Planira se rušenje hotela Beograd














i hotela Adriatic








te depandanse Zagreb na području elitnog dijela grada, umaške Punte. Šuška se o gradnji dvaju otoka, jednog ispred hotela Adriatic a drugog ispred Polynesije. Nagađa se da bi se građevni materijal srušenih hotela mogao upotrijebiti u nasipavanju podmorja za gradnju otoka. Živi bili pa vidjeli.

Danas je poseban dan. Moja velika Potočnica slavi 13. rođendan.




Za one koji ne znaju moju priču, rođenje Prve princeze bilo je ostvarenje svih želja i snova koje smo imali njen tajo i ja, dar kojeg smo toliko dugo čekali. Ona je prva kruna ljubavi svojih roditelja. Pametna, lijepa, mila, draga, vrijedna, duhovita. U pubertet je već zagazila, pere nju a pere i nas ostale. Neka - ljubavi, živaca, volje i strpljenja imamo u neograničenim količinama. Jer, ona to zaslužuje! Sretan rođendan, srećo mamina!

U ponedjeljak sam bila u Puli, u Općoj bolnici u Zagrebačkoj. Tako sam se naručila i gdje bih sad išla otkazivati jerbo ima magle po Istri... Posljednji put bijah još za rata, na nekom pregledu. Detalja se ni ne sjećam, znam da smo ušli na glavni, pješački ulaz kroz neku zgradu u raspadu. I da je sve bilo jadno i sivo. I već tada ruševno... (Zbog takvog stanja bolnice nije mi padalo na pamet roditi u Puli, nego sam se bila odlučila za Rijeku.)

Ovaj puta smo se sparkirali pred kolni ulaz u bolnicu. Zamolih portira na informacijama da mi objasni kako doći do željenog odjela. Izašao čovjek van iz svoje kućice pa mi srdačno objasnio, sveudilj mlatarajući rukama, kamo trebam krenuti, gdje su stepenice i gdje treba ući. Malkoc se ljuljao na nogicama, il je tjerao maglu žesticom il mu noge i inače klecaju iz nekih drugih prozaičnih razloga – ne znam...

Nađoh zgradu. Ta je među bolje izgledajućima. Nađoh i šalter u prizemlju. Staklena ploha na zidu prijemne kancelarije ima i one otvore kroz koje pacijenti turaju uputnice i zdravstvene iskaznice. Ali otvori su prekriveni kartonima. A sestre unutra ni ne mogu do šaltera jerbo su navalile stol baš pored tog stakla. Pa onda ulaziš kod njih unutra, po redu, kako se već običava. Tete medicinarke te posjednu pored sebe, onda upišu tvoje podatke u knjigu i kažu ispred koje kabine trebaš čekati (tak je na ovom odjelu). Ajd, došla sam na red i prije nego sam bila naručena. Tamopripadajuća medicinska sestra je bila odrješita, glasna ali ne neljubazna. I striček doktor me prvo saslušao i obavio što je trebao. Onda me sestra pitala imam li dopunsko zdravstveno. Nemam. Pak me zamolila da se vratim na početni šalter i platim to što su mi napravili. Ja, poštena kao uvijek, otišla tamo. E, ovaj puta sam mal dulje čekala. Jer su me sestre uvele u bolničku evidenciju. Jer su ustanovile da nisam bila u toj bolnici otkako su kompjuterizirani. Jok, nisam. I nadam se da više neću dolaziti. E, da, onda su tražile koliko to trebam platiti ambulantno-bolničku uslugu. Jer spadam u posebnu kategoriju ljudi, žena, pacijenata. I nađoše. Nekih 6 kuna i nešto. Velikodušno im ostavih 10.

Dok sam čekala dragog svog da me pokupi iz bolnice, morala sam posjetiti mjesto gdje car ide pješke. Bolje da nisam. Oni tamo imaju čučavce! Vrata nemaju niti ključa niti ikakve zakačke da se osiguraš kako ti nitko ne bi upao u šekret. Da o vješalici za možebitnu jaknu ili kaput ili torbicu ni ne govorim. Papira - ni čut. Jesam se namučila dok sam rukom preko koje sam imala jaknu i torbu pridržavala kvaku a drugom obavljala ostale radnje... Srećom da imam duge ruke i da sam mogla tako balansirati između kvake i čučavca...

A onda me muž odvezao i odveo do Zlatnijeh vrata i tamo mi platio kavu u krcatom kultnom kafiću Uliks. Dok ste se vi, bezmagleni blogeri, mogli lijepo sunčati na terasama slastičarni, kafića i restorana, mi ostavismo vani skulpturu Jamesa Joycea, nek se čovjek sam smrzava.

Danas je, srećom, osvanuo dan bez magle. Ljudi, pa mi imamo i more! I neke ulice su nam se vratile! Iha! Još kad i Sunce dođe u naše krajeve, slavit ćemo.

Ova morska magla (nastala zbog jake vlage i velikih razlika između temperature mora i kopna) je zaista nešto posebno. Nije ista kao i ona što vlada u unutrašnjosti, a ne ne, vjerujte mi jer sam dobro upoznala i jednu i drugu. Zbog pojava poput takve magluštine Umag je i stekao nepopularan status najvlažnijeg grada na Jadranu. Ta gusta bijela memljiva masa valja se po moru, kroz ulice, šume, po livadama... baš bljak.

U nedjelju smo pobjegli od magle u Pazin. Tamo je otvoreno klizalište. Na glavnom gradskom trgu. Koji nije ravan, nego ima zamjetan pad na jednu stranu. Stoga je djelatnicima klizališta bilo jako teško napraviti kakav-takav led. Ter im se jedva napravljena ledena ploha u jednom trenutku jednostavno prepolovila. Pukotina nastala pucanjem popunjena je snijegom koji se stvara struganjem klizaljki po ledu. Led je k tome grbav pa treba dosta snage i spretnosti održati se na ledu. Sve nas to nije smetalo da zajedno s Mrvicom otkližemo sat vremena. Čovjek koji čisti led i iznajmljuje klizaljke obradovao se kad nas je vidio (to je isto klizalište koje je bilo do prije mjesec dana u Poreču). Nema sigurno puno ljudi – da ne kažem da smo jedini – koji iz Umaga dolaze na klizanje u Poreč ili Pazin, jel... I na ledu i oko leda bilo je dosta djece i odraslih. Ono što nas je iznenadilo je baš zamjetan broj promatrača, nije bilo toliko ljudi niti u Poreču a ni u Umagu ni Rijeci. Ipak je to atrakcija, i prvo postavljanje klizališta u srcu Istre.

Vraćajući se iz Pazina, prek Motovuna i uz rijeku Mirnu, bili smo okruženi maglicom. No, spuštajući se iz Buja uronismo iznenada u magluštinu. Izgledalo je kao da smo lupili u magleni zid. Vidljivost – dva do pet metara. Piljuganje 20-30 km/h, dok nismo naišli na malu kolonu ispred nas. E, tad je bilo lakše. Bar nama, onom prvom koji je bio na čelu kolone sigurno nije bilo nimalo lako. Mrvica je zašutjela, poslije je rekla da se bila malo prepala. Srećom, uspjeli smo pronaći i Umag i naše dvorište...

Lijepo nam je bilo u Cerknu. Umjesto u maglovitom Umagu, subotu smo proveli na suncu i snijegu. Snijega, doduše, baš i nema izvan staza ali ugođaj je još uvijek zimski. Bilo je relativno toplo, preko 10°C, snijeg je bio malo mokrikav. Taj se dan zateklo na planini dosta skijaša. Registracije parkiranih auta – Kranj, Ljubljana, Zagreb, Pula.

Došli smo oko podneva, s namjerom da kupimo popodnevne karte koje su najpovoljnije. No, prošli smo i jeftinije od toga – umjesto 21 €, koliko košta karta za odrasle, muž je za 10 ojra otkupio kartu od Slovenca koji je kupio cjelodnevnu i prebrzo se umorio. Popeli smo se do vrha štirisedežnicom, proučili staze i moji su se mili bacili niz brdicu. Ja ostadoh u šetnji i slikavavanju.

















Proveli smo tako tri sata, svatko u svojoj aktivnosti i povremenim susretima za iće i piće. Boravak na brdu ponad Cerkna završismo objedom u ugodnom restoranu u kojem je klokotao mali mlin.







Na povratku stadosmo pored jednog od mnogobrojnih mostova koji spajaju obale rječice Cerknice (a prošli smo i pored potoka-rječice Zala, po tome je valjda dobila i ime voda Zala, zaključujem pronicljivo). Most se mrda i ljulja, nestabilan je.




Nagovarali me mili moji, oni hrabro zakoraknuli i prešli most.




Jedva jedvice usudila sam se doći do pola, dok su ovi moji zlurado poskakivali i ljuljali konstrukciju. Pobjegoh glavom bez obzira.

Vratili smo se po mraku. I magli. Ovdje već danima vlada morska magla. Fuuuj.

Danas sam ovdje

U svom tijelu nosim već četiri godine Mirenu. To je vrsta hormonalne spirale (u stvari IUS=intrauterini sustav).

"Glavni učinak IUS-a postupno je skraćivanje menstruacijskih krvarenja, koja usto postaju sve oskudnija." (preuzeto sa stranice http://www.mirena.com.hr/mirena.asp ) Moja ginekologinja mi je preporučila ovu vrstu kontracepcije. To je ujedno i neka vrsta pripreme za klimakterij. Sudeći po iskustvima drugih žena, upotrebom Mirene osjetno je smanjeno recimo valung-znojenje, nervoza, depresija, ukratko – popratne pojave vezane uz ulazak i boravak u klimakteriju. Elem, ja sam u klimakteriju već dvije godine. Sa znojenjem imam tu i tamo problema, pogotovo ljeti, ali to uspješno rješavam ulošcima-za-ispod-ruku koje kupujem u dm-u. Super praktična stvar, vjerujte mi. Depresije me ne hvataju, ako me i ćopi crnjak – to traje vrlo, vrlo kratko. Nervozna znam biti koji put al i to me brzo mine... Stoga, preporučam!

Moja Mirena ide van. Obzirom da moram pet godina piti hormonalne tablete za-protiv tumora, internist mi je savjetovao obvezno vađenje. Zbogom, moja Mirena!

Za lanjski Uskrs mi je sestra poklonila košaricu s potočnicama.



Nakon nekog vremena sam krhko plavo cvijeće posadila pored dvorišnog roštilja. A onda su se potočnice proširile po ostatku dvorišta ko epidemija. Prije dva-tri tjedna sve poplavilo, najviše dio dvorišta gdje susjedi siju i sade voće i povrće. Srećom da sam uspjela uslikati tu ljepotu.



Sad je više nema. Počupano kao korov.

U mom selu na sve strane niču gradilišta. Najnovije što se radi je gradska plaža. Davnijeh dana kupalo se u tom istom zaljevu




ali je s vremenom područje zapušteno, bacalo se smeće u more, ispuštala se kanalizacija. Šetnica koja se proteže uzduž zaljeva Sv. Pelegrina pružala je tako pogled na more i smeće, a o miomirisima bolje i ne pričati. Ajd, neka se ovo sredi pa će i moja djeca uživati. Dio ovog zaljeva paralelan je s mojom ulicom, tak da će plaža biti par koraka od naše zgrade.







Ovo je nova zgrada koja je dovršena lani, sad se stanovima u njoj očito povećava vrijednost obzirom na blizinu plaže.





A ovo su bespravno izgrađene terase duž zaljeva. Valjda deset godina traju prepucavanja između svih zainteresiranih i odgovornih. Svake godine osvane neka nova terasa. I nikom ništa. Turiste ne zanimaju pravne zavrzlame, oni dođu i sjednu i piju i jedu.

Mili moji, gotova sam s kemoterapijama!!! I posljednjim bočicama s tekućim lijekovima poželjela sam dobrodošlicu. I čvrsto odlučila ne dopustiti da mi se ovakvo što ikad ponovi. Uz podršku mojih najbližih i vašu podršku, uz sve vaše komentare, poruke, odvalila sam to razdoblje života. Hvala vam najljepša!

Bilo je stresno, frkovito, na trenutke bolno, dobrim dijelom neugodno. Ne znamo što smo sve u mogućnosti preživjeti i predurati, dok nas nešto ne strefi. I koliko god mislili da smo hrabri, strah nas pronađe. I koliko god mislili da smo krhki, nađemo snage.

Sad ću odmarati i uživati. Mjesec dana Mediterana. Potom slijedi zračenje, ali to je već neka druga priča. Nema nus-pojava, ili su zanemarive u odnosu na proživljena iskustva. Moram slijedećih pet godina piti hormonalne tablete. Pit ću. Ukoliko ne dođe do ponovnog pojavljivanja zloćudnih stanica u organizmu u roku tih pet godina, smatra se da je osoba potpuno izliječena. Ja si to želim svim svojim bićem.

Ovog tjedna počinjem s angažmanom u Zajednici žena Bujštine. Valja aktivirati Klub za borbu protiv raka dojke. Valja pripremiti projekte, isplanirati predavanja, obilježiti Dan narcisa. Smisliti strategiju moljakanja za donacije. Lakše je većini dati novac za sport ili zabavu nego za bolest il slično. A mi se žene bavimo em zlostavljanjem u obitelji, em skrbi o socijalnim slučajevima, em bolestima... i baš smo zapele pomagati i spašavati svijet.

Nekome Valentinovo, nekome bloger-dan. Ev me u Zagreb-gradu. Prvo su mi sretan put pozeljeli Dvojkica, Goldy i Adwocatus. Putem sam se cula sa Suncokretickom. Pak su mi dobrodoslicu u glavni grad zazeljeli Koki, Franc i Jane. Onda sam se popodne srela s Francom. Ponosito javljam da sam dobila i zagrljaj i puse i svu onu hrpu nagrada koje sam osvojila!
...A kad opet dojdem u Zagreb, ima da vas skupljam ko trofeje!

Obzirom da je za vikend bura puhala ko sumanuta, i rastjerala sve oblake i vlagu, vidljivost je bila izuzetna.








Nedjelju smo stoga iskoristili za kratku šetnju gradom, po zavjetrini. I uslikah – konačno – svoju ulicu. Nije dugačka al zavija pa sam je samo djelomično ulovila. Čisto da steknete dojam.

More je ravno naprijed, udaljeno koliko i ono prvo stablo, i desetak metara iza ovih lijevih kuća. Znači, ispred i lijevo.




Iza desne, bijele zgrade nalazi se gradska tržnica (to je ona skupa, zbog koje sam primila izraze čuđenja, zgražanja i ponude da se dođem opskrbiti u vaše gradove).




Stolovi na samoj cesti (komada dva). Dok sjediš i jedeš ćevape, može te satrati neki auto. Ljudi vole adrenalin, što li...




Za dokaz da je more zaista blizu. Vidite onaj znak za parkiranje? E, tamo je more. A koji metar bliže je pozicija mog omiljenog kafića, Tonda.

Čestitam Francu na okrugloj brojki posjetitelja. Sad, jel se može ista brojka pokazati na više mjesta, odn. da li mogu istovremeno dva ili više posjetitelja imati istu brojku na ekranu - ne znam.

Dobila sam poziv za zračenje. Ipak je razmak od kemoterapije do zračenja mal veći nego mi je doktorica rekla. Trebam se pojaviti na odjelu 18. ožujka. Krajem travnja bih onda bila gotova i s tim. Ako aparatura bude ispravna cijelo to vrijeme...

Sad polako planiram aktivnosti po prijestolnici. Poneku predstavu, pa muzej, pa blues-večer i slično. Da ne govorim o blog-kavicama.

Danas je dvogodišnjica smrti mog taje. Moj anđeo i dalje me čuva.

Et, baš je na desetu godišnjicu umaških maškara moralo biti takvo fuj vrijeme. U subotu je ujutro grad trebao biti očišćen od parkiranih auta cijelim putem gdje bi prolazile maškare. Probudila nas kiša. Ipak je muž otišao preparkirati kućni auto, da ne smeta. U pol 11 je trebala proći gradom dječja reduta. Padalo je. U podne je Velika trebala ići u svoju udrugu, na oblačenje i pripreme za maškare. Tajo je pustio, nek vidi da pada kiša i da neće ništa biti od maškara. I fakat, dijete se ubrzo vratilo. Maškare odgođene za nedjelju.

Cijelu subotu daždilo. I nedjelju. Dječja reduta prebačena za utorak. U nedjeljno podne stiže sms Velikoj, hoće li doći na maškare. Jok. Nema šanse da provede nekoliko sati na kiši i cupka na 8°C. Skupilo se to popodne nekoliko alegorijskih kola. Prošli su gradom koji je bio pod opsadom automobila (vrijedila je za subotu zabranja parkiranja pa se prešutno prenijela za nedjelju, vozači su il ignorirali il nisu znali da će biti maškara po kiši, a ni komunalci ni pauk se nisu pobrinuli za sklanjanje gužve). I opet su se u povorci pojavili isti kamioni, iste peglice i fićeki, opet su se motori pregrijavali, dimili i trokirali. Opet se po nekoliko skupina polupijanih maškara navalilo na vozila i odglumilo, zalijevalo prolaznike i bacalo kukuruz, brašno i ostale namirnice... Prevladavala je tema zdravstva. Hrpa ih je bila bolesnika, doktora, sestara. Lani je dio povorke bila velika izgrađena sirena s falusom u ruci, ove je godine lutka s ogromnom golom guzicom bila na stolu plastičnog kirurga (valjda)...

Naše se maškare ne mogu usporediti s riječkima. To je neki drugi svijet. Jedine koje bi mogle parirati takvom shvaćanju maškara – brižljivo pripremljena ideja, kvalitetno odrađena i alegorijskim kolima i maskama i koreografijom – su naše mažoretkinje. Godinama su osvajale nagrade. Jer su bile za bar tri koplja bolje od ostalih. Pa su se ti "ostali" bunili. Ove godine su naše djevojčice, djevojke, žene i poneki muški dobrovoljac prikazale svijet Elvisa Presleya. Imale su Elvisa i Priscilu u Kadilaku, bend i pjevačice, plesačice i plesače. Ideja je bila zaokružena, stvarala je neku priču. A ne. One su osvojile 4. mjesto, zajedno s još 2 grupe...

Moja je obitelj prvi put u ovih deset godina ostala doma. Možete to nazvati brigom za dijete ili bezrazložnim strahom za zdravlje, svejedno mi je. Ni fotoaparat nisam htjela močiti. Moj se ne može koristiti u mokrim uvjetima. Zato smo paradu gledali s prozora stana.

Moja je mama jučer posjetila Dom za starije i nemoćne osobe. Velika je vjerojatnost da ove godine, nakon dvije godine čekanja, dobije mjesto. Nedavno joj je stigao poziv da se dođe upoznati s ustanovom i njenim djelatnicima, zajedno s ukupno pedesetak budućih stanara Doma. Puna je utisaka, u dahu mi je ispričala kako su ih lijepo dočekali ravnateljica i dio djelatnika, ponudili ih čajem i kavicom, potom proveli kroz prostorije, a posjet i upoznavanje završilo je ukusnim ručkom.

Nakon predstavljanja budućih stanara (mamina grupa zove se Djeteline, hihihi, kao u vrtiću) mami se javila moja učiteljica iz hrvatskog, iz viših razreda! Nakon tridesetak godina još uvijek me se sjeća, mog imena, detalja iz školovanja, gdje sam i s kim sam sjedila. Draga, draga ženica... Ona je najzaslužnija za moju ljubav prema hrvatskom jeziku, sjećam se njenih dosjetki kako ne zaboraviti gramatička pravila (Svaka Žena Šiti Zna - prijedlog "sa" upotrebljava se ispred riječi koje počinju slovima s, š, z, ž. Rečenica je ostala u memoriji svih ovih godina.) Njen pokojni suprug bio mi je najomiljeniji učitelj matematike. On me uveo u čarobni svijet brojki, znakova i pravila. Sad sam si sva važna, i raznježena. Kolike su generacije prošle kroz život moje učiteljice! Vjerojatno je učiteljima nižih razreda lakše popamtiti tu silnu djecu, ali ovi u višim razredima imaju svake školske godine po pet-šest razreda. Još je u moje vrijeme bilo po tridesetak i više učenika u jednom razredu... Da li je toliko dobro pamćenje profesionalna deformacija kod učitelja ili je u pitanju nešto drugo, ne znam. (U moja dva tjedna rada u osnovnoj školi, od svih tridesetak učenika zapamtila sam samo jedno ime učenika. Ali ja nisam mjerilo.)

Znam - bez pogleda na fotografije - nabrojati sve učenike mog informatičkog razreda, iz Šuvarove srednje. Prva dva razreda su mi u mutnom sjećanju, možda bih tri frtalja uspjela nabrojati. A osnovna škola... dio društva pratio me u daljnjem školovanju pa ih nije teško zaboraviti, ali ima nekih koje nisam vidjela nikad više nakon osmog razreda... I kako se ne bih divila memoriji drage žene koja je obilježila moje školovanje i imala velikog utjecaja na sve godine nakon?!