Lijepo nam je bilo u Cerknu. Umjesto u maglovitom Umagu, subotu smo proveli na suncu i snijegu. Snijega, doduše, baš i nema izvan staza ali ugođaj je još uvijek zimski. Bilo je relativno toplo, preko 10°C, snijeg je bio malo mokrikav. Taj se dan zateklo na planini dosta skijaša. Registracije parkiranih auta – Kranj, Ljubljana, Zagreb, Pula.

Došli smo oko podneva, s namjerom da kupimo popodnevne karte koje su najpovoljnije. No, prošli smo i jeftinije od toga – umjesto 21 €, koliko košta karta za odrasle, muž je za 10 ojra otkupio kartu od Slovenca koji je kupio cjelodnevnu i prebrzo se umorio. Popeli smo se do vrha štirisedežnicom, proučili staze i moji su se mili bacili niz brdicu. Ja ostadoh u šetnji i slikavavanju.

















Proveli smo tako tri sata, svatko u svojoj aktivnosti i povremenim susretima za iće i piće. Boravak na brdu ponad Cerkna završismo objedom u ugodnom restoranu u kojem je klokotao mali mlin.







Na povratku stadosmo pored jednog od mnogobrojnih mostova koji spajaju obale rječice Cerknice (a prošli smo i pored potoka-rječice Zala, po tome je valjda dobila i ime voda Zala, zaključujem pronicljivo). Most se mrda i ljulja, nestabilan je.




Nagovarali me mili moji, oni hrabro zakoraknuli i prešli most.




Jedva jedvice usudila sam se doći do pola, dok su ovi moji zlurado poskakivali i ljuljali konstrukciju. Pobjegoh glavom bez obzira.

Vratili smo se po mraku. I magli. Ovdje već danima vlada morska magla. Fuuuj.