U ponedjeljak sam bila u Puli, u Općoj bolnici u Zagrebačkoj. Tako sam se naručila i gdje bih sad išla otkazivati jerbo ima magle po Istri... Posljednji put bijah još za rata, na nekom pregledu. Detalja se ni ne sjećam, znam da smo ušli na glavni, pješački ulaz kroz neku zgradu u raspadu. I da je sve bilo jadno i sivo. I već tada ruševno... (Zbog takvog stanja bolnice nije mi padalo na pamet roditi u Puli, nego sam se bila odlučila za Rijeku.)
Ovaj puta smo se sparkirali pred kolni ulaz u bolnicu. Zamolih portira na informacijama da mi objasni kako doći do željenog odjela. Izašao čovjek van iz svoje kućice pa mi srdačno objasnio, sveudilj mlatarajući rukama, kamo trebam krenuti, gdje su stepenice i gdje treba ući. Malkoc se ljuljao na nogicama, il je tjerao maglu žesticom il mu noge i inače klecaju iz nekih drugih prozaičnih razloga – ne znam...
Nađoh zgradu. Ta je među bolje izgledajućima. Nađoh i šalter u prizemlju. Staklena ploha na zidu prijemne kancelarije ima i one otvore kroz koje pacijenti turaju uputnice i zdravstvene iskaznice. Ali otvori su prekriveni kartonima. A sestre unutra ni ne mogu do šaltera jerbo su navalile stol baš pored tog stakla. Pa onda ulaziš kod njih unutra, po redu, kako se već običava. Tete medicinarke te posjednu pored sebe, onda upišu tvoje podatke u knjigu i kažu ispred koje kabine trebaš čekati (tak je na ovom odjelu). Ajd, došla sam na red i prije nego sam bila naručena. Tamopripadajuća medicinska sestra je bila odrješita, glasna ali ne neljubazna. I striček doktor me prvo saslušao i obavio što je trebao. Onda me sestra pitala imam li dopunsko zdravstveno. Nemam. Pak me zamolila da se vratim na početni šalter i platim to što su mi napravili. Ja, poštena kao uvijek, otišla tamo. E, ovaj puta sam mal dulje čekala. Jer su me sestre uvele u bolničku evidenciju. Jer su ustanovile da nisam bila u toj bolnici otkako su kompjuterizirani. Jok, nisam. I nadam se da više neću dolaziti. E, da, onda su tražile koliko to trebam platiti ambulantno-bolničku uslugu. Jer spadam u posebnu kategoriju ljudi, žena, pacijenata. I nađoše. Nekih 6 kuna i nešto. Velikodušno im ostavih 10.
Dok sam čekala dragog svog da me pokupi iz bolnice, morala sam posjetiti mjesto gdje car ide pješke. Bolje da nisam. Oni tamo imaju čučavce! Vrata nemaju niti ključa niti ikakve zakačke da se osiguraš kako ti nitko ne bi upao u šekret. Da o vješalici za možebitnu jaknu ili kaput ili torbicu ni ne govorim. Papira - ni čut. Jesam se namučila dok sam rukom preko koje sam imala jaknu i torbu pridržavala kvaku a drugom obavljala ostale radnje... Srećom da imam duge ruke i da sam mogla tako balansirati između kvake i čučavca...
A onda me muž odvezao i odveo do Zlatnijeh vrata i tamo mi platio kavu u krcatom kultnom kafiću Uliks. Dok ste se vi, bezmagleni blogeri, mogli lijepo sunčati na terasama slastičarni, kafića i restorana, mi ostavismo vani skulpturu Jamesa Joycea, nek se čovjek sam smrzava.
Danas je, srećom, osvanuo dan bez magle. Ljudi, pa mi imamo i more! I neke ulice su nam se vratile! Iha! Još kad i Sunce dođe u naše krajeve, slavit ćemo.
Post je objavljen 27.02.2008. u 10:55 sati.