Ova morska magla (nastala zbog jake vlage i velikih razlika između temperature mora i kopna) je zaista nešto posebno. Nije ista kao i ona što vlada u unutrašnjosti, a ne ne, vjerujte mi jer sam dobro upoznala i jednu i drugu. Zbog pojava poput takve magluštine Umag je i stekao nepopularan status najvlažnijeg grada na Jadranu. Ta gusta bijela memljiva masa valja se po moru, kroz ulice, šume, po livadama... baš bljak.

U nedjelju smo pobjegli od magle u Pazin. Tamo je otvoreno klizalište. Na glavnom gradskom trgu. Koji nije ravan, nego ima zamjetan pad na jednu stranu. Stoga je djelatnicima klizališta bilo jako teško napraviti kakav-takav led. Ter im se jedva napravljena ledena ploha u jednom trenutku jednostavno prepolovila. Pukotina nastala pucanjem popunjena je snijegom koji se stvara struganjem klizaljki po ledu. Led je k tome grbav pa treba dosta snage i spretnosti održati se na ledu. Sve nas to nije smetalo da zajedno s Mrvicom otkližemo sat vremena. Čovjek koji čisti led i iznajmljuje klizaljke obradovao se kad nas je vidio (to je isto klizalište koje je bilo do prije mjesec dana u Poreču). Nema sigurno puno ljudi – da ne kažem da smo jedini – koji iz Umaga dolaze na klizanje u Poreč ili Pazin, jel... I na ledu i oko leda bilo je dosta djece i odraslih. Ono što nas je iznenadilo je baš zamjetan broj promatrača, nije bilo toliko ljudi niti u Poreču a ni u Umagu ni Rijeci. Ipak je to atrakcija, i prvo postavljanje klizališta u srcu Istre.

Vraćajući se iz Pazina, prek Motovuna i uz rijeku Mirnu, bili smo okruženi maglicom. No, spuštajući se iz Buja uronismo iznenada u magluštinu. Izgledalo je kao da smo lupili u magleni zid. Vidljivost – dva do pet metara. Piljuganje 20-30 km/h, dok nismo naišli na malu kolonu ispred nas. E, tad je bilo lakše. Bar nama, onom prvom koji je bio na čelu kolone sigurno nije bilo nimalo lako. Mrvica je zašutjela, poslije je rekla da se bila malo prepala. Srećom, uspjeli smo pronaći i Umag i naše dvorište...