Šećem pustim ulicama grada zadubljena u svoje misli, tražim nekoga za razgovor, ali samo lagani vjetar svoju priču priča, osluškujem tišinu očekujući nečije korake iza sebe, ali nigdje nema nikoga sve je pusto i tišina postaje sablasna koju tu i tamo prekine zvuk javnog prijevoza. Koga li sada voze u gluho doba noći? Ja hodam bez cilja, dok gospodin u uniformi vozi u krug i sigurno me začuđeno promatra ali ništa me ne može pitati jer ja hodam pločnikom, a on vozi prugom u jednom, pa za nekoliko minuta u drugom smjeru.
Kuda idem, kamo li ću stići, što tražim ovdje sama u ovo gluho doba noći? Cijeli grad spava, čak nema ni psa lutalice s kojim bih rado razgovarala jer pas razumije sve bolje no ljudi, sluša, gleda nježnim pogledom, pokušava odgovoriti ali ne može, samo sretno maše repom jer zna da i njega netko treba i tada je sretan.
Šećem pustim ulicama grada ne znajući kuda i gdje idem, znam da nikoga sresti neću u ovo gluho doba noći, ali i dalje šećem osluškujući vjetar i lišće što šušti pod mojim potpeticama, te me prate na mojem putu u nepoznato.
Izgubila sam se, ne znam gdje sam, ali tišina ovog grada mi odgovara, daje mi mir i sretna sam jer ne vidim i ne čujem nikoga osim divne tišine pustog grada u kojem nema ni psa lutalice, ni male noćne ptice.
Šećem noću pustim ulicama grada ne znam ni sama zašto, ne znam što tražim, ne znam što čekam, ali šećem jer mi ta tišina odgovara. Želim zaboraviti sve što se zbilo oko mene, zaboraviti njega koji pripada drugoj jer sam tako sama htjela. Poigrala sam se sa sudbinom svojom, a moglo mi je biti lijepo, mogla sam biti sretna kao što sam bila kada sam pripadala njemu. Da, pogriješila sam ali neka, tada nisam razmišljala srcem, razmišljala sam glavom jer nisam željela da njegov sin nema oca.
Šećem pustim ulicama grada nadajući se da me traži, ali nema ga, samo vjetar pjeva svoju pjesmu, moji koraci postaju teški. Noć prelazi u dan, ljudi koji sneni kreću na posao, promatraju me, ali nitko mi ništa ne govori, nitko me ništa ne pita i bolje je jer vikala bih, dozivala ga. Šećem ulicama grada, a prošlost me moja u mislima proganja i nikada neće prestati jer moje srce i duša ga treba, trebam njegov dodir, osmijeh i tople riječi. Šetati ću ulicama grada svaku noć, svaki dan jednom ga možda i sretnem, možda tada vratim dio koji je nestao onog trena kada sam ga ostavila jer glava je bila jača od srca.
Post je objavljen 20.05.2014. u 14:37 sati.