Kada budeš hodao ulicama grada usred noći tražeći mjesto za zabavu pogledaj svoju sjenu koja je uz tebe i slušaj glazbu koja svira tiho i nježno jer zamolila sam anđele svoje da te čuvaju i paze jer si to zaslužio, neću ti pisati razlog jer ti ga dobro znaš.
Pogledaj u nebo koje je puno sjajnih zvijezda, jedna će te pozdraviti samo na tren lijepim sjajem i tada znaj da te volim i gore sa neba, da si moja utjeha koju ću čuvati i biti ću sretna kada tvoj pogled neće biti tužan, kada nećeš ulicama hodati samo sa svojom sjenom.
Ti znaš voljeti i zaslužio si biti voljen.
Ne, ne poznam te osobno, ali znam tko si znam što si prijatelju dragi, romantične duše koji pišeš divne stihove koji se lako i pjevaju samo ako pronađeš prikladnu melodiju, melodiju koja je u skladu sa romantičnom toplom dušom. Ove retke ti pišem kako bih znao da ja stihove ne znam pisati jer nisam vična rimi.
Ja samo iskreno znam riječima kukati, kod mene u tekstu smijeha i radosti nema jer radost i sreća za mene je davno ugasla poput svijeće koja gori do samoga kraja ili na pola, a dugo, dugo nema nikoga da je ponovo zapali jer vjetar neprestano puše sve jače i jače te tjera plamen daleko od mene i ja ostajem led ledeni.
Borim se s vjetrom koji me više spušta jer želi da potonem poput starog drvenog broda kojeg više niko za ništa ne treba jer su mu pukla jedra, a nitko više nema ni želje ni vole da sašije nova jer stari drveni brod nikome potreban nije.