Opet smo u kompletu. Od noćas. I nećemo dugo. Dok je tajo bio na putovanju, dojavljeno mu je da bi se trebao u utorak nacrtati u Šibeniku. I biti tamo tri dana. Malo su mi se roletne spustile kad sam čula tu vijest. Ne zbog taje, nemam ništa protiv njegovih putovanja. Mora, uostalom, zbog posla. Ali ovih posljednjih desetak dana listopada gori nam pod nogama na poslovnom planu. Treba završiti financijsku konstrukciju, produljiti ugovor o najmu poslovnog prostora, sigurno bar jednom otići do javnog bilježnika i obaviti još stotinu sitnica prije nego nam se ponovno poslažu sve kockice... Nisam sigurna ni hoću li sve moći iskoordinirati, i da li će biti dovoljno vremena kad se tajo vrati da se sve završi. Kako god, moramo se prilagoditi. Uostalom, mora neki puta biti i frke, čisto da nam ne bude dosadno.
Sjedim u radnji, pijuckam kavu iz Tonda. Kafić još neko vrijeme ostaje otvoren, guzda odlučio iskoristiti najavljeno zatopljenje. Uostalom, zašto i ne, kad je prognoza da će tempričr otići i do 25. Jutros je kod nas oblačno, sedamnaestica , skroz ugodno. A sjediti ispod pocrvenjelog lišća pergole – poseban je doživljaj. Moram ovih dana uslikati to lišće, baš je krasno.
Duša mi spava. Dvije noći imale smo uzbunu manja Potočnica i ja. Zakurila je pišulja u subotu popodne. Počela se malo žaliti na bubano čelo, pa oči. (Već danima joj je nosić začepljen ali to smo nekako uspijevali rješavati.) I onda se šćućurila, umudrila i zašutila. Oči staklene. I počela je sezona viroza i ostale bolesne gamadi. Čaj, limun, mandarine, kiwi, inhalacijski gel za mazanje prsa i leđa, aqua maris za prohodnost nosa, kapi za nos, oblozi, sirup. Prvu noć je naizmjence drhturila od groznice i kupala se u znoju lica svog. Svakih sat vremena programirala sam alarm na mobitelu da me probudi. Jučer bolje. Popodne više nije imala temperaturu. Ali sam javila učiteljici da će ostati danas doma.
Tajo je stigao noćas. Čuli smo se i dopisivali, slala mu izvješća o izmjerenoj temperaturi i učinjenim postupcima. Oduvijek je tajo doktor u kući, zna sve, određuje terapiju. Pa sam se morala konzultirati sa stručnom osobom, jelte. Ušao u kuću oko pola tri, obje curke se probudile. Izljubio ih i izgrlio (a i mene, a i mene!) pa na ćorkavelu. Dobio je izgon iz spavaće sobe jer tamo carujemo bolesnica i ja. Spavao do jutros na krevetu male pišulje. Kad smo se velika i ja jutros digle za posao, prebacio se maloj curici. Ostavila ih zagrljene. Ispratila veliku u školu, kupila doručak za uspavane mile i drage i sad ovdje muku mučim s otvorenim očima. Ma, uskoro ću postati svjesna.
Dabogda mi bio ponedjeljak kao iz naslova. Da radim sve u šesnaest, da bar znam zbog čega ćubim ovdje...
Post je objavljen 23.10.2006. u 08:08 sati.