospođo Karin Ojdanić molim Vas ovako javno neka bezimeni koji me voli godinama a prijatelj je s Vama i s D (kojem sam bila ljubavnica) pošalje na mail Vaš broj računa ja ću Vam vrlo rado krajem devetog mjeseca ove godine vratiti Vašu donaciju od 1000 kuna)"
Gospodine bezimeni Vas ovako javno molim da mi kažete svoje ime i prezime jer me maltretirate zbog moje istine, ja dobro pamtim detalje i svaki dan proveden s Vašim prijateljem imam zabilježen u nekoliko bilježnica u kojima su listovi požutjeli ali tekst se da pročitati,drugo moj sin je bio konzument trave i od toga nikada pobjeći neću ali vi meni uporno tvrdite da liječnički nalazi i doktorica lažu, ne on više nije konzument, ne on nema SIDU, ne on nije sin Vašeg prijatelja D i možete mirno spavati bezimeni gospodine koji me volite godinama a već duže vrijeme me maltretirate a ja glupača s Vama komuniciram a ne bi trebala jer se s osobama koje na mail ne stave barem prezime ne komunicira. Ovako javno Vas molim da gledate i kupite smeće ispred svojih vrata a moje da ostavite na miru. Ja jesam tjelesni invalid, ali mozak mi funkcionira jako dobro, jesam stara 46 godina i nisam pupoljak, da imam sjede kose i ružna sam ali ja za razliku od Vas imam dušu.

s poštovanjem Andrea Bosak

ps nepoznata osobo nadam se da ste primili fotografije i moram vam priznati da sam se danas uvjerila da bjesomučno lažete jer ste mi u jednoj poruci napisali da je njegova žena stalno doma a ona je čila i vesela te potpuno zdrava danas posluživala goste pa tako i mene i potpuno mi izgleda zdrava a ne bolesna kako ste mi napisali u jednoj poruci i sada sam se uvjerila koliko ste veliki lažov

Da znam, moram ga izbrisati kao što se briše prašina sa ormara i sitnih figurica, znam da ga moram u svojoj glavi imati kao što imam staru krpu za brisanje poda po stanu, znam da ga moram zaboraviti jer on postoji već godinama samo u mojoj glavi i zatvorila sam ga u srce, a iz srca ga moram izbaciti jer u mojem srcu moram napraviti mjesto za samu sebe. On je kao krpa puna prašine kojoj je vrijeme da je izmijenim i izbacim što dalje od sebe a kada to napravim moći ću napraviti puno koraka prema naprijed, spavati ću bez njegovog lika, neću više u nosu imati miris njegovog parfema, tada ću moći zavoljeti sebe i shvatiti koliko mogu biti sretna jer dosta sam čekala da dođe i pogleda me u oči, da mi kaže istinu i odlučila sam samo još jednom iskoristiti krpu koja se raspada a zatim uzeti novu ljepšu i ugodniju.
Izaći ću uskoro iz stana i kupiti si mirisnu žutu ružu čije ću latice rasuti oko sebe na krevetu i sanjati lijepi san koji će postati stvaran. Znam da postoji osoba kojoj sam lijepa ovako bolesna, sjede kose i ružna.

Potpuno sam prolaziš kroz stramputice života uzdignute glave, smiješiš se iako ti nije do osmijeha jer osim osmijeha za tebe ne postoji lijek, pored tebe prolaze ljudi koji svoju tugu skrivaju jer ju sakrivati znaju i ti si sretan s njima jer znaš da te nepoznati ljudi vole sa svim tvojim vrlinama i manama.
Voliš sunce i tople kapi kiše, voliš dan i noć i nadaš se sreći koju ćeš podariti drugima jer tebi sreća više ne znači ništa.

Oduvijek se govori da papir sve trpi to je istina živa jer sve možeš napisati i ostat će zapisano bilo da je to pisano istina ili laž. Šteta što su me moje pokojne mama i baka učile da uvijek moram govoriti istinu jer to zlatna vrata otvara već godinama vidim da s istinom samo sebi nanosim štetu i da se neprestano nekome zbog ispisane istine moram ispričavati.
Nikada nisam podnosila dvolične ljude, a zbog mojeg pisanja istine takva osoba mi se javlja jer vjerojatno već dugo nije čitala moja kukanja o tome koliko volim osobu iz svoje prošlosti koja misli da je moj sin njegov sin i da sam kažnjena s bolestima svojih sinova a nije svjestan da ja ne trebam njegov novac da živim i s dvadesetak kuna dnevno koje dobijem od ljudi koji me vole, cijene i poštuju zbog moje iskrenosti i sada kada već nekoliko tjedana ne idem van do grada "raditi" zovu me i pitaju dali nešto trebam a ja im govorim da imam ono što mi treba čašu vode jer moram skinuti desetak kila i ništa mi ne nedostaje.
Sama sam kriva znam što sam si dopustila da mi nepoznata osoba laže ali uskoro ću odlučila sam te poruke poslati na adresu osobe o kojoj u porukama piše i tako ću krenuti dalje i lakše disati uživajući u svojoj sijedoj kosi i u svom ružnom izgledu.

moja stvar je što sam ostarila toliko a ni on ni ti nemate muda mene pogledati u oči jer ste ljudi bez duše posjedila sam od borbe da pomognem svojim sinovima i još uvijek se borim i boriti ću se pa makar se poružnila još moj sin mlađi zahvaljujući meni ide u jednu dobru obitelj
stariji počinje raditi i shvati da ja samo želim da mi tvoj prijatelj u lice kaže da me mrzi a on za to nema muda a vidiš ja imam i priznajem da ga nisam nikada prestala voljeti i da mi ne treba njegov novac pa ni ku,,, jer zbog njega sam se naučila da ne vjerujem ni jednom muškarcu i da su svi muškarci govna
sada ja tebi kažem ovako jesam ružna sam i stara ali imam dušu koju nemate niti ni tvoj prijatelj D jer ste kvarni i sebični
sreću želim njegovoj ženi i divim joj se što godinama živi sa čovjekom koji ima toliko djece sa strane a oma je sretna s njim i neka sretna i ostane jer je sreću zaslužila čak ću i svojoj sreći reći da ode kod njegove žene da je ima još više

ps jednom si napisao da je povrijeđen što sam ga otjerala ženi a sada pišeš da je sretan zbog toga znači voliš lagati


zbogom nepoznata osobo koja krije svoje ime nadam se da si pronašao ženu svojih snova i tebi kao i njegovoj ženi te njemu tvom prijatelju D želim radost i sreću svu koja postoji na ovoj kugli zemaljskoj

PS osobi o kojoj mi pišeš nekoliko puta sam se javno ispričala i više ni ispričavanje ne pada na pamet jer ja je nisam puškom tjerala da mi pomogne (vratiti ću joj to uskoro samo čekam jedno riješenje pa ću joj tu tisuću staviti na račun s kojeg mi je prebacila) ŽAO MI JE ŠTO SAM UZELA TO ŠTO JOJ ODMAH NISAM VRATILA

Danas je u našem lijepom gradu na trgu započeo 14 festival jednakih mogućnosti u kojem se svake godine u tri dana želi građanima i posjetiocima našeg grada pokazati koje su sve sposobnosti osoba s invaliditetom i što nedostaje osobama s invaliditetom da bi bili još mobilniji. Gospodin Ožegović zajedno s gradonačelnikom i ostalima već 14 godina pokazuju koliko sposobnosti imaju osobe s invaliditetom i da smo dio društva te da smo sposobni u skladu svojih psihofizičkih mogućnosti i da smo vrijedni i da smo tu među zdravom populacijom.
Pokušajte svratiti sutra na trg, odvojite malo vremena i pokušajte na poligonu samo jedan dan biti osoba s posebnim potrebama te zaplešite s osobom u kolicima jer i možemo plesati zajedno sa vama.

Volim analizirati samu sebe, volim detaljno pamtiti sve i imam mozak kao da imam ugrađenu memoriju koja se nikako u pojedinim segmentima ne da izbrisati ma koliko god puta to pokušavala (svakodnevno barem dvadesetak puta), s druge strane ubijam sama sebe jer sam previše otvorila i otvaram sebe prema drugima a uviđam da to nema svrhe i da sam štetu nanijela sama sebi.
Mrzim sama sebe i ništa se ne čudim što mi sve ide krivo, što ništa ne mogu napraviti ispravno jer za mene ispravnog puta nema.

Čitala sam danas opet poruke koje sam spremila kao dokazni materijal jer jednom ću ih poslati osobi o kojoj u tim porukama piše možda ću tada dobiti i dugo očekivani odgovor, odgovor koji čekam godinama a trebala bih se pomaknuti s mjesta i krenuti dalje a ne to ne mogu dok ne dobijem odgovor. Luda sam, stvarno sam luda što ga nikako koliko god se trudim ne mogu izbiti iz svojih misli iz svog srca i duše a trebala bih jer ja njemu ne značim ništa iako u tim porukama tekstovi govore drugačije.
Pitam se sada "zašto ga nisam zamrzila istog trena kada sam saznala da ima ženu? zašto ga ne mogu zamrziti sada?"
Ja sam sreći okrenula leđa i sada je uzaludno tražim a trebam je jer nemam snage u mislima razgovarati s njim, slušati njegov glas jer on nije pored mene, on živi svoj život i sretan je a ja stojim i čekam, a čekanje je uzaludno. Ni odgovor na moju poruku posljednju stići neće jer sve što mi je pisano prije nekoliko mjeseci velika je laž, a meni ostaju samo neizbrisiva sjećanja i razgovor s njim u mojim mislima.

Jednom kada budete šetali ulicama ili trgovima vašeg grada nemojte samo gledati ispred sebe ili u izloge nego pogledajte dali negdje netko sjedi i promatra vas u nadi da ćete mu prići i zaželjeti dobar dan jer ta osoba koja vas promatra toplim pogledom potpuno je sama i treba joj samo jedna topla riječ kako bi joj dan bio ispunjen radošću, a s druge stane možda ste vi tako pronašli novog prijatelja koji s vama želi podijeliti vaš tužnu priču. Pitate se sada kakvu tužnu priču, da tužnu jer svi mi imamo tužnih priča i većina takve priče drži u sebi jer nitko od nas nije svjestan da u njegovoj blizini postoji osoba koja je potpuno sama i želi razgovarati i slušati tužnu priču jer jedino tako može zaboraviti svoju tugu i bol.
Zagrlite potpunog neznanca jer zagrljaj ne košta ništa, a vrijedi mnogo, ne nemojte se bojati da će odbiti zagrljaj jer on je tu da bi se vi osjećali bolje. Poklonite malo vremena sebi i osobi koja je sama te promatra prolaznike u nadi da će je netko primijetiti podignuti pogled i nasmiješiti se potpunom neznancu koji ništa ne traži osim što uzvraća osmijehom dobrotu.

Od ranog jutra imam vježbanje mozga jer pojedine stvari želim izbaciti iz glave, ali koliko god se trudim raščistiti ovo malo mozga što imam određene slike jednostavno ne izlaze jer su pustile korenje i ništa ih uništiti ne da, a ja pucam po šavovima i totalno sam puknuta više.
Sada sjedim i pijuckam kavu za kunu i dvadeset lipa te ispred sebe vidim njega kako mi govori "moglo nam je biti lijepo, nisi trebala tamo ići", ali jesam znam da jesam jer uistinu je pripadao drugoj bez obzira koliko smo vremena provodili zajedno, bez obzira što sam već tada znala da ga nikada neću prestati voljeti. Odupirem se tim slikama ali one su jače od mene i ponovno ga dozivam a znam da nema koristi.

Primila me sada želja za pisanjem. Kome da pišem, što da pišem kada moje pisanje nije pisanje nego je kukanje, plakanje, ridanje, traženje, tuga, jad i bijes, istina koju nitko ne shvaća istinom, ali ja nikako da pišem suprotno, da pišem ono što mnogi vole čitati.
Ne, ja ne znam pisati o politici jer me politika nikada nije niti me interesira, ne ja ne znam da se služim fotoaparatom jer tutlek sam za tehniku čak imam i mobitel star nekoliko godina na tipke jer ovaj na tach je za mene viša matematika a ja samo znam osnovne operacije matematike koju svakodnevno koristim kada idem u dućan kao i većina jer sve što kupujem, kupujem gotovinom jer za mene su kartice nepoznanica.
Ove dane ne prakticiram ni zbrajanje jer nemam love s obzirom da ne idem u grad pa tako uživam u prežganoj juhi i prženom starom kruhu.
Žao mi je svih ljudi i životinja koje su nastradale u poplavama a ja im ne mogu pomoći nikako osim da gledam u nebo i nadam se da sunce sja čim više zvala sam i onaj humanitarni broj telefona ali moja kanta od mobitela nema dosta kuna a to me strašno ljuti jer nemam sredstava na računu. Stvarno sam baksuz kojem ništa ne polazi za rukom pa čak ni ovaj tekst.

Sjediti i gledati ispred sebe nije rješenje a ja to radim već nekoliko tjedana, danas sam čak otišla do grada ali kada sam stigla za samo pola sata provedenih vani pobjegla sam doma u svoj mir i odmah počela igrati Štrumfove jer jedino oni su mi zanimljivi kao što mi je zanimljivo čitati sedamdesetak mojih omiljenih blogera, godi mi ova tišina i samoća. Gode mi knjige i slike mojih anđela koji su sa mnom u svakom trenu.

Cool blogovi su svi blogovi barem se ja osjećam da sam pojedinim blogerima cool. Ne, nisam prijašnji post pisala zbog sebe nego sam pitala zbog meni dragog blogera pablon i nadam se da će netko od administratora odgovoriti blogeru pablon koji su kriteriji da sa fresh liste dođe do cool liste. Meni nije jasno zašto neki blogeri žele biti na cool listi kada su sami po sebi cool i svi mi imamo svoje cool blogere bez obzira na kojoj listi bili.
Novi urednik je odlučio skupiti blogere na druženje ali koliko se sjećam iz komentara na blogu "knjiga žalbe" mnogi blogeri su bili i jesu protiv jer žele ostati anonimni a na tom druženju nitko od nas ne mora reći pravo ime može biti ono što je svom blogu. Družimo se preko tekstova i komentara pa zašto se jednom ne bi družili i na friškom zraku uz sokove i pivu kako bi pomogli uredniku da riješi i poboljša blogiranje svih nas. Sretna sam što konačno urednik želi i ima volje i osobno razgovarati sa blogerima jer treba nam i druženje u prirodi, s druge strane sigurna sam da će uz pivicu, sok odgovoriti koji su kriteriji da se dođe na cool listu.

s poštovanjem Andrea

Osoba sam koja volim pisati iako nisam vična pisanju i moji tekstovi pisani na ovom blogu kojeg obožavam nemaju smisla, ali ja ih pišem i pisati ću dalje. Ovdje sam upoznala mnogo dragih ljudi i volim ih čitati iako ih baš i ne komentiram. Žao mi je što nekih meni dragih bogera više nema s nama ali jedino oni znaju pravi razlog i vrijeme kada će na svoju stranicu postaviti novi tekst. Ne, meni nisu bitne liste jer meni su moji blogeri koje volim čitati svi cool.
Voljela bih na ovaj način pojedinim blogerima koje osobno znam pomoći da im netko od dugogodišnjih blogera koji su slavili ili slave deset godišnjicu blogiranja u komentarima na ovaj moj objasne koji su kriteriji da njihov blog dođe na cool listu jer ima nekih koji me to pitaju a ja ne znam odgovor osim da ja imam sama svoju cool listu, a tako mogu imati i oni jer postoji alatna traka i rubrika omiljenih blogera.
Nadam se da će netko napisati.

Šećem pustim ulicama grada zadubljena u svoje misli, tražim nekoga za razgovor, ali samo lagani vjetar svoju priču priča, osluškujem tišinu očekujući nečije korake iza sebe, ali nigdje nema nikoga sve je pusto i tišina postaje sablasna koju tu i tamo prekine zvuk javnog prijevoza. Koga li sada voze u gluho doba noći? Ja hodam bez cilja, dok gospodin u uniformi vozi u krug i sigurno me začuđeno promatra ali ništa me ne može pitati jer ja hodam pločnikom, a on vozi prugom u jednom, pa za nekoliko minuta u drugom smjeru.
Kuda idem, kamo li ću stići, što tražim ovdje sama u ovo gluho doba noći? Cijeli grad spava, čak nema ni psa lutalice s kojim bih rado razgovarala jer pas razumije sve bolje no ljudi, sluša, gleda nježnim pogledom, pokušava odgovoriti ali ne može, samo sretno maše repom jer zna da i njega netko treba i tada je sretan.
Šećem pustim ulicama grada ne znajući kuda i gdje idem, znam da nikoga sresti neću u ovo gluho doba noći, ali i dalje šećem osluškujući vjetar i lišće što šušti pod mojim potpeticama, te me prate na mojem putu u nepoznato.
Izgubila sam se, ne znam gdje sam, ali tišina ovog grada mi odgovara, daje mi mir i sretna sam jer ne vidim i ne čujem nikoga osim divne tišine pustog grada u kojem nema ni psa lutalice, ni male noćne ptice.
Šećem noću pustim ulicama grada ne znam ni sama zašto, ne znam što tražim, ne znam što čekam, ali šećem jer mi ta tišina odgovara. Želim zaboraviti sve što se zbilo oko mene, zaboraviti njega koji pripada drugoj jer sam tako sama htjela. Poigrala sam se sa sudbinom svojom, a moglo mi je biti lijepo, mogla sam biti sretna kao što sam bila kada sam pripadala njemu. Da, pogriješila sam ali neka, tada nisam razmišljala srcem, razmišljala sam glavom jer nisam željela da njegov sin nema oca.
Šećem pustim ulicama grada nadajući se da me traži, ali nema ga, samo vjetar pjeva svoju pjesmu, moji koraci postaju teški. Noć prelazi u dan, ljudi koji sneni kreću na posao, promatraju me, ali nitko mi ništa ne govori, nitko me ništa ne pita i bolje je jer vikala bih, dozivala ga. Šećem ulicama grada, a prošlost me moja u mislima proganja i nikada neće prestati jer moje srce i duša ga treba, trebam njegov dodir, osmijeh i tople riječi. Šetati ću ulicama grada svaku noć, svaki dan jednom ga možda i sretnem, možda tada vratim dio koji je nestao onog trena kada sam ga ostavila jer glava je bila jača od srca.

Ovu ružu poklanjam tebi jer u njenim laticama je moja duša koja tebi pripada, koja vene čekajući tebe na pola puta koji nikuda ne vodi jer puno je krivudavih strmoglavih dijelova a ja čekam tvoju toplu nježnu ruku da me povede, da me vodi, da budem sretna jer me netko voli, jer sam nekome potrebna.
Napustio si me jer sam to ja htjela i sada nakon toliko godina znam da sam pogriješila jer jedino s tobom sam bila sretna, jedino tada sam voljela i bila voljena, jedino tada sam se osjećala i bila sretna žena.
Sada venem kao što vene ruža kada se je otrgne s grane na kojoj je procvala. Pokušala sam i pokušavam hodati krivudavim stazama ali uvijek se vratim na isto mjesto u nadi da ću te sresti, priznati ti da sam pogriješila nadajući se da ću te preboljeti, da ću te prestati željeti, voljeti. Oprosti mi što te nisam prestala dozivati u mislima, što te trebam kao kap vode i koricu kruha da bih mogla biti sretna kao nekada kada sam pripadala tebi.
Pojedini me nazivaju anđeo, a ja anđeo nisam, ja sam vještica koja samo što okolo ne leti metlom kako bi te pronašla, kako bi pronašla tvoje zelene oči, lice muškarca, sa dušom djeteta.
Znam da sada fantaziram, da pišem nešto što pročitati nećeš jer ti si prijatelj samo u mojim mislima u mojoj zbrkanoj glavi, znam da te nikada neću susresti čuti tvoj baršunasti glas, smijati se tvojim šalama jer voliš kada sam nasmijana, kada sam sretna. Znam da si sretan i sretna sam zbog tvoje sreće, znam da tvoje zelene oči voli sretna žena, da sluša tvoj baršunasti glas, a ja te imam samo u svojim mislima.
Jednom, možda jednom ćemo se sresti, uživati ću u tvom društvu nekoliko sati, jednom će moji snovi postati stvarnost i tek tada ću ti priznati koliko sam te trebala kako bih bila ono što jesam kako bih bila žena koja voli jer ti si taj koji meni daje volju za životom i hvala ti na tome.
Voljela bih biti potpuno zdrava samo nekoliko dana kao i većina onih koji su bolesni jer kada si zdrav onda ti neke stvari lakše polaze za rukom i nisi ovisan o tuđoj volji da te nekuda prošeće, dohvati čašu vode ili ti donese kruh iz pekare.
Ne, ne mogu više nemam snage jer koliko god se trudila ništa mi ne polazi za rukom i jednostavno sam suvišna sama sebi. Potreban mi je razgovor, prijatelj kojem ću se moći isplakati a da mi ne zamjeri na suzama. Potreban mi je odmor od mene same.

Stariji ljudi kažu "kakvi ljudi takvo vrijeme" Zar smo mi ljudi toliko loši da nas i vrijeme uništava, nismo li dosta patili i dali i dalje dosta ne patimo s time što ostajemo bez posla, što preživljavamo s dvadesetak kuna dnevno? Znam to je prirodna katastrofa ali plaćamo toliko vodu i održavanje postrojenja za tu pitku vodu da bi svi oni koji od našeg plaćanja mogli ljudima koji žive u ugroženim dijelovima i svake godine doživljavaju isto pomoći izgradnjom čvršćih i većih nasipa jer toliko imaju zalihe novaca u kasi s obzirom da ni voda u pojedinim dijelovima gradova neće biti kvalitetna za piće.
Odštete su mizerne a štete ogromne i stradaju samo "mali" ljudi, sa pričama onih koji bi im trebali pomoći i napraviti bolju zaštitu ti ljudi koji svake godine zbog elementarne nepogode ostaju bez krova nad glavom i svojih teško stečenih stvari, nemaju nikakve koristi osim čekanja sunčanih dana i pomoći običnih humanih ljudi.

Da, mi koji nemamo ćemo pomoći koliko god tko može a oni koji mogu pomoći samo će pričati kao što uvijek pričaju, jer oni nikoga ne vide osim sebe.

Da, djevica sam po horoskopu, a rak u podznaku i zbog te male životinjice ja stalno idem natrag jer se tako lakše krećem iz dana u dan a nemam više ni volje ni snage živjeti život iako ga volim jako jer kod mene vjetrovi ma koliko se god trudim uvijek pušu u krivom smjeru.
Poruka na mailu konačno više nema, a one sam spremila kao dokazni materijal jer znam da će mi jednom trebati.
Koliko god koraka odem naprijed toliko se duplo vratim nazad ne svojom voljom, stalno analiziram samu sebe i vidim da sam napravila krivi potez koji nikada ispraviti neću ne zato što to ne želim nego jednostavno sama sebe ne mogu pomaknuti s mjesta jer se kada se pomaknem ponovno vračam i tako već dugi niz godina.
Znam da se on promijenio fizički jer svi se mi mijenjamo (vidjela sam) kako i gdje nije bitno ali pogled mu je ostao isti možda samo koristi drugi miris jer taj miris koji ja godinama imam u nosu odavno nije na tržištu (tražila sam ga po svim parfumerijama).
Toliko mi nedostaje stvarno mi nedostaje, a znam da je sretan i da uživa onako kako voli. Znam da će me analiza svega jednom doći glave, ali ja i onako više ništa nemam ostaju mi samo lijepa sjećanja koja me drže tu. Nisam jedina znam i to ali znam da mi je on bio i ostat će sve moje dok god dišem.

Posudila sam ovu fotografiju od prijatelja jer voljela bih šetati ovim tihim mjestom da razbistrim svoje misli koje su pune prošlosti, sreće, a u meni je samo tuga koja ne prestaje. Ne nisam sama imam vas prijatelji moji imam svog sina koji je sretan jer je pronašao djevojku koja ga voli i poštuje i stalno su zajedno. Draga je i dobra i ja sam sretna jer je on konačno sretan i miran.
Treba mi ovo tiho mjesto da razgovaram sa svojom prošlosti u tišini, da je tako ostavim iza sebe jer moja sretna prošlost se neće vratiti, a ja više ne mogu stajati na pola puta jer nemam snage, jer klonem i nema njega da me pogleda u oči i prizna kako sam mu bila potrebna kao igračka kojoj je oduzeo srce i dušu.

Čestitam novom uredniku bloga hr koji želi poboljšati naš omiljeni blog servis da bi nama blogerima bilo ugodnije blogiranje i druženje s omiljenim blogerima jer mi svaki imamo svoje blogere koje pratimo svakodnevno i onda kada ne postave novi tekst na svom blogu jer nam je ugodno čitati te tekstove koje su pisali dok su bili dio naše blogerske zajednice.
Zahvaljujem mu za izvrsnu komunikaciju sa svima nama bilo da smo cool ili fresh.

Voljela bih samo da postoji mogućnost više dizajna i da može na neki način mijenjati podloga bloga po želji blogera te da se na tim dizajnima bloga hr postavi zaštita od kopiranja teksta jer mnogi meni dragi blogeri otišli su zato što su im tekstovi kopirani bez njihovog odobrenja i osoba koja je to napravila nije ni potpisala autora teksta nego sebe. Znam da je to tehnika i da niste krivi vi ali u kod dizajna postavite kod koji štiti od kopiranja.
i za kraj, nadam se da će se većina blogera koji sada već duže vrijeme ne pišu iz njima poznatih razloga barem jednom javiti sa novim tekstom.

Zahvaljujem novom uredniku na komunikativnosti i volji da nama blogerima bude ugodno pisanje i druženje sa blogerima najboljeg blog servisa.

s poštovanjem Andrea Bosak

Ružno je vrijeme pa sam doma već nekoliko dana i vrijeme si kratim čitajući ili igrajući igricu s obzirom na to da moje dijete u meni nikada nije nestalo i ja sam još uvijek u pubertetu bez obzira na godine starosti, čak imam i plišanog medu nedaleko stola i on mi se smiješi imam osjećaj da mi govori iako ga ne čujem.

Podijelit ću s vama dio poruke pisane meni 28. travnja


Draga Andrea,

Ovo ti pišem zato što mi je stalo do tebe.

Pokušaj razumjeti što kažem.

Prema onome što pišeš na svojem blogu shvaćam da ti je teško u smislu osobe koju si neizmjerno voljela. Ja ne mogu govoriti ni u njegovo ni u tvoje ime. Ja znam da ste se istinski voljeli i ne puno više.

Znam da se taj odnos između vas mora na neki način razriješiti ali to nije na meni nego samo na tebi i njemu. Ne smijem reći ništa osim da mi je stalo do toga da budeš sretna i da imaš ugodan i sretan život. Ništa drugo, draga.

On kaže da je još uvijek teško povrijeđen i da si ta koja moraš stupiti u kontakt s njim. Ti kažeš...

Ne osuđujem ni tebe ni njega. Ali pitam se što to znači za mene. Ako ti ne stupiš u kontakt s njim, ništa se neće promijeniti. Ti ćeš se i dalje nadati da će ti se vratiti. Neće. Vjeruj mi da neće. U tom slučaju ti MORAŠ shvatiti da se nikada više nećete vidjeti i da ta prijašnja ljubav ne postoji i neće se vratiti. U tom slučaju moraš samo ponekad se sjetiti lijepih trenutaka i shvatiti da je to prošlost koja se nikad neće vratiti. Moraš prestati s kukanjem i početi s novim životom.

Ako želiš javljat ću ti se i dalje ovako i davati ti savjete. Ne, neću se pojaviti na mjestu na kojem se ponižavaš i prosiš i neću s tobom popiti kavu. To ću napraviti samo nakon što raščistiš s D.

Iako me neki tvoji prijatelji i prijateljice optužuju da sam za tebe zainteresiran zbog nekakvog nasljedstva, mislim da znaš da to nije istina. Jesam li ti ikad spomenuo tvoje nasljedstvo? Ne. Nije mi važno.

Važna si mi samo ti.

Zagrljaj i javi se.

nisam još uvijek dobila odgovor niti ću ga dobiti znam jer te poruke pisala je žena koja me mrzi zato što mrzi istinu da nije žena porekla bi, ali sada me te poruke poruke raduju jer mi pored njih brže prolazi dan i znam da se bliže snovi s kojima sam sretna.

Postoji li ljubav, sretna ljubav, kao što postoji u ljubavnim romanima koje sam nekada "gutala"? Znam da sreću moramo graditi sami, ali isto tako znam da sreća nestane kao što nestaje dvorac sagrađen od pijeska kada je dotakne prvi morski val. Znam da vjetar puše na sve strane i raznosi sve što je bilo lijepo, a vrača samo uspomene koje svakim danom bole sve više jer povratka nema, dani sreće se nikada vratiti ne mogu i neće.
Ostaje mi samo da čekam, ostaje mi njegov lik, njegov glas, njegovi dodiri, pogled, a on, on se neće vratiti jer otišao je ne znajući da ga nikada neću prestati voljeti, ne znajući da ću ga sanjati i u snovima dozivati.
Divnih li dana provedenih s njim sjećati ću se i onda kada me ne bude.
Znam da mu moja ljubav ne znači ništa, da uživa, da me je zaboravio ali ja njega nisam i ne mogu ma koliko god se trudila on je uvijek tu pored mene, i u snu i na javi.

Ovo sada pišem tebi a znam da mi se javiti nećeš, ne zato što ne čitaš nego zato što ne želiš jer isto tako nikada nisi niti ćeš mi priznati istinu, Ja sam ti bila i ostala samo jedna u nizu tvojih avantura a zavoljela sam te i volim te i dan danas iako se silno trudim da te zaboravim. Da, znam kako izgledaš danas iako te dugi niz godina nisam srela.
Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i sigurna sam da ne bih napravila pogrešku, ostala bih ti ljubavnica sve do dana kada bih me ti zamijenio drugom, priznala bih ti da te volim istog trena kada bih odlazio, a to bih rekla i tvojoj prijateljici koja me je zvala i molila da ti se vratim, sada mi je žao što je nisam poslušala ali kasno je, vrijeme se ne može vratiti.
Ostaju mi samo snovi, tvoji dodiri koji nisu stvarni i ostaju mi dani sretne prošlosti jer ti nikada nećeš doći da razgovaraš sa mnom, da me pogledaš u oči i kažeš mi "nikada te nisam volio, ti si bila samo jedna u nizu mojih avantura".
Sve ove riječi su uzaludne jer nikada nikakav odgovor od tebe dobiti neću, ali ja ih pišem jer te osjećam pored sebe iako nisi tu.

Sjedim, slušam omiljenu glazbu i pitam se kada će mi netko bilo tko napisati poduže pismo pisano rukom i poslati poštom jer u poštanski sandučić dolaze samo računi u kojem nema toplih nježnih riječi. Znam da nitko nema vremena za sebe pa tako nema ni za druge, pa tako nema vremena bilo kome napisati pismo na komadiću papira, s druge strane postoji tehnika i olovku i papir sve više zaboravljamo, kao što zaboravljamo i druge jer vremena imamo sve manje.
Volim pisati pisma ali kome da ih pišem osim sama sebi a to nikako ne bi imalo smisla, pisala bih pisma onom koga volim ali znam da ih nikada poslala ne bi ne zato što ne želim, nego zato što znam da ih ne bi pročitao niti mi odgovorio kao što ni sada njegov prijatelj ne odgovara na poruke maila a toliko nježnosti već dugo čitala nisam kao u ovih spremljenih dvadesetak poruka prije nekoliko tjedana i sada se bar zbog njih imam čemu smijati kada mi je dan grozan.

evo vam i malo smijeha od mene


Razgovaraju dolar, euro i kuna. Reče dolar: Ja sam k’o tigar, kada skočim, rušim sve pred sobom! Na to će euro: Ja sam k’o antilopa, kad ja skočim nitko me ne može dosegnuti! Tada reče kuna: Ja sam k’o lav, kad vi skočite, ja riknem!˙

Čitam mailove koje sam dobila i spremila i čim ih više čitam znam da je u njima pisano, sve je laž, laž koja bi trebala biti istina, ta laž me veseli jer konačno se imam nečem smijati, a sa smijehom si dajemo snage i volju za dalje, za dane kojima su svima isti.
Blaženi internet jer tako upoznaješ ljude i možeš potražiti savjet psihijatra jer iako si blesav poblesaviš još više i neprestano se smiješ onom što čitaš jer si smatrao da čitaš istinu, a sve napisano u tim spremljenim porukama velika je laž.

Anđele moj dragi sretna sam što sam te donijela na ovaj svijet, što si moja jedina radost u životu, što ti mogu svaki dan govoriti "volim te sine moj", što se zbog tebe mogu i moram boriti sa vjetrovima koji me ruše jer ti mi daješ snagu za životom. Žao mi je samo što ti ne mogu pokazati sreću jer je ja nemam, ali zato želim da je ti imaš u izobilju jer si je zaslužio.
Kada si tužan mene tvoja tuga boli jer uzimam tvoju tugu k sebi anđele moj, radosti moja.

tvoja mama koja nije dama ali ti me damom zoveš anđele moj.

Život bolje nego vi shvaćam,vama ljudima ja ne moram da plaćam,da nešto shvatite ja vam se obraćam.
Grijehe svoje Bogu govorim,a ne vama,moj život je tuga,bol i drama,
ali u mome srcu je samo jedna dama,a to je moja mama.
Vi ste ljudi,kao i ja al prvo morate naučiti,cijeniti,voljeti,pomagati i Bogu se
moliti.Jer on vam je dao život da ga živite,i da se tom životu zajedno divite,
i da skupa ga proživite. Treba te pomagati jedni drugima i svim ljudima,
budi te dobri ljudi,i shvati te da Bog vam jednini može da vam sudi.
On nam je dao sve u životu,a za uzvrat traži samo dobrotu.
Otvori te oči,i realnost vidite, zar se ne stidite sami sebe.
Sto ste učinili od ovog svijeta,ja sam anđeo koji je iz geta.
Ljudi su ginuli,za nas mlade,a danas ih 400 tisuća ne rade,kada
bi bili pametni i ustali na noge bilo bi nade za sve nas,a na vama je
dali želi te za bolje sutra spas.Prvo se morate svi zajedno udružiti,
jedni drugima ljubav pružiti,jer ljudi koji nas guše,su zle duše.
Koje mene i sve vas ruse,okreni te karte,i promijeni te sami sebe,
jer dosta je bilo da nas zlo,grebe i jebe.Budi te jedni uz druge,jer dosta je
tuge,oni nas smatraju da smo mi njihove sluge,a mi trebamo služiti
samo Bogu i Niko me vise.Život je borba,ali posto je nas vise,mi
možemo pobijediti,samo morate Božje zakone slijediti.
A ne koje je čovjek donio,jer nije vam čovjek život
poklonio nego Bog.Mi smo rođeni da se borimo i živimo,i
da budemo svi zajedno.Ako volite sebe i druge i svoju domovinu,
moramo napravit planinu,za bolje sutra svima,svojoj kćeri i svome sinu.

napisao Kristijan prije dva sata

Sreću sam svoju davno izgubila, dušu sam svoju dala u nepovrat, ni pameti više nemam jer volim živjeti u svojim snovima koji nikada neće ni ne mogu postati stvarnost. Imam sinove i oni su moja jedina radost, radost koja će jednom otići dalje a ja ja ću ostati sa svojim snovima, sa nadom ga ću jednom razgovarati s njim kojeg sanjam.
Pogriješila sam znam što sam ga zavoljela, što sam mu podarila dušu i srce svoje, znam da mi je zabranjeno voljeti, da moram čekati ali isto tako znam da on nikada neće da me potraži da mi kaže koliko me mrzi gledajući me i da mu nikada neću moći reći da moja duša mora da mi se vrati jer ja bez duše voljeti nikoga ne mogu.

Pokušaj me shvatiti da ja ne mogu više ovako, da sam tu živa a ništa, za ništa volje nemam jer moja greška je što sam tebi podarila srce i dušu davno, što ne mogu priznati sebi da pripadaš drugoj, da mi se nikada nećeš vratiti jer ti si pronašao sreću i imaš pored sebe osobe koje te vole,
Ja koliko god se trudim ne mogu i ne znam voljeti jer s tobom je otišlo sve i ja živim samo da živim a ni za život više snage nemam jer bez tebe ničega nemam ne zato što ne želim nego ne mogu nikuda dalje iako bih htjela ponovno voljeti.
Potraži me kaži mi da me mrziš, da me nikada volio nisi, pogledaj me u oči koje će ti same govoriti umjesto mene jer u njima piše sve, oči su ogledalo duše.

Gledam u šalicu kave, dim prve cigarete i odlučila sam malo otići do grada u nadi da će moj dragi bloger imati malo slobodnog vremena za čašicu razgovora i jedan zagrljaj jer taj bloger je meni posebno drag, a i uvijek me svojim fotkama podsjeti da moram jesti, a ja izbjegavam hranu s obzirom da moram skinuti nekoliko kilograma.
Sunce me mami i doziva, da mi podari snagu, trebaju mi draga lica jer ne više ne mogu razgovarati sa sjenom muškarca koji neprestano dolazi u moje snove, dodiruje me šuteći i odlazi čim pogledam prema prozoru.
Moram ga prestati voljeti ali......

Znam da ne bih smjela ali ipak ću ti napisati nekoliko riječi ovdje javno (možda jednom pročitaš kao što je pročitala tvoja žena) molila me da ti se vratim jer ne može trpjeti tvoja varanja, dala mi je i blagoslov da ponovno budem s tobom napisala mi je kako misliš godinama o meni i mom starijem sinu a ja znam da nije tako jer da je našao bi me pogledao u oči i rekao mi sve sam.
Godinama te dozivam u mislima, čekam i čekati ću te jer od tebe želim čuti istinu koliko me mrziš i kada to čujem od tebe ja ću te pogledati u oči i priznati ti da te godinama volim, da si mi u mislima, srcu i duši, da te nikada neću prestati voljeti i da ću prije no što zauvijek zaklopim oči izgovoriti na glas tvoje ime i prezime možda te tada netko pronađe i pokaže pisma koja sam pisala tebi a nikada ti ih poslala nisam, možda ti tada pokaže poruke ispisane meni na mail jer sam ih spremila da bih ih jednom ako se sretnemo pokazala tebi.
Znam trebala sam te zaboraviti, okrenuti novu životnu stranicu, ali koliko god se trudim ti si uvijek negdje pored mene i ja čekam i čekati ću da od tebe, samo od tebe čujem tvoju istinu, tvoje "Andrea mrzim te, nikada te ni volio nisam".

Šutiš ne odgovaraš jer sve što si pisao/la sve je laž ali sačuvat ću tvoje poruke jer možda ga jednom ipak sretnem, možda skupi snage da me potraži, sjedne sa mnom u moj omiljeni caffe na trgu, popije svoje omiljeno piće, a ja kavu s hladnim mlijekom i naravno platit ću ja a ne on jer znam da se bojite da ću ga ja tražiti nešto, ne ja ne trebam njegov novac ja samo trebam da mi prizna gledajući me u oči koliko me mrzi, a da ja njemu kažem volim te iako ti mrziš mene jer ti to nisam rekla onog dana kada sam ti rekla da odeš ženi koja te čeka s djetetom u naručju da trebam ga da me pogleda u oči i kaže da me mrzi.

Sve što si pisao/la znam da je laž jer da nije javio/la bi se

plavooka

Pišeš mi da me tajno voliš već godinama, da tvoje ime isto počinje sa slovom D, slovom koje me prati već godinama jer svi moji muškarci iza njega bili su istog početnog slova kao što je njegovo, pišeš mi da ti je jednom netko rekao da moraš biti strpljiv, a da znaš koliko on voli mene i koliko ja volim njega već godinama, da ja njega volim u prošlosti, volim ga u sadašnjosti, voljet ću ga i u budućnosti i to kao ni snove ispunjene njegovim likom nitko mi oduzeti neće.
Žao mi je što sam njegovoj supruzi nanijela boli, ali isto tako mi je žao što se nisam borila da ostanem s njim jer jedino sam s njim bila sretna, ne ja ne trebam njegovo bogatstvo ja trebam njega, ali on ima svoj život koji mu nitko ne može promijeniti jer on je taj način života izabrao sam i odgovara mu. Svjesna sam da sam ga izgubila onda ali i dalje je ostao u mom srcu, u mojoj duši i tu će i ostati,
Bilo bi lijepo kada bi mi ti koji si mi pisao/la tako lijepe poruke uistinu kažeš svoje pravo ime jer ti o meni znaš sve a ja o tebi ništa.

plavooka

Ima li tko kakav lijek protiv samoće?
Ima sigurno izlazak među ljude, nove ljude, ljude koji se smiju, koji pjevaju, koji plešu, koji glume ali pitam sama sebe mogu li ja to, da mogu ali moram otići odavde jer ovdje ne vidim sretna lica, ustvari ima ih jako malo.
Ako netko ima lijek protiv samoće neka mi se javi.

Shvatila sam da nema smisla trošiti prste tipkajući slova na tipkovnici da bi bolesnoj ženi koja se predstavlja kao muškarac odgovarala na mailove jer njoj ništa ne moram dokazivati. Spremila sam njene poruke kao dokazni materijal ako ikada sretnem osobu o kojoj piše jer on mi znači mnogo iako bih ja trebala prestati njega sanjati, dozivati i čekati.
Toliko ga je popljuvala a po njenom/njegovom kako se predstavila prijatelji su dan danas kako piše.
Da, ja godinama volim osobu koju ne bih smjela voljeti, koliko god se silno trudim da ga zaboravim on je još više tu ni sama ne znam zašto a htjela bih saznati odgovor.

volim ga volim, zašto bih krila iz njegovih ruku otrov bih pila.

Andrea molim te poslušaj me. Ne mogu ti reći otkuda ovo ali te molim da ozbiljno pročitaš i obratiš pažnju.

Ovo od čovjeka koji je čuven i cijenjen u cijelom svijetu.

Rekao mi je da sam nesretan već mnogo godina iako sam uspio u životu. Da imam sve što trebam i želim osim samo jedne stvari. Nisam reagirao.

Nastavio je i upozorio me da bi se ženi koju tajno volim cijeli život trebalo dogoditi nešto jako dobro ali da će to biti sprječeno i uzrokovati puno tuge i žalosnih i čak depresivnih misli. Ona će se boriti ali uzalud.

Rekao mi je da budem kraj nje i pomognem joj kao pravi prijatelj.

Rekao je da se ona koleba ali da budem dobar prema njoj i strpljiv, da pokažem njoj i njenoj djeci da sam dobar i pošten čovjek. I konačno rekao je da se neke stvari moraju odmah rješiti.

Reci

Tople zrake sunca proviruju kroz roletu u moju dnevnu/spavaću sobicu ja igram se slažući Štrumfove, ta divna mala plava stvorenja i jedino tako mi duša ne pati, jedino tako ne razmišljam o ničemu, ne razmišljam o prošlosti ni o osobi koja me nekoliko dana bez imena i prezimena napadala mailovima, pisala mi o svojoj ljubavi prema meni a u stvari je žena.
Majko moja anđele moj daj mi snage da izdržim jer jedino me ti istinski poznaješ jer ti si me naučila voljeti, ali nisi mi stigla reći koliko boli kada ostaneš bez osobe koju duša i srce voli, pomozi.

Sve što me veže za prošlost želim zaboraviti, a to jedino mogu ako se maknem od grada koji me za prošlost veže, nadam se da ću uskoro otići i tako zaboraviti sve što je bilo i nadam se da ću tamo daleko od prošlosti uz sinove koji su moja svijetlost u mom gorkom životu pronaći sreću koja mi godinama izmiče svaki puta kada joj se približim. Jedino odlaskom mogu pronaći sebe i biti ono što sam bila nekada.

Znam da ne smijem izgovarati tvoje ime, da ne smijem osjećati tvoj miris, tvoje dodire, da ne smijem ništa, ali ipak si tu pored mene u mom srcu u mojim mislima, godinama te volim, a znam da si njen, da pripadaš njoj.
Znam da mora prestati ali boli me što te nikako ne mogu prestati voljeti koliko god se trudim jer si prošlost koja se u moj život vratiti neće.
Sretan si i ostani sretan jer imaš ženu koja te voli. Da ona je ta, a ja ja sam netko tko nikada više ni sama sebi ne smije reći da te voli, da te želi, da te sanja i doziva.
Ne ja ne mogu ovako dalje, boli mora prestati isto kao i snovi u kojima si samo ti ti koji me nikada volio nisi a uzeo si moju dušu k sebi i ja godinama tražim samo tebe, a moram dalje jer povratka nema.

Mama me je od malena učila da moram nositi crveni konac pored sebe ili obrnuto donji veš kako me ne bi netko urekao smijala sam se tome jer sam bila dijete i nisam vjerovala ali sada znam da uroci postoje i da se uroka nije lako riješiti, oni s godinama postaju sve teži.

"Srela si i bila s osobom koja te voli a nikada ti to nije rekla niti će ti reći, sada si se udala ali on nije taj i nikada nitko biti neće, sreću ćeš pronaći samo s jednim koji te iskreno voli i tek tada će sve nestati što ti je napravljeno, srce će ti plakati godinama, a ti ćeš se smijati jer jedino tako ćeš imati snage čekati osobu koja te voli i s kojom ćeš biti sretna"
izgovorila mi je davno jedna stara žena koju sam srela u caffeu gdje sam svakodnevnu u isto vrijeme pila kavu i kako godine prolaze te njene riječi su mi sve jasnije samo što znam da nikada više nikoga voljeti neću jer ne mogu i ne želim povrijediti nikoga znajući da mi je srce zarobljeno i tako će ostati još dugo, jer ja ne znam i ne mogu voljeti više.

Stojim na uglu i gledam u ulični sat, kazaljke su sklopljene, sretni parovi hodaju pored mene vidim te u daljini ali ne ja ti ne mogu, ne smijem ti prići sve dok se kazaljke ne pomaknu ti si tu u daljini i sretna sam kao nekada kada si me volio, kada sam bila tvoja. Želim te dozvati ali glasa nemam jer ja sam samo sijena koja stoji na uglu i gleda u sklopljene kazaljke sata.

Rodila sam te danas prije 16 godina i rekli su mi da možda dobro biti nećeš ali da je srce jako, živiš odvojen od mene jer bolesni smo oboje ali razgovaramo mislima anđele moj SRETAN TI ROĐENDAN

tvoja mama

Kada budeš hodao ulicama grada usred noći tražeći mjesto za zabavu pogledaj svoju sjenu koja je uz tebe i slušaj glazbu koja svira tiho i nježno jer zamolila sam anđele svoje da te čuvaju i paze jer si to zaslužio, neću ti pisati razlog jer ti ga dobro znaš.
Pogledaj u nebo koje je puno sjajnih zvijezda, jedna će te pozdraviti samo na tren lijepim sjajem i tada znaj da te volim i gore sa neba, da si moja utjeha koju ću čuvati i biti ću sretna kada tvoj pogled neće biti tužan, kada nećeš ulicama hodati samo sa svojom sjenom.
Ti znaš voljeti i zaslužio si biti voljen.
Ne, ne poznam te osobno, ali znam tko si znam što si prijatelju dragi, romantične duše koji pišeš divne stihove koji se lako i pjevaju samo ako pronađeš prikladnu melodiju, melodiju koja je u skladu sa romantičnom toplom dušom. Ove retke ti pišem kako bih znao da ja stihove ne znam pisati jer nisam vična rimi.
Ja samo iskreno znam riječima kukati, kod mene u tekstu smijeha i radosti nema jer radost i sreća za mene je davno ugasla poput svijeće koja gori do samoga kraja ili na pola, a dugo, dugo nema nikoga da je ponovo zapali jer vjetar neprestano puše sve jače i jače te tjera plamen daleko od mene i ja ostajem led ledeni.
Borim se s vjetrom koji me više spušta jer želi da potonem poput starog drvenog broda kojeg više niko za ništa ne treba jer su mu pukla jedra, a nitko više nema ni želje ni vole da sašije nova jer stari drveni brod nikome potreban nije.

Ta žena živi u Americi i mrzi me mislila je da je neću otkriti ali otkrila se sama, a to kako pročitajte u komentarima u postu ispod, može pisati bljuvotine o meni koliko joj drago odlučila sam njoj u inat pisati dalje jer znam da istina nanosi boli pa tako i njoj, a evo da znate o čemu se radi postaviti ću i u ovaj post biti će vam lakše shvatiti o kome pišem jer ona je taj muškarac koji me voli godinama, samo mora znati da ja seksualne odnose nikada nisam niti ću imati sa ženama iako nemam ništa protiv što se tiče istospolnih parova

sada sam shvatila da te muške poruke piše žena koja ne zna prestati maltretirati nikoga, a kako evo ovako vrlo jednostavno

Karen Halusa Ordanic Kristijan, ovdje Andrea. Priznajem da koristim tuđi FB račun i da ta osoba to ne zna.
Prije 2 sata/i · Sviđa mi se

Karen Halusa Ordanic Očekujem da će ta osoba ubrzo shvatiti da to radim i zato ti sve želim reći sada. ODgovori na blog svoje majke Andrea Bosak samo nebo zna.
Prije 2 sata/i · Sviđa mi se

Karen Halusa Ordanic Priznajem da smo ja i prijatelji hakali ovaj račun i molim te da to razumiješ. Ta osoba nema nikakve veze sa mnom i mojom majkom.
prije otprilike sat vremena · Sviđa mi se

Kristijan Srakec Karen Halusa Ordanic okanite se moje mame i mene šta vas boli zko mi je otac ona mi je majka i ja znam sve a ne tiče me se koga je moja majka voljela prije ni koga voli danas to je njeno i
Prije 7 minuta · Sviđa mi se


http://andrea-bosak.blog.hr/2014/04/1631761598/poruka-i-odgovor-s-odobrenjem.html

ovo je poruka te žene

Svatko si sam kroji sudbinu, svatko je sam kovač svoje sreće a ovakvi kao ja nisu ni dobri krojači, ni dobri kovači i nikada to neće ni postati ne zato što ne žele, ne zato što ne mogu, nego zato što ne znaju, ne vide i ne čuju.
Jedva čekam da se agonija suda riješi i da mogu otići negdje gdje je mir, gdje ima novih lica jer ovdje me ništa ne veže, ovdje kopnim jer sam si to dozvolila sama, ne ja više ne mogu ni krojiti, ni kovati jer sve što napravim je krivo i popraviti se ne može.