Et, baš je na desetu godišnjicu umaških maškara moralo biti takvo fuj vrijeme. U subotu je ujutro grad trebao biti očišćen od parkiranih auta cijelim putem gdje bi prolazile maškare. Probudila nas kiša. Ipak je muž otišao preparkirati kućni auto, da ne smeta. U pol 11 je trebala proći gradom dječja reduta. Padalo je. U podne je Velika trebala ići u svoju udrugu, na oblačenje i pripreme za maškare. Tajo je pustio, nek vidi da pada kiša i da neće ništa biti od maškara. I fakat, dijete se ubrzo vratilo. Maškare odgođene za nedjelju.

Cijelu subotu daždilo. I nedjelju. Dječja reduta prebačena za utorak. U nedjeljno podne stiže sms Velikoj, hoće li doći na maškare. Jok. Nema šanse da provede nekoliko sati na kiši i cupka na 8°C. Skupilo se to popodne nekoliko alegorijskih kola. Prošli su gradom koji je bio pod opsadom automobila (vrijedila je za subotu zabranja parkiranja pa se prešutno prenijela za nedjelju, vozači su il ignorirali il nisu znali da će biti maškara po kiši, a ni komunalci ni pauk se nisu pobrinuli za sklanjanje gužve). I opet su se u povorci pojavili isti kamioni, iste peglice i fićeki, opet su se motori pregrijavali, dimili i trokirali. Opet se po nekoliko skupina polupijanih maškara navalilo na vozila i odglumilo, zalijevalo prolaznike i bacalo kukuruz, brašno i ostale namirnice... Prevladavala je tema zdravstva. Hrpa ih je bila bolesnika, doktora, sestara. Lani je dio povorke bila velika izgrađena sirena s falusom u ruci, ove je godine lutka s ogromnom golom guzicom bila na stolu plastičnog kirurga (valjda)...

Naše se maškare ne mogu usporediti s riječkima. To je neki drugi svijet. Jedine koje bi mogle parirati takvom shvaćanju maškara – brižljivo pripremljena ideja, kvalitetno odrađena i alegorijskim kolima i maskama i koreografijom – su naše mažoretkinje. Godinama su osvajale nagrade. Jer su bile za bar tri koplja bolje od ostalih. Pa su se ti "ostali" bunili. Ove godine su naše djevojčice, djevojke, žene i poneki muški dobrovoljac prikazale svijet Elvisa Presleya. Imale su Elvisa i Priscilu u Kadilaku, bend i pjevačice, plesačice i plesače. Ideja je bila zaokružena, stvarala je neku priču. A ne. One su osvojile 4. mjesto, zajedno s još 2 grupe...

Moja je obitelj prvi put u ovih deset godina ostala doma. Možete to nazvati brigom za dijete ili bezrazložnim strahom za zdravlje, svejedno mi je. Ni fotoaparat nisam htjela močiti. Moj se ne može koristiti u mokrim uvjetima. Zato smo paradu gledali s prozora stana.