Najviši aktivni vulkan u Europi, visok 3,350 m. Prva zabilježena erupcija je ona iz 1500. godine pr.n.e. Od tada je Etna izbacivala lavu dvjestotinjak puta. Najbolje opisana erupcija - iz 1669. godine, kad je čudom spašen grad Catania. Vulkan karakteriziraju deseci manjih, tanjurastih kratera iz kojih je lava pronalazila svoj put.

Dok je moj dragi bio na Siciliji, dobro se vidio dim koji je izlazio iz Etne. Prekjučer je javljeno da je počela vulkanska aktivnost i da izlazi lava...





E, da, u jesen se milijuni talijanskih bubamara presele na Etnu. Ima ih po kamenju, u travi, zgaženih po cesti. Male Božje ovčice provode zimu ovdje, iako je temperatura zraka desetak stupnjeva niža nego u obližnjim gradićima.



Mili moji, čitamo se u petak. Odoh popodne u Sisak. Bakica već peče kolače. Za Sisvete bismo se trebali naći kod nje na ručku sestra, šogor i mi, Umageži. Pa zaputiti na groblje. Zapaliti svijeću i pomoliti se nad grobom mog taje. Pa ćemo vjerojatno mama i ja ostati malo dulje, obići sve grobove milih nam rođaka i prijatelja koji počivaju u miru na sisačkom groblju. Nemam se što opravdavati - meni je ovo prilika nakon nekoliko godina, baš u dane podsjećanja na mrtve, obići ostale grobove. Već dugo ne dolazimo na više od dva-tri dana u Sisak, pa da imam vremena obići i žive i mrtve...


KOMENTARI:

Od malena se pitam zašto se ljudi vraćaju živjeti podno vulkana. Moja je sveki gnojila ruže u svom vrtu pepelom. Cvjetale su cijelu godinu i one koje nisu takve sorte. Hmmm vjerojatno je to razlog.
Ugodno putovanje! (ljelja 31.10.2006. 08:46)

pozdravljam...Idu li curke negdje na Hallowen party ili to nije tu toliko aktualno.. (Euro smijeh 31.10.2006. 08:56)

Znači, vidimo se u petak..i mi ćemo u petak put Umaga....šteta što Tondo nije više otvoren, no ima i drugih kafića...poslat ću ti mail.. (ledena 31.10.2006. 08:59)

ma nije pod etnom loše živjeti, nema poreza, odnosno puno su manji nego u ostatku italije, još te i financiraju da tam osaneš, jebiga jedino je panika kad vulkančina podivlja. sretan ti put i oprez na cesti jer znakovi su premali.......... (GAJO THE PLJUC 31.10.2006. 09:02)

Lijepo je sve ovo gledati, sa neke pristojne udaljenosti ili ovako, preko slika...Zelim ti lijepe blagdane, a posjet groblju je ono sto nas i rastuzi, ali nekako i okupi, uglavnom, svi zivi idu tada u posjetu dragim pokojnicima... (Mirisni tragovi u meni 31.10.2006. 09:34)

super blog (good girl with bad habits 31.10.2006. 09:56)

obozavam vulkane... (maslackica 31.10.2006. 10:02)

pozdravljam te do petka.. (dipl. kucanica 31.10.2006. 11:12)

sretan put, ja cu mahati sa svog brega.. možda mi odmahneš :)))) (cakum pakum 31.10.2006. 11:22)

odlican post u pravo vrijeme
a slike su predobre
da ja ostajem ovdje gdje sam ;))
tj u zürichu ovih dana
uzivaj mi u ostatku dana (LOTOS 31.10.2006. 11:50)

želim Vam ugodan put :)pusava (Danielaland 31.10.2006. 18:27)

Veličanstveno i zastrašujuće...
I bubamarice radosnice :)
Dobar ti put s dobrim namjerama.
Pozdrav (Playera´s 31.10.2006. 19:32)

Bože, u Sisak na groblje? Možda se i mimoiđemo, a ne prepoznamo.... što ti je blogosfera! Dobro došla! (Jade´s box 31.10.2006. 22:47)

...........dobar ti dan Pjesmo........ (katrida 01.11.2006. 10:07)

Sretan put! (ZG dnevnik 01.11.2006. 13:23)

čini se da je suprug otišao baš na vrijeme:) želim vam ugodan i sjetan dan posvećen onima kojih više nema. bok:) (jiggo 01.11.2006. 18:57)

Pozdrav i pusa putnicima.... (Rib@rnica 01.11.2006. 19:01)

obiđi ti sve na miru, a vulkan će i dalje čekati. (Biti Bolji - Be Better 01.11.2006. 23:48)

jesam ti već rekla da bih voljela da si mi bila predavač u školi? a? pusa ;) (P A N T E R A 02.11.2006. 14:54)

Nadam se da ti je bilo dobro i da si se dobro provela,a sutra se vraćaš pa čekamo izvješće. (slatko grko i obratno 02.11.2006. 23:08)

dobro jutro i jos bolji dan ti zelim....Nadam se da je "ekipa" sretno stigla svojoj kucici...pozdrav iz hladnog i sitno snijeznog Sarajeva...palo ga je tek toliko da napravi poledicu, ali, evo, jutros osvanulo sunce, iako je -5C, valjda se sve posliej pretvori u vodu...jer moram do grada... (Mirisni tragovi u meni 03.11.2006. 08:39)

naravno, čitamo se... uživaj.. pozdrav i ugodan vikend (VOLJETI LJUDE 03.11.2006. 08:43)

Nadam se da vam je bilo lijepo zajedno! (TheLittleone 03.11.2006. 09:00)

predpostavljam da ste uzivali
zelim vam dobro jutro (LOTOS 03.11.2006. 09:09)

Koje li radosti, ujutro se probuditi a vani dan!!! To nam se jučer dogodilo i opet danas. I još vjerojatno sutra. A kad u slijedeći ponedjeljak opet počne škola – nema svjetla, nema dana. Po mraku buđenje. Uskoro po mraku i u drugu smjenu...

Prognoza za Sisvete: hladnije i kiša. Znači, jakne, čizme, kišobrani. Što je bilo od babljeg ljeta, gotovo je. Jučer smo uspjeli odvoziti biciklijadu do Katora. Dosta ljudi izašlo u šetnju, iako baš i nije bilo nekakvo posebno lijepo vrijeme. Vlažno, oblačno, ali toplo. A jutros iskoristih posljednju priliku ove godine da prije posla popijem vani kavu. I uslikam crvenilo pergole u Tondu. Kad se vratim iz Siska u čeprpak, vjerojatno će sve ovo biti potpuno prazno. Pa ćemo čekati proljeće.



KOMENTARI:

dosta mi je ljeta, veselim se zimi (Siscijanka iz drevne Siscije 30.10.2006. 08:59)

kak je lijepo.... ma kaj je, je, jesen je krasnih boja, al kaj ja mogu kad volim ljeto, ljeto, ljeto,ljeto, ljeto....
evo, promijenila sam boju slova. Kod mene slova ogromna, stavim ih na size 3, a i na kompu na larger, kud bi veće? Ja sam si povećala na kompu jer hrpa ljudi ima dizajne s nekim maleckim slovima pa sam to rađe onda sredila kod sebe. Al reci ak još ne vidiš, bum još promijenila :)) (zgbaba 30.10.2006. 09:09)

sutra bu opet kmica, mrakača u šest ujutro........................... (GAJO THE PLJUC 30.10.2006. 10:40)

imam ja i novi post! ;)) ...a poslovna ideja za vještice i vješce bu stigla mailom drugi tjedan, kad izartikuliram kaj zapravo mislim, a i kad se svi natrag okupimo oko okruglog bloga , ovaj, stola ;))))
zgbaba (zgbaba 30.10.2006. 10:43)

Steta sto ljeto odlazi... (Euro smijeh 30.10.2006. 11:12)

..volim te boje jeseni..pozdrav (SONATA O LJUBAVI 30.10.2006. 11:59)

Lijepo je i ovdje, ali malo bura puše. A red je da u studenom bude zima. Je li ono ˝čeprpak˝ u slengu ili tiskarska greška? Pozdraw (gogoo 30.10.2006. 12:12)

baš su mi lijepe te jesenske boje iako bude nekakvu sjetu (pandalavanda 30.10.2006. 12:30)

.........volim jesenje boje, volim sjetu koju bude.........pozdravić iz sunćane dalmacije........ (katrida 30.10.2006. 12:38)

sunce ti saljem.. neka bude kise za svisvete samo u prognozi.. (dipl. kucanica 30.10.2006. 12:47)

ne dam se-----------------------------živel bum sto godina...............!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! (GAJO THE PLJUC 30.10.2006. 13:22)

Svi ste se dali u skitnje. E bogme i ja ću. Slijedeći čeprpak! (ljelja 30.10.2006. 14:10)

Ispričavam se što nisam komentirala prošli tjedan: sve sam čitala ali sam bila u stisci s poslom; nadoknaditi ću ovaj. :))) Da... Definitivno počinje ono grozno doba godine. Cmoljavo i vjetrovito. Da barem mogu zaspati zimski san - ali neće ići. Topli pozdrav... :))))))) (bedasta curica 30.10.2006. 14:49)

Joj imas pravo, rastanak sa ljetom je tako tezak barem meni, to mi je osim one klasicne zimetine najtuznije doba godine. I ovdje se prijete da od cetvrtka temperature idu dolje za 10-15 stupnjeva! Smrc, buuuuuu Hocu toplinu i ljeto! (MENTINA 30.10.2006. 14:58)

ova jesen je jedana od najljepsih u zürichu koju pamtim
topla suncana i predivna
ostavljam ti trag i zelim ugodan ostatak vremena (LOTOS 30.10.2006. 15:07)

joj kak mi fali Tondo i Fredy s toplim sendivčima u 4 ujutro :)) i kak mi fali Nothorius iliti kak ga mi zovemo Nord joj kak mi fali moj Umaggggggggggg :(((( Draga ugodan ti dan :)) jojjjjjjjjjjjjjjjj Umag moj šmrccccccccccccc
p.s. ne znaš koliko sam sada ipak sretna što ga vidim :)) (Danielaland 30.10.2006. 22:18)

Hvala ti!!!! (auroraisa 30.10.2006. 22:35)

U nas je još lijepo,doduše danas je puhalo,ali je toplo. (slatko grko i obratno 30.10.2006. 23:08)

U listopadu prošle godine (za vrijeme trajanja Tjedna djeteta) djeca iz umaškog vrtića "Girotondo" bacila su u more zapečaćenu bocu. U boci - dječji crteži i poruke mira. Nakon nekog vremena, jedan je stari gospodin iz talijanskog grada Pesaro, šetajući pješčanom plažom, pronašao tu bocu. Djed je odnio bocu unuku, učeniku osnovne škole "Cattabrighe". Obradovala se djeca u školi, uzbuđena i ponosna što je plutajuća boca s porukom mira i ljubavi prešla Jadran i došla baš u njihove ruke. A tek sreće u umaškom vrtiću kad su stigla pisma učenika iz Pesara! Dopisivanje je nastavljeno, sa željom da se stvori i produbi prijateljstvo, da se upoznaju, vide, razgovaraju. I nastao je zajednički didaktički projekt “Putujuća boca”. Prvi susret bio je prošlog mjeseca kad su mali Umageži došli u goste Pesaru.

Jučer je na umaškom trgu upriličena završnica ovotjednog druženja mališana i odraslih iz dva prijateljska grada. Dugačka platna zalijepljena su na najlon (pametnih li teta, sjetile se staviti podlogu za dječja koljena i guze) a sve to pričvršćeno za kamene ploče trga. Prvo su nastupale mažoretkinje, zagrijale atmosferu a onda se na trg slila sva sila uzbuđenih klinaca koji su prionuli ozbiljnom poslu stvaranja crteža. Treštala je vesela glazba ("Volim se gibat, gibat..."), kamermani talijanske državne televizije RAI3 snimali su ovo zbivanje, najmlađima se u posao miješali roditelji, grupica turista pridružila se promatračima. Sve u svemu, veselo i šareno. Šteta što se sunce tek nakon cijelog događaja udostojilo izaći...

Palermo (Ziz – fenićanski naziv, Panormos – grčki, Panormus – latinski), luka i centar Sicilije. Grad nastao pod utjecajem raznih kultura. Mnogi su ga narodi osvajali, i ostavljali u njemu trag svoje kulture - Fenićani (8 st.pr.n.e.),Grci (3. st.pr.n.e.), Romani, Bizanti (6.-9. st.), Arapi (donijeli agrume, šećernu trsku, datulje, pšenicu i pamuk, uveli sustav navodnjavanja), Normani, Francuzi, Španjolci, Austrijanci (18. st.)… 21. listopada 1860., zahvaljujući Garibaldiju, Palermo je priključen Italiji. Grad je umjetnička i arhitektonska mješavina utjecaja i stilova, od sjeverne Europe do Afrike.

I danas je Palermo utočište mnogih nacija, vjeroispovijesti i kultura. O gradu su pisali Dante, Petrarca, D´Annunzio, Goethe… Vjerojatno je u njihovo vrijeme Palermo izgledao ljepše… Jer, dojam koji ostavlja grad je razočaravajući - pun smeća, neuređenih fasada s kojih otpadaju komadi žbuke, s velikim prometnim kaosom. Sumoran, odbojan.

Podijelila sam sličice u tri grupe.

Znamenitosti:




Svakodnevica:




Zelenilo:




P.S. Sinoć smo dočekale taju! Potočnička obitelj opet na okupu. Zdrava i vesela.

Catania, gradić u podnožju Etne, na obali Sredozemnog mora. Okružen plodnim poljima (dvije žetve godišnje). Osnovan u 8.st. prije Krista, stradao u nekoliko potresa, poharan lavom ukupno 7 puta. Catania ima dva rimska amfiteatra, iz 2. i 3. st. Najstariji dio katedrale u tom gradiću datira iz 10.st. U gradiću je 1434. osnovano prvo sicilijansko sveučilište. Simbol grada je Fontana dell'Elefante (Slonova fontana) iz 18. st., izgrađena od vulkanskog kamenja, djelo Giovana Battiste Vaccarinija.

Za razliku od prljavog Palerma, Catania (iako industrijsko središte) je većinom čist grad. No, zbog upotrebe vulkanskog kamenja u izgradnji grada, dojam je pomalo sumoran.






Tako. Eto me opet na poslu. Bolnica zatvorena, nadam se na dugo. Starija mi je kurila do 39.2, u jednom danu odbolovala, a sutradan samo skupljala snagu. Srce me bolilo vidjevši ih tako nemoćne... No, prošlo je!!! Idemo dalje. Večeras stiže tajo iz Šibenika. Izgleda da će u budućnosti biti više ovakvih dvo- ili trodnevnih seminara nalik na šibenski. Naime, građevinari moraju tijekom pet godina skupiti određen broj bodova koje dobivaju upravo na ovakvim seminarima, e da bi izbjegli ponovno polaganje državnog ispita. Meni je to blesavo, ali valjda postoji razuman razlog za takvu odluku. Ili netko želi zaraditi na ispitima... Kako god, mi smo od večeras opet u kompletu!

Javljanje na brzaka. Doma sam, na bolovanju. Jučer je zakurila i starija Potočnica, i to ohoho. No, uz pjesmu i zafrkanciju zeznuli smo temperaturu. Mlađa je dobro, samo se tuži na laganu glavobolju. Ništa čudno, obzirom da joj je nos još uvijek pun.

Tatu smo otpratile, izliječile se, ljudovale malo, pričale mi dogodovštine, crtale mi. I tako. Večer zaokružile zajedničkim blejanjem u TV. Prikazivali su "Duha". Malo smo se rascmoljile. I onda strateški rasporedile po krevetima. Sinoć sam ugostila stariju pišulju. Noć prošla mirno. Ni jedna nije kurila. Obzirom na sve, eto mene danas popodne na poslu. Sutra nastavljam sa sličicama iz Italije.

Vrijeme je odvratno. Od noćas sipi kišica, a jugo udara sve u šesnaest. Vani je u pol 7 bilo 19°C! I onda ništa čudno da ima bolesnih. Mala Potočnica još uvijek je na bolovanju. Jučer ju je tajo odveo kod doktorice, dobila je antibiotik za nosić. Grlo malko upaljeno, ništa što se ne bi medom dalo izliječiti. Nije imala temperaturu od nedjelje popodne, ali je zato sinoć povratila. I eno je doma. Ona i tajo čuvaju kuću do podneva. Onda ja preuzimam milo dijete a tajo piči za Šibenik. Nije se pošteno ni odmorio od sicilijanske avanture, ali...

Jučer sam si drmnula jednoga Maxflua, popodne mi malo vatra izbijala iz čela i očiju. Kao što obično biva, sve ću ovo izdurati kao stanac kamen, ali će me lupit boleština za vikend, kad svi budemo na okupu i kad se situacija smiri.

Jutro u radnji kao i jučerašnje, kao i mnoga – kavica, pregledavanje pošte, čavrljanje preko googla. Goldy, Dvojkica i Koki su me uvjerili kako je dobra stvar imati gmail poštanski sandučić i koristiti prednosti google čavrljanja. Pa mi je sad u dnu ekrana obavijest tko je na raspolaganju za razgovorčić. Imaš prozorčić, u njemu pišeš, stisneš Enter i sadržaj tvoje poruke već vidi sugovornik na svom ekranu. Razgovor u realnom vremenu, poput SMS-a putem Interneta. Novotarija za mene, i sviđa mi se.

Pregledavam slike sa Sicilije, pa ću vam ovih dana neke i pokazati. Dragi je oduševljen. I organizacijom putovanja, i pratiteljem-vodičem iz Zagreba (Josip Lešaja, ako ga itko zna, neka mu isporuči izraze oduševljenja), i vremenom koje ih je poslužilo a nadasve prirodom i znamenitostima koje su imali prilike vidjeti. Pa krenimo redom.



Prvo odredište nakon slijetanja u Palermo bilo je povijesno mjesto Erice (eriče), nastanjivano još od paleolitika i neolitika, a danas poznato po ostacima normanskog kaštela i katedrali s portalom iz 14. stoljeća:



Monreale, gradić s jednom od najljepših katedrala građenih u 12. st, čuvenoj po jedinstvenim mozaicima iz bizantskog doba i benediktinskim samostanom.

Opet smo u kompletu. Od noćas. I nećemo dugo. Dok je tajo bio na putovanju, dojavljeno mu je da bi se trebao u utorak nacrtati u Šibeniku. I biti tamo tri dana. Malo su mi se roletne spustile kad sam čula tu vijest. Ne zbog taje, nemam ništa protiv njegovih putovanja. Mora, uostalom, zbog posla. Ali ovih posljednjih desetak dana listopada gori nam pod nogama na poslovnom planu. Treba završiti financijsku konstrukciju, produljiti ugovor o najmu poslovnog prostora, sigurno bar jednom otići do javnog bilježnika i obaviti još stotinu sitnica prije nego nam se ponovno poslažu sve kockice... Nisam sigurna ni hoću li sve moći iskoordinirati, i da li će biti dovoljno vremena kad se tajo vrati da se sve završi. Kako god, moramo se prilagoditi. Uostalom, mora neki puta biti i frke, čisto da nam ne bude dosadno.

Sjedim u radnji, pijuckam kavu iz Tonda. Kafić još neko vrijeme ostaje otvoren, guzda odlučio iskoristiti najavljeno zatopljenje. Uostalom, zašto i ne, kad je prognoza da će tempričr otići i do 25. Jutros je kod nas oblačno, sedamnaestica , skroz ugodno. A sjediti ispod pocrvenjelog lišća pergole – poseban je doživljaj. Moram ovih dana uslikati to lišće, baš je krasno.

Duša mi spava. Dvije noći imale smo uzbunu manja Potočnica i ja. Zakurila je pišulja u subotu popodne. Počela se malo žaliti na bubano čelo, pa oči. (Već danima joj je nosić začepljen ali to smo nekako uspijevali rješavati.) I onda se šćućurila, umudrila i zašutila. Oči staklene. I počela je sezona viroza i ostale bolesne gamadi. Čaj, limun, mandarine, kiwi, inhalacijski gel za mazanje prsa i leđa, aqua maris za prohodnost nosa, kapi za nos, oblozi, sirup. Prvu noć je naizmjence drhturila od groznice i kupala se u znoju lica svog. Svakih sat vremena programirala sam alarm na mobitelu da me probudi. Jučer bolje. Popodne više nije imala temperaturu. Ali sam javila učiteljici da će ostati danas doma.

Tajo je stigao noćas. Čuli smo se i dopisivali, slala mu izvješća o izmjerenoj temperaturi i učinjenim postupcima. Oduvijek je tajo doktor u kući, zna sve, određuje terapiju. Pa sam se morala konzultirati sa stručnom osobom, jelte. Ušao u kuću oko pola tri, obje curke se probudile. Izljubio ih i izgrlio (a i mene, a i mene!) pa na ćorkavelu. Dobio je izgon iz spavaće sobe jer tamo carujemo bolesnica i ja. Spavao do jutros na krevetu male pišulje. Kad smo se velika i ja jutros digle za posao, prebacio se maloj curici. Ostavila ih zagrljene. Ispratila veliku u školu, kupila doručak za uspavane mile i drage i sad ovdje muku mučim s otvorenim očima. Ma, uskoro ću postati svjesna.

Dabogda mi bio ponedjeljak kao iz naslova. Da radim sve u šesnaest, da bar znam zbog čega ćubim ovdje...

Noćas je počelo cmoljiti. Bar nije više tako hladno. Curke u školu poslala s kišobranima, ne žele kišne kabanice. Lako za mlađu, ona ima razrednu nastavu, ima samo jednu učionicu. Skine se, ostavi kišobran i riješeno. Starija pak mora vucarati kišobran od kabineta do kabineta. Uz to jaknu i torbetinu. Danas u torbi sprešane šumske biljke. Hvala vam svima na trudu što se onih dviju biljki nepoznata imena tiče. Da, ono drugo je divlja šparoga. Prvo je japanska ligustra. Nema razloga da sumnjam u to (iako je Japan nešto predaleko), rekao mi je to bivši direktor Hrvatskih šuma za ove krajeve. Čovjek zna, čak me pitao i u točno koju šumu smo išli. Misterij je riješen.

Dragi mi se javio već nekoliko puta. Od mafije ni traga na Siciliji. Krenuli su sa zakašnjenjem, magla u prijestolnici poremetila zračni promet. Na odredištu kiša. Malo im je zasmetala pri prvim razgledavanjima. Jutros osvanulo sunce, predviđaju temperaturu i do 30°C. U kratkim je rukavima. Neka, nek uživa. Usput skuplja Potočnicama vrećice sa šećerom po kafićima. Curke lani odlučile skupljati šećere, tajo ih uredno opskrbljuje. Bit će sad i sicilijanskih vrećica. Te su sigurno nešto posebno...

Moj se omiljeni kafić uskoro zatvara . Hladno je za jutarnju kavicu, sad je još i kiša počela, i najvjerojatnije u ponedjeljak stavlja ključ u bravu. Pa nema tondovske kavice do Uskrsa. Do tada, snalazit ćemo se nekako. Prijeći na čaj. Zeleni (oprosti, kiwi, ali stvarno je, bez uvrede, i kao napitak i kao osnovica parfema koje upotrebljavam).

Srdačan i vedar pozdrav svima, unatoč i glede bljutavom vremenu. I, da, jučer sam si instalirala Mozillu. Razlike! Sad i ja vidim svoju pričuvu i vaš popis desno, gdje im je i mjesto. Svejedno ću probat promađijati po HTML kodu da i vama ostalima podignem s dna. No, da puno ne skrolate, ostavit ću – umjesto tri – dva posta na stranici. Do čitanja!

Moj je dragi ptica lastavica. Odletio u toplije krajeve. Sinoć krenuo na put, na Siciliju. Vraća se u noći s nedjelje na ponedjeljak. Studijsko putovanje s kolegama iz branše. Lani obišli dio Francuske.





Prilika za vidjeti kako rade drugi, usput se međusobno bolje upoznati i, na koncu, uživati. Neka, nek mu je. Uvalila mu fotić, dvije kartičke i četiri ful pune ba(k)terije, pa nek slikavava. Lani nam je, uz pregledavanje slika, prepričao izlet (do u detalje, familijarna crta, hehe). Očekujemo to i ovaj put.

Tako da smo mi pišulje opet same, falična obitelj. Potočnice će pješačiti i do škole i natrag. Jer, tajo je jutarnji prijevoznik. A kad ga nema ili puše neka strašna buretina ili lije ko iz kabla... Jutros se nešto namrčilo, naoblačilo, ali je ostalo samo na prijetnji oblaka. Žao mi je samo što će popodne curke biti par sati same. Moram smisliti strategiju, dati im smjernice, da se zaposle i ne dođu u priliku pokefati. Riječima. Starija, pubertetlilja, sipa ironiju, cinizam, sve naveliko. Mlađa misli da je ova zeza, ali nije sigurna sto posto pa se već unaprijed buni.

Jučer sam izvukla (iz vakuum vreća, super stvar) jakne i veste. Sretna, starija još može nositi neke jakne pa ne moramo kupovati nove. Prepuštam mladoj dami neke svoje hlače i majice, raste i sustiže mater... ;))) Majice kratkih rukava završile sezonu. Meni počela sezona žutih čizmica... O Danima kruha bolje i ne pričati. Debakl. Zamijesih jučer tijesto između dviju smjena. Ostavih nek se diže. Pišu neke knjige, nek je na toplom ali ne preko 30. Je, u stanu je bilo oko 20. Došla na Dnevnik, tijesto nešto stidljivo uzašlo. Premijesila, curke napravile željene oblike. Pekla sam u električnoj pećnici sat i pol vremena. Već su svi otišli spavati kad sam izvadila mirišljavo nešto van. Cijelu noć snifala krušni miris. A jutros, imam što i opipati. Mislim, oblik je ostao, ali su komadi tvrdi... Nikad od mene pekarice. Ne ide mi, pa ne ide... No, Potočnice odnijele u školu svaka svoju kreaciju. Samo gledati, ne jesti!

Dragi jučer bio u Puli, pa svratio i na Sajam automobila. Mali sajam, nema puno proizvođača, ove godine ni VW nije izložio svoje primjerke. Ni hostesa baš nešto ne vidim. Možda jer je bio prvi dan, u podne je bilo svečano otvaranje. Evo malo sličica:





P.S. Otkako su prčkali ovi urednici po našim blogovima i dizajnima i uvaljivali nam arhivu po mjesecima, poremetila mi se stranica. Kako uhvatim vremena i strpljenja, pokušavam vratiti sve na staro ali mi ne ide. Imam ekran od 19˝ i kalendar, pričuva i popis meni dragih blogera su mi spali na samo dno bloga. Na muževom lapatopu sve se to nalazi na desnoj margini, ne baš nešto ušicano s potočnicama, ali tu je. Napišite mi samo gdje vidite to što bi trebalo ići u desni box - desno ili doljekarce?

Prije nekoliko godina organizirana je modna revija na umaškom glavnom trgu. Tema revije – vjenčanje na starinski način. Bila je to prilika za pokazati turistima i domaćinima vjenčanice, ostavštinu žena iz okolice Buja. Haljine su to s početka i sredine prošlog stoljeća, vjenčanice izvađene iz starih sanduka majki, baka, prabaka. Restaurirala ih je grupa vrijednih žena koje su odlučile ovaj dio povijesti oteti zaboravu.




Nakon predstavljanja na trgu, revija je krenula po okolnim mjestima, izazivajući veliku pozornost. Tako je lani u Bujama dio humanitarne revije pripao upravo tim haljinama koje su nekad davno odijevale Istrijanke ustreptala srca, na pragu svog novog života.

Jučer je bio Svjetski dan pješačenja, koji se posljednjih osam godina održava u svijetu svake treće listopadske nedjelje (ovo sam našla na Internetu, iako čitam da je bilo obilježavanja i prve i druge nedjelje, valjda kako kome paše). Danas učenici razredne nastave hrvatske osnovne škole pješače do Stella Marisa i natrag. Dolaze u školu bez torbi, s ruksacima i negaziranim napitkom, u udobnoj odjeći i obući i s kapom za sunce. U Stella Marisu ih čeka marenda. Ne znam kome će biti napornije, klincima ili njihovim učiteljicama. Treba to otklipsati... Lani je razred manje Potočnice išao pješke na drugi kraj grada, u privatni zoološki vrt jednog sugrađanina. Do tamo su stigli svi na broju i čitavi. Za natrag je bilo stani-pani. Dovukli su se sa zakašnjenjem od sat vremena, crknuti. I oporavljali se dva dana od napora... No, neka, malo gibanja ne škodi. Nije vruće, da-pače (da-patak) – jutrošnja temperatura od 13 stupnjeva i očekivana podnevna od 20 tamance je za šetnju po svježem zraku. A bura koja je puhala ovih dana pročistila je zrak, gušt je izaći van.

Vikend ovaj put prošao bez izleta (ima i toga kod nas, kako ne bi bilo). U petak sam se čula s dvojčicom, dogovarale možebitnu blogersku kavicu. No, obveze oko vjenčanja na koje su išli nisu dopustile njoj i dragom joj trosatno izbivanje. Jer, pored putovanja amo-tamo, ne bi nam bilo dosta pol sata priče (žglabranja, ćaskanja, spikanja, lajanja, torokanja, i kako sve ne...). Šteta, no bit će još sigurno prilike za susrete blogerske vrste.

U subotu je moj dragi imao obveza, cijelo popodne. Ter smo curke i ja proboravile jedan dobar dio dana u dvorištu. Pri tome je stradalo strpljenje dvorišnog mačka. Starija Potočnica ga je pokušala slikati i pri tome se osobito obrušila na mačkov rep. Trajalo je to neko vrijeme, Žućko je zaista bio strpljiv i stoički podnosio muštranje.



I onda mu je prekipjelo. Frknuo i otišao iz dvorišta, uvrijeđen i ljut... Onda smo se pokupile u šetnju. Novom obalom. Bura je puhala na granici neugode. U zavjetrini za kratke rukave, ali na vjetrometini – jakna je jedva pomagala. U šetnju i vožnju rolama i biciklima uputilo se dosta sugrađana i nešto jesenskih turista. Miris mora jedva primjetan. Prošli tjedan još je bilo hrabrih kupača, ovaj više ne. Gotova je sezona kupanja.

Nedjelja opet sunčana. Dopustili si dulje spavanje, opušteno jutro uz doručak, crtiće i čitanje novina. Popodne dragi išao u Pulu, na pokop. Starija Potočnica bila na rođendanu prijateljice. Mlađa i ja prošetale do radnje. Dragi se javio iz auta, kaže da je prekrasan zalazak sunca. Dok smo pišulja i ja dohvatile fotoaparat, zaključale radnju i pojurile na obalu, Sunčeva se kugla već utopila. Baš šteta, niti smo mi vidjele zalazak a bogme onda ni vi nećete. Ma, ulovit ću ja već to Sunce.

Šumari, planinari, znalci, moja velika Potočnica moli za pomoć. Ne zna nazive ove dvije biljke koje je pokupila u našoj šumi. Pomagajte.

Oprtalj je smješten na 378 m nadmorske visine, u sjeverozapadnoj Istri, na brežuljku iznad doline Mirne. Spominje se još od 1102. godine kao Castrum Portulense, urbano boravište feudalnih gospodara i zanatlija. U srednjem vijeku bivao je sjedište posjeda raznih feudalnih gospodara i crkveni posjed. Nakon vlasti akvilejskih patrijarha, dolazi pod vlast Venecije (od 1421. do 1797.), koja je ostavila i najveći trag u njegovoj arhitekturi. Sve do polovice 20. stoljeća biva pod tuđom vlašću (Francuska, Austrija i Italija). Novim teritorijalnim ustrojem Republike Hrvatske 1993. godine dobiva status općine.

Zaštićeni je spomenik kulture. Naselje je sačuvalo srednjovjekovni raspored malih trgova i natkrivenih prolaza. Na glavnom gradskom trgu nalazi se župna crkva Sv. Jurja iz 15. stoljeća. Na istom trgu nalazi se zvonik koji je dovršen 1740. godine. U crkvi sv. Roka iz 16. stoljeća nalaze se djelomično sačuvane freske koje je oslikao domaći majstor Antun iz Padove. Ispod mjesta uz cestu su crkva sv. Cecilije iz 19 stoljeća i crkva Blažene Djevice Marije iz 15. stoljeća (oslikao majstor Klerigin iz Kopra). Uz cestu prema Livadama nalazi se crkva sv. Jelene (oslikao majstor Klerigin). Pokraj nje je kamenom začepljeni bunar koji se, prema pučkoj legendi, nikako ne smije odčepiti jer bi prokuljala voda koja bi poplavila cijelu dolinu Mirne.

Općina Oprtalj prostire se na 60,95 km2, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine broji 16 naselja i sela (Zrenj, Novaki, Istarske toplice, te najpoznatije selo: Livade) s 981 stanovnikom i jedna je od najmanje naseljenih općina u Istarskoj županiji.

U Oprtlju se svake godine u srpnju održava "Alpe Adria Folk Fest" gdje nastupaju folk orkestri iz Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske.

Tu je 15 izvora pitke vode, bogata flora i fauna (pa je područje vrlo pogodno za lov), tišina, čist zrak... A da ne spominjemo tartufe...

U petak je mama bila na groblju. Grobnica za taju je gotova. Zadovoljna je. Majstor je uspio završiti prije Sisveta. A to joj puno znači. Kao da su Sisveti dan D. Prilika za oglede. Tko ima ljepši spomenik. Pa oni s neuređenom grobnicom valjda kao manje vrijede. Ili njihovi nasljednici nisu tako dobri. Pa ljudi cijeli dan provedu na groblju, u obilasku, i snimaju. Vidiš, ovi su sredili, ohoho, ovi su bome utukli veliku lovu u ovu grobnicu... Ne razumijem to, ne volim takvo ponašanje. Da imam hrpu novaca, sigurno bih dala i za uređenje svih grobova mojih dragih, ali ne bih opet pretjerivala. Ploča, spomenik i to je to. Uspomenu na čovjeka nosim u svojoj duši, ne istačem u mauzolej.

U subotu su sestra i šogor otišli u Rujevac, na grob tajinog oca i sestre. Groblje seosko, zapušteno. Svake godine moji su starci, pri obilasku rujevačkog groblja, provodili pol dana u čupanju, plijevljenju, okopavanju i uređenju grobova. Posljednje dvije godine sestra ima zadatak obilazak i sređivanje uoči Sisveta. Ne stigne se fizički za same Sisvete obići i Rujevac, i Kostajnicu, i Brezovicu i Mirogoj. Pa se to čini u ratama. Kad su već bili u tim krajevima, obišli bivše imanje mog djeda. Bio je trgovac u Bešlincu, imao trgovinu i mesnicu pored rudnika. Imanje je nacionalizirano, sad se pokreće neki postupak eventualnog povrata, nakon što su nedavno vraćene katastarske knjige iz Srbije, ali je sve nekako komplicirano. Nisam sigurna da ćemo išta dobiti. Mama bi najradije potpisala ugovor s općinom da, ako se bilo što može dobiti - u zamjenu za to malo zemlje, urede grobnicu. I to bi bilo najpametnije...

U Kostajnicu su u subotnje jutro otišli mlađa nećakinja i njen dečko. Popodne se sastali s mojom sestrom i šogorom, a našla se tu i teta iz Brezničkog Huma. Obišli grob moje bake i njenog dijela familije. Pa na Kestenijadu. Usput i obišli rodbinu, sestra pokazala nećakinji bivšu bakinu kuću. Djetinjstvo smo sestra i ja, svaka u svoje vrijeme (razlika među nama je osam godina) provodile kod bake, sestra je čak prvi razred pohađala u Kostajnici. Stekla puno prijatelja. Pa je ovo bila prilika za susrete s nekim dragim ljudima koji su se zagubili u zakutcima prošlosti...

Slušala sam u nedjelju od sestre izvješće o tim obilascima. I prisjećala se obilazaka groblja, dok sam živjela sa starcima. Nisam nimalo voljela te odlaske, no morala. Ranom zorom, probijanje maglovitim cestama, pa u Glinu, Rujevac, Kostajnicu. Drugi dan u Brezovicu. Pa za Sisvete cijelo popodne na sisačkom groblju. Znao je u to vrijeme pasti prvi snijeg, smrzavali bismo se pri obilasku. A grobova hrpa, rodbina, prijatelji, kumovi.

Ove godine prvi put otkako dragi i ja imamo Potočnice odlazimo za Sisvete u Sisak. Do sada smo obično prije podne krenuli u laganu šetnju i zapalili svijeću pored velikog križa na umaškom groblju, pomolili se za sve mile kojih više nema. Kako su godine prolazile, humci su i ovdje skrili neke drage ljude koji su dotaknuli naše živote. Evo, u ovakvim danima bolno si svjestan smrtnosti, u ovakvim danima prizivaš uspomene. Lijepe, smiješne, tople. Negdje u sebi opet zahvališ svim tim dragim dušama što su oplemenile tvoj život. Pa duboko uzdahneš. Život teče dalje, glede i unatoč.

Hladnog li jutra. U vestici se blago tresem. Nakon što pospremim po stanu tragove spavanja i doručka, psihički se spremajući na hladnoću koja vani prijeti, silazim u dvorište. Mačak Žućko već je dobio svoj obrok ali me svejedno s nestrpljenjem dočekuje. Maženje i tepanje ne propušta. Zatvaram kapiju koju je dragi širom otvorio da bi izašao van s autom. Na tržnicu u pekaru, po pecivo za doručak, pa u Tondo. Jedna konobarica, ubundana. Kuha mi kavicu "za unutra". U radnji je ugodno toplo, pa sam jutarnji ritual prebacila na radno mjesto. Prolazeći kroz ulicu, pogledam iznad crkvenog zvonika. Mjesec. Koja lijepa dobrodošlica! Ostavljam kavu u radnji, vadim fotoaparat, da i vama pokažem:



Pa se vraćam u toplinu. Vrata ostavljam otključana iako je debelo prije 8. Ako tko naiđe.

Jutros je zazvonio mobitel u 7.20. Mužev. Dragi se javio. Malo poslušao. "Budite ljubazni, nazovite me iza 8 sati. Znate, mi radimo od 8. Sad sam na putu, ne mogu razgovarati s Vama." Ma, mislim... Znaju ga nazvati u bilo koje doba. Tjedna ili dana. Nedjeljom, oko ručka. Sasluša ih, bar početak, pa obično ispadne da ono što trebaju uopće ne mogu dogovoriti s njim, nego s drugom osobom, čak iz druge firme. Već se godinama događa. Oguglao. Pokušavao prvo ljubazno s takvima na zelenu granu. Ne može. Ljudi su uporni, ne daju se, ljudi su bahati. Sad ih otpili. Ljubaznost smanjio. Ne, nije bezobrazan. Nego odlučan. Sedamnaest godina radi na ovakvom poslu, dio radnih zadataka mu je i vezan i uz izdavanje nekih uvjeta i dozvola. I uvijek se nađu oni koji trebaju nešto super hitno, koji ne dostave sve potrebne dokumente a ipak traže da im se napravi, koji niti nemaju pojma što trebaju...

Jučer manja Potočnica imala cijepljenje. Tuberkuloza. Ali smo dan prije dobili obavijest od učiteljice da treba donijeti knjižice cijepljenja. Pa je jučer mali cvrčak treperava srca otišao u školu. Nakon petog sata, otišla sam pred nju. Kad je razred izašao van, poletjela Potočnica s ispruženom rukom. Na podlaktici majušni bijeli otočić s rupicom u sredini. Kao od komarca. Pritrčali dječaci i djevojčice iz razreda, svi mi pružaju ruke. Pitam ih kako je bilo. Pohvalili mi kćer, da nije niti pisnula. Pa čujem da je bilo i plača. Jedan dječak i dvije djevojčice. Jedna, poznata kao najveći hahar u razredu, izazivačica tučnjava, rasplakala se ko kišna godina. Mislim da joj je nakon ovog događaja opao autoritet u društvu. Druga, frendica kod koje smo baš u subotu bili na rođendanskoj proslavi, imala histerični napad. Mala je počela plakati prije uboda, još dok joj je doktorica uzimala ručicu. Nastavila sve jače i jače, vrištala dok doktorica nije podviknula i rekla da je već odavno gotovo. Događa se. Tko zna kako su je roditelji pripremili za cijepljenje. Dragi i ja nastojimo prije svakog takvog novog iskustva za djecu saznati o čemu se radi – da li je npr. cijepljenje u ruku, ili špricanje u nos ili se popije tekućina iz žličice. Pa im kažemo da će zaboljeti, malo zapeći, da je tekućina možda gorka. Ali da je cijepljenje potrebno. Protiv kakve je bolesti. Ne sviđaju mi se prijetnje injekcijom koje mnogi roditelji upotrebljavaju u svom pokušaju odgoja. Ili uvjeravanja da pikica nije ništa, da neće ni zaboljeti. Ma nemoj... Elem, u petak doktori dolaze u kontrolu uboda. Da vide treba li kome ponoviti pikicu.

Od petka do nedjelje u Umagu, točnije – Stella Marisu (turističko naselje, poznato po stadionu za ATP), održavala se završnica državnog prvenstva kadetkinja u rukometu. Toliko sam uspjela poloviti informacija po Internetu. Niti članka u Glasu Istre, niti plakata u gradu. Da nije starija Potočnica s mažoretkinjama sudjelovala u otvaranju i zatvaranju Prvenstva, ne bismo imali pojma što se događa u gradu. Tako smo nedjeljno podne proveli žestoko navijajući za Opatijke, srčane djevojčice koje su u posljednjim minutama izborile naslov. Atmosfera uzavrela, bodrenje uzvicima i pjesmom, prekrasan doživljaj. Vjerujem da su curke uspjele bar malo uživati i u lijepom vremenu i prirodi koju pruža bablje ljeto u Stella Marisu, relativno toplo more (neki su se kupali tog jutra), nestašnim vjevericama koje jurcaju po šumicama i skupljaju jesenje plodove. Nakon natjecanja, razišlo se šareno mlado mnoštvo. Neke rukometašice u buseve, neke u kombije, neke osobnim automobilima krenuše kućama. I nije prošlo ni pol sata od svečane dodjele nagrada, opustio Stella Maris. Pokupismo svoju mažoretkinju i pravac doma.

Nakon ručka i kratkog odmora, sjeli u auto. Oboružali se kartonskom kutijom, dalekozorom i fotićem. Na izlet. Kao što rekoh, Buje-Triban-Martinčići-Marušići.



Prošli pored skretanja za Šumariju (drugom zgodom ćemo i tamo). Malo dalje uparkirali tutača na nekom proširenju uz cestu, na ulasku u šumu i krenuli u avanturu. Starija Potočnica morala je donijeti jesenje plodove iz šume, ali primorske.

E, sad ću ja malo glumiti šUMarku... Bijaše ovo gemišt-šuma. Proveli smo nekih pola sata, probijajući se kroz paučinu i isprepletene grane srušenih stabala. Morali smo osluškivati zvukove (ptičica poj), zapaziti mirise (vlaga, baš i nije neki miris), boje (još uvijek prevladava zelena boja, ponegdje se samo zažutilo ili pocrvenjelo lišće) i životinje. Mahovina, plijesan, poneki cvjetić, meka podloga od opalog lišća i trulih grana, pauci i ptičice, poneka gljivica, nešto malo šipka.



Zašli pristojno duboko u šumu, pa se nakon nekog vremena odlučili vratiti. Mlađa Potočnica preuzela vodstvo, kao – zna ona natrag. Je, sunce je bilo ravno pred nama kad smo kretali. Sad bi trebalo biti točno iza leđa. Ali, sončece presvetlo se malo zanijelo prema zapadu, pa smo izbili na cestu stotinjak metara "nizvodno". Bar smo se našetali i našli hrpu zanimljivosti.



Tajo nas odvezao malo dalje i nagradio pogledom na Oprtalj. Sparkali se na brdo nasuprot mjestašcu, puknuo pogled (a bura je prethodno puhala, pa smo znali da će se sve lijepo vidjeti) i na Motovun i na Oprtalj i okolna brda.



Kroz seoce samo prošli, uslikala i školu u kojoj sam onomadne radila:



Spustili se niz suprotnu brdicu, po serpentinama, usput kroz krošnje drveća ugledali jezero Butoniga (umjetno jezero sagrađeno 1988. iz kojeg se pitkom vodom snabdijeva veliki dio Istre):



I osvanuli u Livadama. Ostatak priče znate.

Svugdje nas je bilo protekli vikend. Da krenem od najsvježijeg događaja. Jučerašnji izlet u istarske šume (Buje, Triban, Martinčići, Marušići, Šterna, Sv. Lucija, Oprtalj) završio u Livadama (pri izgovaranju ovog imena, naglasak je na drugom slogu, tako se ovdje govori). Mi tamo, kad ono - fešta - 6. sajam istarskog bijelog tartufa:



odnosno 13. Tuberfest (hvala, gogoo, na objašnjenju!):



Osim šatora gdje su trebali biti izloženi tartufi (a bio prazan, jer je fešta odbrojavala posljednje sate), na par štandova ponuđeni su bili: vino, maruni, fritule, mandarine a našao se tu i kombi s odjećom (valjda da se nađe ako se netko usvinji od vina i kestenja).




Pod drugim šatorom orila se glazba (taman kad smo dolazili na trgić, čulo se "Dok me druga traži, ja sam u garaži, a di si ti?" - čisto da znate repertoar).



Jelo se, pilo se, maruni mirisali. Jednu mjericu maruna ogulismo Potočnicama, malo pogledasmo i u smiraj dana krenusmo doma... A gdje smo još bili tijekom vikenda – drugom zgodom.

Bila sam jučer na ultrazvuku dojki. Sve okej!!! "Opservirane promjene FA karaktera bez znakova progresije rasta."- ukratko rečeno. Sve je isto kao i prije. Objašnjenje šetajuće gvalje dobroćudnih nakupina: doktor reče



da je dobar znak ako grudica koju napipamo pod prstima "bježi" pod pritiskom i ako ima glatku površinu. Znam da sam tako i shvatila ali vam očito nisam baš dobro objasnila, dok je bilo svakojakih komentara vezanih uz šetnju grudice. Znači, ne šeta se kvržica svud naokolo po dojci, nego nije učvršćena za tkivo pa se pomakne pri pipanju i pritisku. Eto, da ne bi bilo zabune. I još mi je nešto pronašao dotkor – dvije majušne nakupine masti. Ej, masti! Slatko mi se nasmijao kad sam odlučno i s gnušanjem odbila takvu mogućnost na vlastitom tijelu. I pokazao mi čovjek tamne mrljice, cirka četvrt kvadratnog centimetra. Ja imam masti! Ja sam masna, tralalala! A po onim indeksima mršavosti sam na granici, li-la. Kakva mršavost, još ću na dijetu morati...

Uf. Sretna sam. Pjevajući se vratila u Umag, čak i otišla malo raditi iako sam napisala da je radnja popodne zatvorena. Jest da mi nitko ama baš nitko nije ušao, ali ipak sam komunicirala. Malo vas čitala, neke komentirala. I bila pozdravljena u eteru od omiljene mi radijske voditeljice. Hvala, mila!

Idemo dalje. Tih nekih pola sata vožnje do Poreča proveli smo dragi i ja u stvaranju strategije preživljavanja i razvoja našeg poduzeća. Izvući ćemo se iz trenutne situacije, to je sigurno. Nećemo gasiti poduzeće, bar ne dok ne otplatimo poslovni kredit. Tražit ću i dalje prilike za predstavništvo, prodaju, suradnju. Najam prostora ugovorili smo s Gradom prije osam godina. Potpisali ugovor prvo na pet godina, pa – nakon potvrde da su plaćene sve dadžbine – aneks na slijedeće tri. Sad ćemo i to produžiti. A jednog dana će se valjda gradski oci i majke odvažiti na prodaju tih poslovnih prostora, naravno tek kad razriješe zavrzlame oko vlasništva koja su upitna za bar polovinu tih prostora. Neću previše pljuvati, nemam ništa od nerviranja i mlaćenja prazne slame. Bitno mi je da raščistim pitanje najma i time produžim mogućnost poslovanja za slijedećih par godina. I ne dam gušta konkurenciji. Nek zatvori netko drugi, ja neću.

Tko kaže da će padati kiša?! Vakula i ostali pajdaši najavljuju već danima. Jutros je nešto hladnije, ali od oblaka na nebu samo neki zakržljali. Čujem da je jučer u Opatiji bilo nevrijeme. Valjda se tamo ispadalo, pa nije ostalo ništa za nas.

Što se jučerašnjeg posta tiče, što vam ja tu mogu, kako mi dođe – tako pišem. Budem i ja ponekad u bedu. No, godine i iskustvo naučili su me da nema puno vajde od previše razmišljanja. Treba djelovati, kad i ako se može. I uživati u sitnicama. Kao što su lijepo uređeni parkovi moga grada. Netko si je zaista dao truda u održavanju tih površina. Užitak je sjesti pored vodoskoka, okružen cvijećem, travom, drvećem i provesti par trenutaka uz žubor vode. Ili bar proći, pa ako u torbi nosite fotoaparat kao npr. ja, onda i uslikati i pokazati drugima.



Jučer stigla velika Potočnica iz škole s flasterom na ruci. Cijepili se šesti razredi protiv hepatitisa B. Nenajavljeno. Saznali su ujutro u školi. Čudno da nisu trebali bar zdravstvene iskaznice donijeti, ako ne i knjižice cijepljenja. Za mjesec dana doktori dolaze opet, pa za šest mjeseci. Idem sad pročačkati po Internetu, vidjeti kakvo je to cijepljenje, da li je to ono kad se rana zagnoji i nastane krastica koja ostavlja ožiljak. Kaže pišulja da je bilo i straha i plača. Išli su posebno dečki, posebno cure, razred po razred. Doktori su pričali da su se dečki više prepali od djevojčica...

Update: Našla o cijepljenju

Vrijeme je neko zamorno, teško. Jutros je u Umagu bilo 22°. Jugo puše. Kiša visi u zraku. Bar da padne pa da se lakše diše, il nek okrene na buru. Ovako je najbolje za zaleć i odspavati partiju. Tko može.

Po glavi mi se motaju datumi i brojke. Računi, krediti, ugovori, fuj. Imam još manje od mjesec dana poslovne agonije. Što i kako dalje, i da li uopće dalje? Neki razgovori očito su vođeni u prazno, obećanja su ostala samo obećanja. Ugasiti se, promijeniti djelatnost, raditi za drugoga, stvarno ne znam. Od nas nekoliko iz iste branše, jedan kolega i ja smo si baš prijatelji. Pomažemo kad god treba, uletimo s materijalom, uslugom, razmjenjujemo iskustva. Žao mi je što nemam više posla, ali mi nije krivo ako neki posao on odradi. Ostali konkurenti su svijet za sebe. Neki pozdravljaju, popričaju čak, neki se ne udostoje niti pozdraviti. Ti će biti presretni ako prestanem raditi...

Ponekad noću, kad me probudi pjesma nekog pijanca ili radio do daske susjeda koji se vratio iz noćne smjene, misli same skrenu na prokleti novac i kako ga smoći. Ma, nešto ćemo valjda uspjeti smisliti. Već sam se nervirala pa obavila razgovor i sa samom sobom i s dragim svojim.

Usred svega ovoga moram obaviti i kontrolni ultrazvuk dojki. To mi je trenutno važnije od posla i novaca. Grudica koju sam napipala lani još uvijek šeće po dojci, što je – po radiologu – dobar znak. Pa neka tako i ostane. Drugu nakupinu koju mi je vidio u veljači ne mogu napipati. Ne znam jel to dobro ili nije. Upravo sam se naručila za sutra, u Poreču (iako je Zajednica žena Bujštine, pomoću sponzora, uspjela nabaviti mamograf za Umag). Čitam neki dan u Glasu Istre, pozivi ženama rođenim 1959. da dođu na mamografiju dali su super rezultate. U Buzetu je, recimo, odziv bio stopostotan. Ima dosta rakova tu po Istri, pogotovo onih koji napadaju dojke. Zato valja kontrolirati mliječne žlijezde, da se na vrijeme može reagirati.

Puna sam utisaka. Vikend je bio sadržajan i uspješan!

Prapočetak vikenda – četvrtak popodne. Popila sam blogersku kavicu sa Šumarkom. Nađoh je napol obnevidjelu od umora. Žema stigla u Umag busom pa unajmila bicikl da dođe do grada. Od Katora do Umaga, za nekih 20 minuta i skoro ispustila dušu... Kad ne zna voziti turistički, već hoće obarati rekorde. Kavica nije trajala 10 minuta koliko je pisalo na vratima moje radnje za to vrijeme, već dosta duže. Napričasmo se, nadam se da je i njoj bilo ugodno kao i meni. Pa onda svaka na svoju stranu. Ja još malo odraditi, ona u nove sportske pobjede...

U petak nakon ručka krenusmo na put. Vrijeme divno, sunčano, suho, toplo. Na silasku s autoputa, u Velikoj Gorici, gužva. Kolona skoro kilometar na zaustavnoj traci, prije odvojka za zračnu luku. U Sisku nas je dočekao zalazak sunca:



Zapalismo svijeću mom taji, pa u Caprag. Bakica je već bila u vinogradu, ter nas dočekao prazan stan. Moji se pokupili u grad, kod druge bake i dide. Manja Potočnica tijekom te večeri nekoliko je puta potegnula pitanje njihova durenja i prešutne zabrane mog dolaska u njihovu kuću. Dida nije našao suvislog odgovora, na kraju je probendao nešto da će "shvatiti kad odraste". Mo´š mislit. Elem, oni otišli, ja ostadoh sama u stanu. Sjela u tajinu fotelju, upalila televizor i preplavile me uspomene... No, nisam došla plakati. Nazvala frendicu i odmarširala k njoj. Malo popričale, istračale bivšeg joj muža a mog nekadašnjeg prijatelja, onako sa žarom. Provela neko vrijeme kod nje, prohujala mi večer. Navečer se ponovo našli svi na okupu, Potočnice prepunih trbuščića od bakine večere i palačinki. Nakon BB-a (nominacije su bile u pitanju, trebalo je odgledati, jel´) na spavanac i u subotu ujutro ranije buđenje.

Tog jutra magle je bilo samo sporadično, uz Savu i Lonju. Kolone automobila kretale prema Moslavini. U Popovači kupili svježi kruh za težake i uputili se prema ludnici, ali skrenuli prije nje. U brdo Kalinovec.





Oko pol 11 našli se svi na okupu. Zajednički doručak pa u berbu. Bilo nas je 14.



Obrali sve za dva i pol sata, efektivno. Sedam redova, oko 600 trsova, 420 litara mošta.







Nešto grožđa ponio svatko od težaka za sebe, susjede i prijatelje, poneku bocu mošta. I uspomene na prvu berbu poslije tajine smrti. Bez svađe, s ponekom suzom, ali puno više smijeha. Razišli se u subotu predvečer. Otišli smo prespavati u Caprag, pa u nedjelju ujutro na kavicu i doručak opet u Moslavinu. Šogora uhvatila žuta minuta pa nam recitirao. Onda mu se pridružile seka i ja. Bakica se križala, odmahivala glavom. Curke brale gljive, veća Potočnica treba donijeti plodove jeseni na sat prirode. U podne se izljubili uzduž i poprijeko, s obećanjem da se najvjerojatnije vidimo za Sisvete...