Od ranog jutra imam vježbanje mozga jer pojedine stvari želim izbaciti iz glave, ali koliko god se trudim raščistiti ovo malo mozga što imam određene slike jednostavno ne izlaze jer su pustile korenje i ništa ih uništiti ne da, a ja pucam po šavovima i totalno sam puknuta više.
Sada sjedim i pijuckam kavu za kunu i dvadeset lipa te ispred sebe vidim njega kako mi govori "moglo nam je biti lijepo, nisi trebala tamo ići", ali jesam znam da jesam jer uistinu je pripadao drugoj bez obzira koliko smo vremena provodili zajedno, bez obzira što sam već tada znala da ga nikada neću prestati voljeti. Odupirem se tim slikama ali one su jače od mene i ponovno ga dozivam a znam da nema koristi.