U petak je mama bila na groblju. Grobnica za taju je gotova. Zadovoljna je. Majstor je uspio završiti prije Sisveta. A to joj puno znači. Kao da su Sisveti dan D. Prilika za oglede. Tko ima ljepši spomenik. Pa oni s neuređenom grobnicom valjda kao manje vrijede. Ili njihovi nasljednici nisu tako dobri. Pa ljudi cijeli dan provedu na groblju, u obilasku, i snimaju. Vidiš, ovi su sredili, ohoho, ovi su bome utukli veliku lovu u ovu grobnicu... Ne razumijem to, ne volim takvo ponašanje. Da imam hrpu novaca, sigurno bih dala i za uređenje svih grobova mojih dragih, ali ne bih opet pretjerivala. Ploča, spomenik i to je to. Uspomenu na čovjeka nosim u svojoj duši, ne istačem u mauzolej.
U subotu su sestra i šogor otišli u Rujevac, na grob tajinog oca i sestre. Groblje seosko, zapušteno. Svake godine moji su starci, pri obilasku rujevačkog groblja, provodili pol dana u čupanju, plijevljenju, okopavanju i uređenju grobova. Posljednje dvije godine sestra ima zadatak obilazak i sređivanje uoči Sisveta. Ne stigne se fizički za same Sisvete obići i Rujevac, i Kostajnicu, i Brezovicu i Mirogoj. Pa se to čini u ratama. Kad su već bili u tim krajevima, obišli bivše imanje mog djeda. Bio je trgovac u Bešlincu, imao trgovinu i mesnicu pored rudnika. Imanje je nacionalizirano, sad se pokreće neki postupak eventualnog povrata, nakon što su nedavno vraćene katastarske knjige iz Srbije, ali je sve nekako komplicirano. Nisam sigurna da ćemo išta dobiti. Mama bi najradije potpisala ugovor s općinom da, ako se bilo što može dobiti - u zamjenu za to malo zemlje, urede grobnicu. I to bi bilo najpametnije...
U Kostajnicu su u subotnje jutro otišli mlađa nećakinja i njen dečko. Popodne se sastali s mojom sestrom i šogorom, a našla se tu i teta iz Brezničkog Huma. Obišli grob moje bake i njenog dijela familije. Pa na Kestenijadu. Usput i obišli rodbinu, sestra pokazala nećakinji bivšu bakinu kuću. Djetinjstvo smo sestra i ja, svaka u svoje vrijeme (razlika među nama je osam godina) provodile kod bake, sestra je čak prvi razred pohađala u Kostajnici. Stekla puno prijatelja. Pa je ovo bila prilika za susrete s nekim dragim ljudima koji su se zagubili u zakutcima prošlosti...
Slušala sam u nedjelju od sestre izvješće o tim obilascima. I prisjećala se obilazaka groblja, dok sam živjela sa starcima. Nisam nimalo voljela te odlaske, no morala. Ranom zorom, probijanje maglovitim cestama, pa u Glinu, Rujevac, Kostajnicu. Drugi dan u Brezovicu. Pa za Sisvete cijelo popodne na sisačkom groblju. Znao je u to vrijeme pasti prvi snijeg, smrzavali bismo se pri obilasku. A grobova hrpa, rodbina, prijatelji, kumovi.
Ove godine prvi put otkako dragi i ja imamo Potočnice odlazimo za Sisvete u Sisak. Do sada smo obično prije podne krenuli u laganu šetnju i zapalili svijeću pored velikog križa na umaškom groblju, pomolili se za sve mile kojih više nema. Kako su godine prolazile, humci su i ovdje skrili neke drage ljude koji su dotaknuli naše živote. Evo, u ovakvim danima bolno si svjestan smrtnosti, u ovakvim danima prizivaš uspomene. Lijepe, smiješne, tople. Negdje u sebi opet zahvališ svim tim dragim dušama što su oplemenile tvoj život. Pa duboko uzdahneš. Život teče dalje, glede i unatoč.
Post je objavljen 12.10.2006. u 09:27 sati.