Nakon što je padalo, pljuštalo, daždilo, natapalo, vrijeme nam se nešto smirilo. Jutros osvanulo sunce, ali nije pretjerano ugodno za sjediti vani. 16°C. Dežurni sin optičar Danko Oblak zvan Kapljica prognozira kišni vikend. Baš šteta...

Jutros sam u Tondo samo svratila po kavicu. I donijela je u radnju. Nikoga osim konobarica nije bilo, nijedan hrabri turist ni domaćin nije se pojavio i zasjeo uz prvu jutarnju. Pa ja nisam htjela biti prva i jedina. I blago drhtureći slušati tišinu primorskog mjestanca koji se gradom zove.



More mirno, nebo s ponekim oblačkom. U daljini vide se neizbježne dizalice i novogradnje...

Aha, 39 od 33, baš tako. Moja velika na testu iz matematike riješila sve zadatke. Bilo je tu redovnih, "pravih" zadataka i tzv. zadataka-jokera. Ovih drugih - da se nađu, i pomognu ukoliko zapne neki pravi zadatak. Moja dika velika riješila SVE. I zaslužila svih 118.18 % bodova. Ljubi je mama u čelo pametno.

Ni manja Potočnica ništa ne zaostaje u uspjesima. Jučer mi skakuće u susret usput pjevušeći "Dobila sam PET BRAVO iz testa iz matematike!". Učiteljica, naime, ima i posebnu ocjenu za savršenotočne i superuspješno riješene zadaće ili testove – pet pa još k tome bravo. I na nju sam ponosita (kano klisurina). Kako i ne bih bila. A pile mamino rješava u drugom razredu (drugarica, jel, op.p.) zadatke poput ovog:

Iva ima 6 godina. Njena mama je 5 puta starija od Ive. Ivin brat Mirko ima dvaput manje godina od Ive (iako bi bilo ljepše i točnije – upola manje, jer djeca u 2. razredu uče i razlomke, odn. što su polovine, trećine, sedmine i slično!!!). Koliko puta je Ivina mama starija od Mirka?



Znate li kako je dijete postavilo i riješilo ovaj zadatak???

(6x5) : (6:2) = 30 : 3 = 10

Biste li i vi tako? Ha? Ha?

Koja sam ja Ifka Naifka... Priznajem da me preveslalo dijete. Veliko. U najboljoj namjeri da ne kopiram roditeljske obrasce koji mi se urezaše u ružnija sjećanja, popasla sam, popušila, preveslana sam...

Za subotu ujutro se velika Potočnica dogovorila s par djevojaka iz razreda da će skupljati morske organizme, za nastavu iz prirode. Idu na gradsko kupalište. Biciklom. Pitala kćer smije li se kupati. Da će se njene prijateljice sigurno kupati. I da su se već SVI iz njenog razreda kupali u moru. Tajo i ja rekosmo – ne može. Temperatura mora je cirka negdje oko 20°C stupnjeva, gdjegdje manje gdjegdje više, ovisi o dubini i položaju. Obećasmo djeci da će se smjeti kupati kad more prevali 21-22 stupnja. Ima dana za kupanje, cijelo je ljeto pred nama. Znam da su djeca nestrpljiva, ali su se - bez nadzora - u stanju satima namakati u moru, ne misle da se mogu prehladiti.

U subotu ujutro ranom zorom došli nam majstori u radnju. Dočekao ih muž. Ja svratila, provjerila stanje, donijela težacima piće i vratila se doma. Taman kad je Potočnica odlazila na svoj zadatak. Tajo mi rekao da je s njom sve dogovorio, kad se treba vratiti i kako se treba ponašati. Pitam je ima li sve. Da ima. Mobitel, vrećicu, staklenku, kapu. Nudim joj da si ponese mali ručnik, za noge. Ima sokne i tenisice, al će gacati po moru pa da si obriše mokre noge prije obuvanja. Ne treba, osušit će joj se noge. Dobro. Uzelo dijete svežanj ključeva, treba još iz garaže izvaditi bicikl.

U neko doba evo ti nje na vrata. Uspuhana, mokra. Da je došla po kupaći. Zvala taju. Da joj je tajo rekao kako bi joj rado donio kupaći al je u radnji s majstorima. Pa je ona došla biciklom po badić. Pita do kad smije ostati. Pa do 12, rekoh. Al sad je izgubila vrijeme na vožnju biciklom. Ajd, rekoh, najkasnije u 12 i 15. I nek uzme kremu za sunčanje. Svijetlopotočničke je puti, može izgorjeti. Dam joj i veliki ručnik. Jer me dijete uvjerilo da joj je tajo dopustio kupati se. U jednom sitnom, malom, bljeskovitom trenutku prostruji mi blajhanim mozgom pomisao da nazovem zakonitog si i provjerim što su se točno dogovorili. Al brzo zanemarih tu pomisao. Sjetih se svojih roditelja i njihovih sumnjičenja i strogoće, prepoznah svoju mater u sebi i stresoh se od te pomisli. Neću. Vjerovat ću joj, nema razloga da joj ne vjerujem. A tajo joj se valjda smilovao, fakat je pičilo sunce tih dana, sigurno se i more možda stoplilo. Neću kvariti. Taju zavrte curke često oko malog prsta, ja ispadnem stroga vještica. Nek im bude.

Došla je u 12 i 20. Pet minuta ni vrit ni mimo. Neću šiziti zbog pet minuta. Kao što je to moj tajo radio. Pa bih imala tjedan dana zabrane izlaska ako bih iz škole došla pet minuta nakon dogovorenog vremena. Zbog takvih sam trauma izlijetala navečer iz busa koji je stajao na pruzi u predgrađu, pretrčavala prugu i jurila poprečke doma. Da stignem do 20 h. Nakon zadnjeg sata popodnevne smjene u gimnaziji, imala sam tri busa. Škola je završavala u 19:10. Na bus u 19:15 nisam fizički mogla stići. Trebalo je proći dva bloka ulica. Na bus u 19:30 rijetko bih otišla. Jer sam voljela prošetati korzom po Drugoj ulici. Sisački korzo. Prilika za poglede, osmijehe, šetnje, razgovore. Buljuk mladeži u ulici. Neki šeću, neki stoje i gledaju i komentiraju. Kako bih uopće mogla propustiti takvo što?! Pa sam išla na bus u 19:45. I svako malo bi se baš u doba kad smo prolazili busom pored Rafinerije spustila rampa na prijelazu. A meni bi dragocjene minute curile...

Da se vratim u bližu prošlost. Zvoni moj mobitel. Javlja se izletnica. "Mama, u dvorištu sam." Pomislih, vidiš kak je obzirna. Da ne pomislim kak namjerno kasni, nazvala me da znam da je tu. "Dobro", rekoh. "Nije dobro. Izgubila sam ključeve." Oh, događa se. Savjetujem je da izvadi sve iz vrećice (a rekli smo joj već toliko puta da ključeve nosi u džepu a ne u vrećici), rasporedi po stolu i dobro pogleda. Možda su joj se zapleli u ručnik. Nema ih. Pozovem je gore. Kosa mokra, lice crveno, ljuta, na rubu suza. Tješim je, kažem da se to može svakome dogoditi. Nije baš zgodno, morat ćemo promijeniti poneku bravu, al sredit ćemo to. Neka ipak prvo nazove frendice, možda je koja vidjela da su joj ispali ključevi. Zove ih, nema utjehe. Nek se malo odmori, popije sok, pa nek se polako biciklom vrati bar dio puta. Možda joj je usput ispalo. Sjedne na bicikl i ode.

Nađem se s mužem. Ispričam mu što se dogodilo. Počne se otpetljavati klupko poluinformacija i dogovora. Što se u stvari dogovorilo? Da se mora vratiti do 12. Bez obzira na sve. Ako je tajo rekao do 12, onda je to do 12. I nema potrebe mene pitati, jer se dogovarala s njim. Da ga je nazvala i pojadala se kako su ostale cure došle u badićima i da je njoj blesavo i neugodno. I da joj je tajo rekao da bi joj rado donio badić. Da se skine u njega dok lovi alge, meduze, moruzgve i rakove. Da ne odskače od prosjeka. Ali da joj niti jednom riječju nije dopustio da se okupa. Badić je trebao biti samo kao radna odjeća. Svjesno me slagala.

Ključevi nisu nađeni. Pitala nas je poslije jesmo li ljuti zbog toga. Ne, nimalo. Bože moj, dogodilo se. Postoji rješenje. Pogođeni smo time što nas je željela prevariti. I uspjelo joj je. Sad je dobila kaznu. Tjedan dana bez mora. A dogovarala se s curama za četvrtak, da bi išle na plažu. Niks. Jok. Uz sve ovo, pocrvenila po obrazima. Nije, naravno, niti ponijela kremu za sunčanje niti se namazala prije odlaska. Pa je poslije kukala kak je peče. Tješili smo je zbog toga. I dali savjet, kako da si pomogne. Nismo mi sad u neprijateljskim odnosima. Sve dalje normalno funkcionira. Ali sad znam da je više ne smijem uzeti zdravo za gotovo. I moram provjeravati. Dok ponovo ne steknem povjerenje u nju. Vjerujem da će to biti brzo. U obostranom je interesu, hihihihi.

Sutra mi stiže majstor u radnju. U 7 ujutro. Još da njega preduram dva dana (nadam se da će mu toliko trebati da obavi što treba), i dosta više majstora...

Zbog majstora nećemo ići sutra u Motovun. Što propuštamo? "..cjelodnevno zabavno događanje pod nazivom "Dan zmaja". Program, koji počinje oko 13 sati održavat će se na raznim gradskim lokacijama, a posjetitelji će moći uživati u zabavno edukativnim sadržajima te u maštovitim srednjovjekovnim jelima kao što su zmajev odrezak, vitezova plata. S "Danom Zmaja" Motovun će na jedan dan postati vesela povijesna pozornica na kojoj će se uz kostimirane povorke, ceremonijalno pucanje, prezentiranje starih zanata oživjeti duh srednjeg vijeka. Ujedno, biti će predstavljene srednjovjekovne tradicionalne vještine, a vitezovi će demonstrirati svoja mačevalačka znanja. Kroz brojne radionice posjetitelji će dobiti priliku učiti gađanje iz samostrela ili luka i strijele, te dobiti poduku iz streličarstva i mačevanja. Organizirat će se i kreativne radionice izrade zmaja koji će se potom puštati nad Motovunom. Zabavu će u poslijepodnevnim satima, s početkom u 17.30 sati, upotpuniti besplatni koncerti Dade Topića i Dragonflyja, Gustafa i Cocktails banda." (M.Č., Glas Istre) A baš sam se nabrusila. I na zmajeve i Dadu...

Jučer je moja manja Potočnica obavila EEG glave. Pokupila sam je iz škole, jer doktorica radi samo prije podne. I naša osnovna škola radi samo prije podne. Pa tako ja u neko prijepodnevno doba put pod noge, po zvizdanu. Dođoh u školu, ostavih dežurnoj učenici osobnu iskaznicu, prođoh vrelim školskim hodnicima. Vrata do dvorišta sva otvorena, ni daška propuha. Uđoh u razred po dijete svoje malo, a iznutra me zapahnuo vreli zrak. Temperatura debelo preko 30°C. Učionica gleda na neku jugoistočnu stranu, od rane zore je pod opsadom sunca. Ne pomažu zavjese, otvoreni prozori ne donose olakšanje. Čim se vrata otvore, klinci koji sjede ispred prozora (a među njima i moja princeza) na udaru su propuha. I to je sigurno jedan od razloga glavobolje. Učiteljica se na roditeljskom jadala kako djeca nemaju koncentracije, kako su mokra od znoja, spava im se, a ona ne može pomoći. Nema škola sredstava za klima uređaje, bar za taj dio zgrade koji je najugroženiji početkom i krajem školske godine. Kako li će ta djeca produrati paklenu vrućinu do 21. lipnja, zaista ne znam...

Do doktorice pješke par minuta, ali dovoljno da obje budemo crvene i mokre. Doktorica nas dočekala u ugodno rashlađenoj ordinaciji. Pažljivo i razumljivo objasnila je Potočnici što će joj raditi. Na glavu joj stavila gumenu mrežu i pričvrstila je čičkom ispod brade. U mrežu uplela elektrode. Polegla dijete na ležaj, poheftala joj u elektrode crljene žičice. I onda je desetak minuta promatrala. Nju i papir što je izlazio iz printera (jel se meni samo učinilo, il vidjeh oznaku RIZ na tom printeru...?). Dijete moralo disati normalno pa duboko pa otvarat oči pa zatvarat oči. I konačno, završilo prikopčavanje na struju. Potočnica se bila prije uplašila, kad sam joj objašnjavala što će teta doktorica raditi - dijete negdje u podsvijesti imalo pojam električne stolice i pogubljavanja kriminalaca i ubojica, pa se skoro rasplakala i rekla da neće ona struju pa da joj se glava trese... Jedva je uvjerili tajo i ja da to nije to. I nije bilo, poslije priznalo dijete, hihihi. Elem, doktorica je ustanovila da nema nekih zabrinjavajućih pojava. Jedino joj se čini da je pri dubljem disanju cirkulacija malo oslabljena, ali to pripisuje upali sinusa. Dogovor je da dijete i dalje promatram (ihaa, pa to svaki dan radim). Ukoliko se i nakon škole i nakon ronjenja i kupanja nastave glavobolje, da dođemo opet. Pa da nas eventualno uputi na još koju pretragu. Ako se stanje poboljša ili čak potpuno smiri, da dođemo uoči slijedeće školske godine na kontrolu. I sad smo obavili sve što smo planirali. Antibiotik je prestala piti. Okulist kaže da je vid perfektan. Helikopter-bakteriju smo valjda ubili ili bar ošamutili na par mjeseci. I jedva čekamo kraj lipnja i prestanak testova, zadaća, ranog jutarnjeg buđenja, boravka u učionici bez zraka. Jedino još treba otići na izlet.

Obje curke još imaju "za obaviti" jednodnevne izlete. Mlađa ide na Brijune. Za manje od 200 kn po maloj osobi, povest će nju i njene pajdaše turistička agencija prvo busom do Fažane. Potom brodićem do Brijuna. Pa će tamo vlakićem obići znamenitosti, žive i nežive. Onda će obići i Pulu, i zrakoplovnu luku, i akvarij. Pa će se voziti i pravim vlakom, do Kanfanara. Tamo će ih pokupiti bus, provesti pored Limskog kanala i vratiti u roditeljski zagrljaj. U 7 ujutro kreću, trebali bi se vratiti oko pol devet navečer. Čisto sumnjam, jer se uvijek takvi izleti produže do kasnih noćnih sati, čak i ponoći... Starija će obići Krk, Cres i Lošinj.

Godine pregalaštva, znoja, upornosti, mudrosti i čega sve ne – isplatiše se. Eto plodova. Naziru se u krošnji. Unose radost u naše živote. Konačno, nakon toliko godina, pčele, bumbari, muhe, mačke i ostale životinjske vrste pripomogle su rađanju novog života. Prešao mi kivi u novu fazu. Evoluirao. Ko Pokemon.

Manje mi dijete bilo na bolovanju tri dana, sinusi je opet napali. Tak da još nismo ni uspjeli ugovoriti EEG glave. Ne bi dijete mirno izdržalo snimanje s onim polijepljenim elektrodama, anodama i katodama po glavi a nos joj curi i glava joj ko u bumbara.

Bila mi sestra, otišla sestra. Malo su ona i šogor skupljali zrake sunca (a dobro je grijalo), malo provjetravali bremenite misli (a puhalo je), malo se družili s nama. I otišli. Četiri dana prohujala.

Popih blogersku kavu s Koki! U stvari, polublogersko-polubezjačku. Jer smo bili u četvero. Njih dva neblogera i nas dvije. Jest da je draga plavuša nešto prorijedila svoju pojavnost u blogosferi, al je još tu. Negdje. Palo je brzinsko razgledavanje grada, bolje rečeno – dijela grada oko Tonda. Pa smo zasjeli pored mora i ljudovali. Vrijeme proletjelo, kao i uvijek u ugodnom društvu.

Vikend je još obilježilo kupovanje dječjih sandala. Na sreću i veselje svih nas pojedinačno i zajedno, i to smo obavili. Ortopedski ulošci preselili su u (šljokičastu) laganu obuću, kako i dolikuje ovom vrelom skoroljetnom vremenu. I velika Potočnica si je našla prigodnu obuću, odgovarajuću njenom pubertetskom ukusu. Skoro za ne povjerovati, jel...

Jutros je u 7 sati bilo kod nas 24°C. Jučer popodne je u Trstu bilo 34°C. Što li nas čeka ovo ljeto...?

Sjećate li se, možda, onog pisma čarobnog Lea-Li Gabora što ga primih prije godinu dana? Izgleda da me prilično vole ljudi njemu slični, koji nude rješenje za sve brige u životu jedino i samo ako od njih preuzmem na isprobavanje pa onda i kupim amajliju ili ključeve sreće ili prsten ili slično nešto...

Nedavno mi stiglo pismo iz Kaštel Starog. IDEAL SERVIS d.o.o, p.p. 59. U pismu sedam papira. Te pismo srdačno Vaše Milke Zimkove, kao pisano rukom, papira 2. Te prilog ISTINITE PRIČE (Istinite priče izabrane su nasumice među tisućama pisama) i na tom papiru nekolicina svjedočanstava pojedinih anonimnih gđa i onih koji se ne potpisuju s gđa. Zemlja podrijetla svjedočanstava i zahvala – em Njemačka, em Švicarska, em Turska, em Francuska. Zahvale za vraćene muževe koji su ih napustili , za velke nofce koje su "dobile", za novo "radno mjesto, novac, automobil i prijatelje". Nisam znala da moraš imat prsten iz Luxora da bi stekao prijatelje. To su tri lista. Zatim listić "Važan događaj u posljednji trenutak! Vijest koju sam upravo primila! Akoj još uvijek sumnjate! Evo jedne iznimne istinite priče koja dokazuje da se nešto zaista događa dok nosimo PRSTEN IZ LUXORA!" Onda papirić na kojem piše "Ne čitajte ovo ako ste odlučili da nećete zatražiti prsten iz Luxora". Pa Certifikat o osobnom jamstvu. Kao – "Ne kupujete prsten iz Luxora, samo ga isprobavate.... Ovim putem se službeno i pisano obvezujem i vlastoručno potpisujem." Na dnu papirića isprintan pečat u kojem piše "Zadovoljava naše povrate". Mhm. I za kraj – Poziv na isprobavanje prstena iz Luxora tijekom 30 dana. Uz važnu napomenu "Nigdje drugdje neću pronaći prsten iz Luxora".

Toliko o ukupnom sadržaju omotnice. Ali, molim pozornost na početak pisma kojom mi se pošiljateljica obraća:

"Bratislava, 10.15 h, utorak

Vama čiji je život tako težak u ovom trenutku,

Nedavno mi je netko pričao o vama i o kompliciranoj situaciji u kojoj se nalazite, pa sam si dozvolila da vas kontaktiram. Znate, ja dobro znam, kakav je osjećaj morati se suočiti sa financijskim ili ljubavnim poteškočama, već sam se našla u takvoj situaciji...." i na kraju Srdačno Vaša Milka Zimkova.

Ja, plavuša, zaključih da više nikom ne smijem ni zucnut o bilo kakvim financijskim poteškoČama (ovo za ljubavne se srdačna gospođa zabunila, to fakat nikad nikom nis ni mogla reć ni napisat, ni na blogu ni prek telefona nit uživo, hihihihi). Jer čovjek a kamoli plava žema ne može bit sigurna da je netko negdje ne prisluškuje i okolo komentira o tome, sve toliko da priča o meni i mojoj kompliciranoj situaciji ne dođe do svakakvijeh ljudi. U stvari, ja još imam sreću, jer u cijelom tom lancu igre Pokvareni telefon il blog il usmena predaja (valjda postoje takve igre, i lanci) moja životna priča došla je do dobronamjerne osobe. Koja mi nudi rješenje problema. A možda je žema pričala s onim Gaborom od lani, pa odlučila ona utjecat na mene. Misli žema – ova neće 7 ključeva sreće nit hamajliju, možda je luda za nakitom pa ću joj ja ponudit prsten, "prekrasan komad nakita čija vrijednost nadmašuje njegovu cijenu".

Mislim da ću se oglušit i na ovu ponudu. Nagodinu očekujem ponudu za sretni auto, il stan, il bar putovanje na Maldive. Za nekih 149 kn. Koje mogu tražit natrag ak nisam zadovoljna.

Nađoh pričica o Gaboru i plemenitoj Zimkovoj po blogovima i forumima uzduž i poprijeko Lijepe naše a i susjednih nam zemalja...

Stubište prefarbano. U zelenu i boju dinje. I imamo i ukrasne bordure po zidovima, aha. Vrata prefarbana. U tamnocrveno. Sad to već donekle liči. Kažem – donekle – jer nije baš cakum pakum. Nema majstor šlifa. Ostavio i upackano i ponegdje nije izravnao zid, naknadno popravljao neke izbočine i pukotine. Vrata je samo prebojao, nije ih prethodno izbrusio. Za neko vrijeme otpast će poneki komad drveta, opet će biti ružno. Ali sveukupan dojam je sad dobar. Sve djeluje puno urednije i svjetlije i čišće. Sad se još trebamo mi ženskinje stanarke uhvatiti svaka svog dijela stubišta i oprati sve packe nakon majstora.




Jutros kod nas počelo puhati, temperatura se spustila na 16°, smračilo se... I ništa od kiše. Evo sunca vani, razbistrilo se nebo, ali je ostao vjetar. I nije baš za hodati bez il kratkijeh rukava. To je valjda to od najavljenog pogoršanja vremena. Bolje da je tako nego ko tamo u Požegi i naokolo... Danas mi stižu sestra i šogor. Na radničke sportske igre. Kažem ja vama da je počela sezona druženja, natjecanja i ljudovanja. Ostaju do subote dragi moji. Ne vjerujem da će se baš kupati, al će bar zamijeniti zagrebački zrak za ovaj morski. I proširiti vidike, preko mora, tamo sve do Italije...

Stella Maris. S jedne strane ceste carstvo bikera, s druge natjecatelja državnog prvenstva Crvenog križa. Smješteni su bili jedni nasuprot drugima. Bar je ovima iz Crvenog križa koncert Zabranjenog pušenja i ostalih izvođača bio besplatan. To što nisu mogli natjecatelji spavati dvije noći, ah. Ne možeš svima udovoljiti, jel... Preživjeli su i jedni i drugi i treći i zatvoren supermarket i kiosk u Katoru. Bar su došli do grada i usput pogledali sve znamenitosti Umaga. I dizalice.

Elem. Muž i djeca posjetili državno natjecanje. Učenici naše osnovne škole glumili unesrećene, starija Potočnica nije htjela. Al su malo pogledali. Usput proveli malo vremena s tetkom. Na obali i u moru kupači, a po šumicama i ostalim hladovima natjecatelji, živa košnica:




U nedjelju smo popili kavu s Čedom i njegovom ekipom. Stigli su u Stella Maris u subotu u ponoć. Pa se provodili, kao što je red i običaj. I budni dočekali jutro, ter se u Tondu pokušali održati čilima za povratak. Dečki razočarani cijenama u Stella Marisu. Pivu su plaćali po 18 kuna. Pošizili u nekoj ćevabdžinici jer im je gazda za 8 porcija ćevapa htio naplatiti 600 kuna... Sramim se takvih – «oderi gdje god možeš». Il je frajer mislio da su veseli bajkeri previše pijani da bi išli provjeravati račun... A Staaari rokeri su ove godine od Grada dobili priznanje za humanitarni rad. Svake godine na susretima bajkera skupe lovu ili za neki uređaj za Dom zdravlja, ili za pomoć nekoj bolesnoj osobi u Umagu ili slično. Dečki su dobre duše i velika srca. Ove ih je godine bilo puno, puno. Predviđalo se da bi ih moglo doći i 10,000. U subotu su prolazili gradom u koloni čitavih deset minuta, bez prestanka. Registracije iz svih krajeva Hrvatske i Europe...





Vreli vikend završio roštiljadom. S prijateljima zasjeli ispod pergole od kivija



i ljudovali satima. Djeca su se povukla u hladovinu potkrovlja, proučavala mišje životinje. Ovaj tjedan liframo višak živine. Već su odlakavili, progledali, i vrijeme je za rastanak. Do tada, još ćemo ih malo sve maziti, a poneki od njih će ovako zaspati u ruci:

Jutarnje temperature već oko 20°C. Sezona kupanja otvorena još za Praznik rada. Hotelska naselja puna. Počela je sezona radničkih sportskih igara i natjecanja. Prilika za susrete s prijateljima ili rodbinom koji iskoriste takve događaje da vide more, Umag i nas i usput pokažu što znaju u nekim disciplinama. Prilika i za poneku blogersku kavu, ako mi se tko javi. Do sada nije nitko, ali nikad se ne zna....

Jučer je u Stella Marisu započeo 6. moto susret bajkera, u organizaciji Moto kluba Staaari rokeri iz Umaga. Očekuje se desetak tisuća zaljubljenika u motore. Valjda će ove godine pasti kava s Čedom.

U Stella Maris su nam jučer stigli i natjecatelji 11. državnog natjecanja ekipa mladeži Hrvatskog Crvenog križa. U obje konkurencije, mladež i podmladak, natjecat će se ukupno 41 ekipa iz cijele zemlje, odnosno 246 učenika s 40 mentora. Moji mili su otišli pogledati natjecanje i uslikati tetu iz Brezničkog Huma koja je voditeljica jedne ekipe.

To nije sve. U turističkom naselju Polynesia odvija se ovaj vikend 32. državna Domijada, manifestacija koja okuplja oko 650 učenika, odgajatelja, mentora i voditelja iz školskih domova diljem zemlje. Organizatori su Grad i Zagrebačka županija.

Živnuo mi gradić. Jutros je Tondo bio krcat. Miješaju se kožne motorističke jakne s majicama kratkih rukava. Sinoć je započeo koncert turiranja motora i cviljenja guma gradskim ulicama. To najčešće rade naši, domaći motoristi. I vozaju se bez kaciga. Dok ih jednom ne pokupi Hitna upomoć s ceste ili nekog stupa, drveta ili zida.

Prije tri godine Umag je bio domaćin susreta Blue Knights,

kluba u kojem se okupljaju bivši policajci-motoristi iz svih krajeva svijeta. Tad smo imali priliku vidjeti mrvu drugačije motoriste. I oni se vole veseliti, i oni vole pogledati ponoćni sexy show, slušati rock glazbu, ali se u prometu ponašaju odgovornije. Pogotovo domaći.

Sigurna sam da ću uživati i ovaj vikend. Vrijeme je na našoj strani. Radovi u stubištu prekinuti do ponedjeljka. Majstor za fasadu bolestan, možda ozdravi drugi tjedan. Bar ne moram visiti u radnji danas i sutra.

Želim i vama ugodan vikend!

Malo povećano:

pa iz drugog kuta:

pa gdje im je mjesto:

pa čime su farbane:


Riječ je o ručkama za kuhinjske elemente. Sad mi je kuhinja crveno-srebrna.


Hladnjak još prije Uskrsa posrebrio, a sad je muž uspio naći vremena i živaca dovršiti ostatak kuhinje. Trajalo je to farbanje danima, bilo je raznih pokušaja, kupovine i odustajanja. Nakon što je skoro sva vratašca obojao bojom za podlogu, krenuo majstor bojati crvenim sprejem pa pošizio. Sprej se nije složio s podlogom i pojavili se plikovi po boji i furniru. Ne ide svaka boja uz svaku podlogu. Ter je morao izbrusiti plikove i ponovo staviti podlogu, ali je sprej zamijenio bojom u kantici. Pa širokim kistom nanosio boju. U garaži. Na sreću da je vrijeme bilo suho i bez previše vjetra. Ter po svježe obojanim elementima nema zalijepljenih mušica i prugastih afričkih komaraca. Ni dlaka od dvorišnog mačka. Kad je crvenilo nanešeno, prešlo se na posrebrenje. Kako obojati ručkice? Dosjetio se čovjek i povješao ih po pergoli, poput mobila. I posprejao.

Eto. Nitko od vas nije pogodio. Pogodila je zgbaba (naša draga blogerica trenutno zamrznutog statusa), gmailom. Ako se ostvare neki planovi, uskoro ćemo nas dvije zajedno popiti blogersku kavicu u Tondu. Ovim putem prenosim njene pozdrave i poruke da vas čita kad god može. Ali ne komentira.

Sad mi je kuhinja skoro ko nova. U oči upadaju stare, smeđe pločice na kuhinjskom zidu. Vidjeh u nekim novinama da ima za nabaviti inox ploča koje se stavljaju ili po namještaju ili po zidovima. Možda bi to moglo biti rješenje za zid oko štednjaka, tko zna. No, pričekat ćemo s tim zidnim radovima. Majstorluka mi već preko glave. Stubište se još uvijek sređuje. Prašine, otpadaka stiropora, kanti, četki, lojtri - svuda naokolo. Za vikend možda dođe i majstor za srediti fasadu od radnje...

Ovo su naši mali miševi. Koji će u budućnosti biti bijeli. Ona tri mišića koja su već potamnila i dlake će im biti crne, stopila su mi se s pozadinom pri pokušaju slikanja. Zato vam pokazujem samo ove mikro-svinjice:



Onda, nove slike procvalog kivija, koji možda ove godine i bude dao kakve plodove:



Ovaj tjedan dolaze nam majstori u stubište zgrade u kojoj stanujem. Konačno će se urediti zidovi, sakriti kablovi, popuniti rupčage, očistiti i srediti ulazna vrata. Ali će nestati i neka umjetnička djela starih majstora.





Ovako je do jutros izgledao strop:




A evo i nagradnjače. Hoće li tkogod uspjeti pogoditi što to visi u mom dvorištu? Za nagradu ili a) kava i piva u Tondu ili b) kapa šilterica, za one koji iz opravdanih razloga ne mogu doći do Umaga.

Od nedjelje imamo 8 mladih mišića. Mišju muškarčinu smo već odavna vratili u pet shop, u mišji raj gdje je dočekan s cijucima oduševljenja – prodavačica je brinula o jednom mužjaku i desetak ženki pa se naš Bili poprilično dobro udomio. Ostala tako skotna mišica Lili u našem domu, širila se enormno, udvostručila, utrostručila i donijela na svijet osam ćelavih, ćosavih i žmirećih miševa. Prvih par dana je podmladak zatrpavala piljevinom dok je odlazila po hranu i piće. Sad već imamo priliku vidjeti ta stvorenjca. Izgledaju ko mikro svinje. Prvo su svi bili roza-narančasti, sad ih je nekoliko već potamnilo. Mater tamnoputa, ćaća bijeli miš, a djeca nisu dalmatineri. Pih. Čekamo da progledaju, odvoje se od cice i počnu šalabajzati. Onda ih udomljavamo. Mlađahna vlasnica mišjeg legla počinje se baviti dilanjem. Ne odgovara joj baš što za udomljavanje mišonja kod njenih frendica iz razreda trebaju biti suglasni i njihovi roditelji. To smo joj nekoliko puta naglasili. Da mi ne bi neki histerični roditelj šakom zalupio na vrata i priprijetio verbalno i mišićno.

Radni tjedan ni-vrit-ni-mimo i dalje traje. Em sam u utorak bila uvjerena da je nedjelja, em je došlo do pogrešno ubačenih udžbenika u dječju torbu jer je manja Potočnica jučer bila uvjerena da je utorak, em je sutra već petak... Bućkuriš od tjedna. Da ne govorim da mi je isti taj tjedan započeo jutarnjom sačekušom u Poreznoj upravi.

Bio je zadnji dan za predaju prijave poreza na dobit. Na sreću da nije bilo gužve. A jedva i nađoh odgovarajuću kancelariju i u njoj mom slovu dodijeljenu službenicu. Mom slovu, rekoh, jer su nam poduzeća raspoređena po službenicama i slovima abecede. Al slova ne idu pravilno. Već neka službenica dobije samo obična slova. A druga - kvačičasta, precrtana i složena slova (digrami, tako se zovu). Treću pak opterete i ovim i onim. Na sreću da su i slova i imena službenica napisana na vratima. Pa sam ja lutala katakombama zgrade koja se već neko vrijeme preuređuje i svako malo promijeni unutrašnjost. I našla!

Dobila potvrdu da sam predala. I za nagradu mužu što me vozao do Porezne i natrag, a i sebi što sam uspješno obavila zadatak, platila prvu jutarnju u Tondu. Onda sam išla raditi. U uobičajeno radno vrijeme. Koje nije subota u 20 h. Ni nedjelja u 14 h a pogotovo ne u 21:30. Ili ponedjeljak u 16 h. Ja, znate, imam napisano radno vrijeme na vratima. To radno vrijeme piše ispod natpisa OTVORENO – OPEN – APERTO. Što znači da me u to vrijeme možete naći na radnom mjestu. Osim ako ne obavljam kakav posao po gradu ili ne pijem blogersku kavu s dragim blogerima. Onda ostavim obavijest na vratima. U uredovno vrijeme primam u radnju sve. I ljude dobre volje i tužne i sjetne. I ljude sa ženama i djecom, svojom i tuđom. Pa dijelim osmijehe, loptice, ponekad i zaradim nešto. I dostojanstveno primam košarice za blogerske kave zbog djece koja su umorna i baš sad trebaju ići spavati. I ugošćujem u radnji "ložače" koji ne znaju zapamtiti u koje doba radim pa desetak puta u godini dana tobož poljube vrata moje radnje. Et.

U srijedu je opustio moj grad. Tko se odmorio, odmorio se. Tko se okupao, možda se i prehladio. Ostalo je nešto malo Nijemaca, drugi se vratiše kućama. Sutra će onda većinom domaći živalj na Trgu slobode (ako opet ne padne kiša) posjetiti feštu povodom Dana Grada, uz dodjeljivanje priznanja i nagrada za 1. Međunarodni kup ZLATNA ŠPAROGA Umag 2007..

Šparoge su pravo proljetno povrće, a najčešće se beru između ožujka i svibnja, ponegdje čak i do srpnja. Danas je poznato otprilike 300 vrsta, no samo ih je 20-ak jestivih. Šparoge su dobar izvor folne kiseline i vitamina B2 i B6. Blagotvorne su za zdravlje srca, a i prirodni diuretik (uzrokuju pojačano izlučivanje urina).