Koja sam ja Ifka Naifka... Priznajem da me preveslalo dijete. Veliko. U najboljoj namjeri da ne kopiram roditeljske obrasce koji mi se urezaše u ružnija sjećanja, popasla sam, popušila, preveslana sam...

Za subotu ujutro se velika Potočnica dogovorila s par djevojaka iz razreda da će skupljati morske organizme, za nastavu iz prirode. Idu na gradsko kupalište. Biciklom. Pitala kćer smije li se kupati. Da će se njene prijateljice sigurno kupati. I da su se već SVI iz njenog razreda kupali u moru. Tajo i ja rekosmo – ne može. Temperatura mora je cirka negdje oko 20°C stupnjeva, gdjegdje manje gdjegdje više, ovisi o dubini i položaju. Obećasmo djeci da će se smjeti kupati kad more prevali 21-22 stupnja. Ima dana za kupanje, cijelo je ljeto pred nama. Znam da su djeca nestrpljiva, ali su se - bez nadzora - u stanju satima namakati u moru, ne misle da se mogu prehladiti.

U subotu ujutro ranom zorom došli nam majstori u radnju. Dočekao ih muž. Ja svratila, provjerila stanje, donijela težacima piće i vratila se doma. Taman kad je Potočnica odlazila na svoj zadatak. Tajo mi rekao da je s njom sve dogovorio, kad se treba vratiti i kako se treba ponašati. Pitam je ima li sve. Da ima. Mobitel, vrećicu, staklenku, kapu. Nudim joj da si ponese mali ručnik, za noge. Ima sokne i tenisice, al će gacati po moru pa da si obriše mokre noge prije obuvanja. Ne treba, osušit će joj se noge. Dobro. Uzelo dijete svežanj ključeva, treba još iz garaže izvaditi bicikl.

U neko doba evo ti nje na vrata. Uspuhana, mokra. Da je došla po kupaći. Zvala taju. Da joj je tajo rekao kako bi joj rado donio kupaći al je u radnji s majstorima. Pa je ona došla biciklom po badić. Pita do kad smije ostati. Pa do 12, rekoh. Al sad je izgubila vrijeme na vožnju biciklom. Ajd, rekoh, najkasnije u 12 i 15. I nek uzme kremu za sunčanje. Svijetlopotočničke je puti, može izgorjeti. Dam joj i veliki ručnik. Jer me dijete uvjerilo da joj je tajo dopustio kupati se. U jednom sitnom, malom, bljeskovitom trenutku prostruji mi blajhanim mozgom pomisao da nazovem zakonitog si i provjerim što su se točno dogovorili. Al brzo zanemarih tu pomisao. Sjetih se svojih roditelja i njihovih sumnjičenja i strogoće, prepoznah svoju mater u sebi i stresoh se od te pomisli. Neću. Vjerovat ću joj, nema razloga da joj ne vjerujem. A tajo joj se valjda smilovao, fakat je pičilo sunce tih dana, sigurno se i more možda stoplilo. Neću kvariti. Taju zavrte curke često oko malog prsta, ja ispadnem stroga vještica. Nek im bude.

Došla je u 12 i 20. Pet minuta ni vrit ni mimo. Neću šiziti zbog pet minuta. Kao što je to moj tajo radio. Pa bih imala tjedan dana zabrane izlaska ako bih iz škole došla pet minuta nakon dogovorenog vremena. Zbog takvih sam trauma izlijetala navečer iz busa koji je stajao na pruzi u predgrađu, pretrčavala prugu i jurila poprečke doma. Da stignem do 20 h. Nakon zadnjeg sata popodnevne smjene u gimnaziji, imala sam tri busa. Škola je završavala u 19:10. Na bus u 19:15 nisam fizički mogla stići. Trebalo je proći dva bloka ulica. Na bus u 19:30 rijetko bih otišla. Jer sam voljela prošetati korzom po Drugoj ulici. Sisački korzo. Prilika za poglede, osmijehe, šetnje, razgovore. Buljuk mladeži u ulici. Neki šeću, neki stoje i gledaju i komentiraju. Kako bih uopće mogla propustiti takvo što?! Pa sam išla na bus u 19:45. I svako malo bi se baš u doba kad smo prolazili busom pored Rafinerije spustila rampa na prijelazu. A meni bi dragocjene minute curile...

Da se vratim u bližu prošlost. Zvoni moj mobitel. Javlja se izletnica. "Mama, u dvorištu sam." Pomislih, vidiš kak je obzirna. Da ne pomislim kak namjerno kasni, nazvala me da znam da je tu. "Dobro", rekoh. "Nije dobro. Izgubila sam ključeve." Oh, događa se. Savjetujem je da izvadi sve iz vrećice (a rekli smo joj već toliko puta da ključeve nosi u džepu a ne u vrećici), rasporedi po stolu i dobro pogleda. Možda su joj se zapleli u ručnik. Nema ih. Pozovem je gore. Kosa mokra, lice crveno, ljuta, na rubu suza. Tješim je, kažem da se to može svakome dogoditi. Nije baš zgodno, morat ćemo promijeniti poneku bravu, al sredit ćemo to. Neka ipak prvo nazove frendice, možda je koja vidjela da su joj ispali ključevi. Zove ih, nema utjehe. Nek se malo odmori, popije sok, pa nek se polako biciklom vrati bar dio puta. Možda joj je usput ispalo. Sjedne na bicikl i ode.

Nađem se s mužem. Ispričam mu što se dogodilo. Počne se otpetljavati klupko poluinformacija i dogovora. Što se u stvari dogovorilo? Da se mora vratiti do 12. Bez obzira na sve. Ako je tajo rekao do 12, onda je to do 12. I nema potrebe mene pitati, jer se dogovarala s njim. Da ga je nazvala i pojadala se kako su ostale cure došle u badićima i da je njoj blesavo i neugodno. I da joj je tajo rekao da bi joj rado donio badić. Da se skine u njega dok lovi alge, meduze, moruzgve i rakove. Da ne odskače od prosjeka. Ali da joj niti jednom riječju nije dopustio da se okupa. Badić je trebao biti samo kao radna odjeća. Svjesno me slagala.

Ključevi nisu nađeni. Pitala nas je poslije jesmo li ljuti zbog toga. Ne, nimalo. Bože moj, dogodilo se. Postoji rješenje. Pogođeni smo time što nas je željela prevariti. I uspjelo joj je. Sad je dobila kaznu. Tjedan dana bez mora. A dogovarala se s curama za četvrtak, da bi išle na plažu. Niks. Jok. Uz sve ovo, pocrvenila po obrazima. Nije, naravno, niti ponijela kremu za sunčanje niti se namazala prije odlaska. Pa je poslije kukala kak je peče. Tješili smo je zbog toga. I dali savjet, kako da si pomogne. Nismo mi sad u neprijateljskim odnosima. Sve dalje normalno funkcionira. Ali sad znam da je više ne smijem uzeti zdravo za gotovo. I moram provjeravati. Dok ponovo ne steknem povjerenje u nju. Vjerujem da će to biti brzo. U obostranom je interesu, hihihihi.