Hladnog li jutra. U vestici se blago tresem. Nakon što pospremim po stanu tragove spavanja i doručka, psihički se spremajući na hladnoću koja vani prijeti, silazim u dvorište. Mačak Žućko već je dobio svoj obrok ali me svejedno s nestrpljenjem dočekuje. Maženje i tepanje ne propušta. Zatvaram kapiju koju je dragi širom otvorio da bi izašao van s autom. Na tržnicu u pekaru, po pecivo za doručak, pa u Tondo. Jedna konobarica, ubundana. Kuha mi kavicu "za unutra". U radnji je ugodno toplo, pa sam jutarnji ritual prebacila na radno mjesto. Prolazeći kroz ulicu, pogledam iznad crkvenog zvonika. Mjesec. Koja lijepa dobrodošlica! Ostavljam kavu u radnji, vadim fotoaparat, da i vama pokažem:



Pa se vraćam u toplinu. Vrata ostavljam otključana iako je debelo prije 8. Ako tko naiđe.

Jutros je zazvonio mobitel u 7.20. Mužev. Dragi se javio. Malo poslušao. "Budite ljubazni, nazovite me iza 8 sati. Znate, mi radimo od 8. Sad sam na putu, ne mogu razgovarati s Vama." Ma, mislim... Znaju ga nazvati u bilo koje doba. Tjedna ili dana. Nedjeljom, oko ručka. Sasluša ih, bar početak, pa obično ispadne da ono što trebaju uopće ne mogu dogovoriti s njim, nego s drugom osobom, čak iz druge firme. Već se godinama događa. Oguglao. Pokušavao prvo ljubazno s takvima na zelenu granu. Ne može. Ljudi su uporni, ne daju se, ljudi su bahati. Sad ih otpili. Ljubaznost smanjio. Ne, nije bezobrazan. Nego odlučan. Sedamnaest godina radi na ovakvom poslu, dio radnih zadataka mu je i vezan i uz izdavanje nekih uvjeta i dozvola. I uvijek se nađu oni koji trebaju nešto super hitno, koji ne dostave sve potrebne dokumente a ipak traže da im se napravi, koji niti nemaju pojma što trebaju...

Jučer manja Potočnica imala cijepljenje. Tuberkuloza. Ali smo dan prije dobili obavijest od učiteljice da treba donijeti knjižice cijepljenja. Pa je jučer mali cvrčak treperava srca otišao u školu. Nakon petog sata, otišla sam pred nju. Kad je razred izašao van, poletjela Potočnica s ispruženom rukom. Na podlaktici majušni bijeli otočić s rupicom u sredini. Kao od komarca. Pritrčali dječaci i djevojčice iz razreda, svi mi pružaju ruke. Pitam ih kako je bilo. Pohvalili mi kćer, da nije niti pisnula. Pa čujem da je bilo i plača. Jedan dječak i dvije djevojčice. Jedna, poznata kao najveći hahar u razredu, izazivačica tučnjava, rasplakala se ko kišna godina. Mislim da joj je nakon ovog događaja opao autoritet u društvu. Druga, frendica kod koje smo baš u subotu bili na rođendanskoj proslavi, imala histerični napad. Mala je počela plakati prije uboda, još dok joj je doktorica uzimala ručicu. Nastavila sve jače i jače, vrištala dok doktorica nije podviknula i rekla da je već odavno gotovo. Događa se. Tko zna kako su je roditelji pripremili za cijepljenje. Dragi i ja nastojimo prije svakog takvog novog iskustva za djecu saznati o čemu se radi – da li je npr. cijepljenje u ruku, ili špricanje u nos ili se popije tekućina iz žličice. Pa im kažemo da će zaboljeti, malo zapeći, da je tekućina možda gorka. Ali da je cijepljenje potrebno. Protiv kakve je bolesti. Ne sviđaju mi se prijetnje injekcijom koje mnogi roditelji upotrebljavaju u svom pokušaju odgoja. Ili uvjeravanja da pikica nije ništa, da neće ni zaboljeti. Ma nemoj... Elem, u petak doktori dolaze u kontrolu uboda. Da vide treba li kome ponoviti pikicu.