Postoji li ljubav, sretna ljubav, kao što postoji u ljubavnim romanima koje sam nekada "gutala"? Znam da sreću moramo graditi sami, ali isto tako znam da sreća nestane kao što nestaje dvorac sagrađen od pijeska kada je dotakne prvi morski val. Znam da vjetar puše na sve strane i raznosi sve što je bilo lijepo, a vrača samo uspomene koje svakim danom bole sve više jer povratka nema, dani sreće se nikada vratiti ne mogu i neće.
Ostaje mi samo da čekam, ostaje mi njegov lik, njegov glas, njegovi dodiri, pogled, a on, on se neće vratiti jer otišao je ne znajući da ga nikada neću prestati voljeti, ne znajući da ću ga sanjati i u snovima dozivati.
Divnih li dana provedenih s njim sjećati ću se i onda kada me ne bude.
Znam da mu moja ljubav ne znači ništa, da uživa, da me je zaboravio ali ja njega nisam i ne mogu ma koliko god se trudila on je uvijek tu pored mene, i u snu i na javi.