Od nedjelje imamo 8 mladih mišića. Mišju muškarčinu smo već odavna vratili u pet shop, u mišji raj gdje je dočekan s cijucima oduševljenja – prodavačica je brinula o jednom mužjaku i desetak ženki pa se naš Bili poprilično dobro udomio. Ostala tako skotna mišica Lili u našem domu, širila se enormno, udvostručila, utrostručila i donijela na svijet osam ćelavih, ćosavih i žmirećih miševa. Prvih par dana je podmladak zatrpavala piljevinom dok je odlazila po hranu i piće. Sad već imamo priliku vidjeti ta stvorenjca. Izgledaju ko mikro svinje. Prvo su svi bili roza-narančasti, sad ih je nekoliko već potamnilo. Mater tamnoputa, ćaća bijeli miš, a djeca nisu dalmatineri. Pih. Čekamo da progledaju, odvoje se od cice i počnu šalabajzati. Onda ih udomljavamo. Mlađahna vlasnica mišjeg legla počinje se baviti dilanjem. Ne odgovara joj baš što za udomljavanje mišonja kod njenih frendica iz razreda trebaju biti suglasni i njihovi roditelji. To smo joj nekoliko puta naglasili. Da mi ne bi neki histerični roditelj šakom zalupio na vrata i priprijetio verbalno i mišićno.

Radni tjedan ni-vrit-ni-mimo i dalje traje. Em sam u utorak bila uvjerena da je nedjelja, em je došlo do pogrešno ubačenih udžbenika u dječju torbu jer je manja Potočnica jučer bila uvjerena da je utorak, em je sutra već petak... Bućkuriš od tjedna. Da ne govorim da mi je isti taj tjedan započeo jutarnjom sačekušom u Poreznoj upravi.

Bio je zadnji dan za predaju prijave poreza na dobit. Na sreću da nije bilo gužve. A jedva i nađoh odgovarajuću kancelariju i u njoj mom slovu dodijeljenu službenicu. Mom slovu, rekoh, jer su nam poduzeća raspoređena po službenicama i slovima abecede. Al slova ne idu pravilno. Već neka službenica dobije samo obična slova. A druga - kvačičasta, precrtana i složena slova (digrami, tako se zovu). Treću pak opterete i ovim i onim. Na sreću da su i slova i imena službenica napisana na vratima. Pa sam ja lutala katakombama zgrade koja se već neko vrijeme preuređuje i svako malo promijeni unutrašnjost. I našla!

Dobila potvrdu da sam predala. I za nagradu mužu što me vozao do Porezne i natrag, a i sebi što sam uspješno obavila zadatak, platila prvu jutarnju u Tondu. Onda sam išla raditi. U uobičajeno radno vrijeme. Koje nije subota u 20 h. Ni nedjelja u 14 h a pogotovo ne u 21:30. Ili ponedjeljak u 16 h. Ja, znate, imam napisano radno vrijeme na vratima. To radno vrijeme piše ispod natpisa OTVORENO – OPEN – APERTO. Što znači da me u to vrijeme možete naći na radnom mjestu. Osim ako ne obavljam kakav posao po gradu ili ne pijem blogersku kavu s dragim blogerima. Onda ostavim obavijest na vratima. U uredovno vrijeme primam u radnju sve. I ljude dobre volje i tužne i sjetne. I ljude sa ženama i djecom, svojom i tuđom. Pa dijelim osmijehe, loptice, ponekad i zaradim nešto. I dostojanstveno primam košarice za blogerske kave zbog djece koja su umorna i baš sad trebaju ići spavati. I ugošćujem u radnji "ložače" koji ne znaju zapamtiti u koje doba radim pa desetak puta u godini dana tobož poljube vrata moje radnje. Et.

U srijedu je opustio moj grad. Tko se odmorio, odmorio se. Tko se okupao, možda se i prehladio. Ostalo je nešto malo Nijemaca, drugi se vratiše kućama. Sutra će onda većinom domaći živalj na Trgu slobode (ako opet ne padne kiša) posjetiti feštu povodom Dana Grada, uz dodjeljivanje priznanja i nagrada za 1. Međunarodni kup ZLATNA ŠPAROGA Umag 2007..

Šparoge su pravo proljetno povrće, a najčešće se beru između ožujka i svibnja, ponegdje čak i do srpnja. Danas je poznato otprilike 300 vrsta, no samo ih je 20-ak jestivih. Šparoge su dobar izvor folne kiseline i vitamina B2 i B6. Blagotvorne su za zdravlje srca, a i prirodni diuretik (uzrokuju pojačano izlučivanje urina).