Čitala sam danas opet poruke koje sam spremila kao dokazni materijal jer jednom ću ih poslati osobi o kojoj u tim porukama piše možda ću tada dobiti i dugo očekivani odgovor, odgovor koji čekam godinama a trebala bih se pomaknuti s mjesta i krenuti dalje a ne to ne mogu dok ne dobijem odgovor. Luda sam, stvarno sam luda što ga nikako koliko god se trudim ne mogu izbiti iz svojih misli iz svog srca i duše a trebala bih jer ja njemu ne značim ništa iako u tim porukama tekstovi govore drugačije.
Pitam se sada "zašto ga nisam zamrzila istog trena kada sam saznala da ima ženu? zašto ga ne mogu zamrziti sada?"
Ja sam sreći okrenula leđa i sada je uzaludno tražim a trebam je jer nemam snage u mislima razgovarati s njim, slušati njegov glas jer on nije pored mene, on živi svoj život i sretan je a ja stojim i čekam, a čekanje je uzaludno. Ni odgovor na moju poruku posljednju stići neće jer sve što mi je pisano prije nekoliko mjeseci velika je laž, a meni ostaju samo neizbrisiva sjećanja i razgovor s njim u mojim mislima.