srijeda, 30.09.2015.

Blogaranje

Nikad čudnije nisam doživljavao vlastiti blog. Svakodnevno mi se po glavi vrzmaju teme o kojima želim pisati (obično u trenucima kad to ne mogu), no nikako da zagrijem stolicu. Često mi se ne da, bez obzira na centrifugu u moždanim vijugama.

Nekad to nije bilo tako. Sjedao bih za računalo kad god sam imao temu i pol sata slobodnog vremena.

Još je jedna bitna razlika: prije sam se barem polusvjesno nastojao svidjeti publici. Sad mi je svejedno.

Uglavnom, kuhaju se neke teme, a moglo bi biti i događaja. Nikad nije dosadno. Motor je sve češće i sve duže parkiran, pa bi se i skribomanija uskoro mogla reaktivirati.

Stay tuned.

četvrtak, 24.09.2015.

Fotke iz arhive

Doba digitalnih fotografija donijelo je mnoge prednosti, ali i nedostatke.
A apsolutno svaki nedostatak može se okrenuti u prednost, jednako kao što se i svaka prednost može smatrati i nedostatkom. Sve ovisi o gledištu.

Tako se npr. jednostavnost i niska cijena fotografiranja s jedne strane može smatrati prednošću, ali će u tome pristupu netko drugi vidjeti jasne nedostatke - ako je nešto jeftino i svima uvijek dostupno ono gubi svoju važnost, manje se promišlja, slabije priprema i nemarnije čuva.

Dakle, nekad niste imali digitalni foto-aparat, kupovali ste filmove, plaćali relativno skupa razvijanja i izradu fotografija na papiru, pazili ste što slikate (jer mnogi od nas npr. kućnu erotiku ne bi baš hladno odnijeli u prvi foto-studio na razvijanje) i koliko (jer je film pri kraju, a drugog trenutno nemate). S druge strane, tako izrađene fotografije spremali ste u foto-albume ili neke kutije i puno više pazili na njih nego što je to slučaj s digitalnim fotkama.
Digitalne fotke snimamo na stotine, manje biramo motive jer ne kupujemo film i fotke jako rijetko razvijamo na papiru, spremamo ih na CD ili DVD, držimo ih na karticama i hard-diskovima pa ih kroz godine samo prebacujemo s računala na računalo, s jednog medija na neki drugi... CD i DVD se izgrebu i prestanu funkcionirati, hard-diskovi se pokvare, a u prebacivanjima s računala na računalo vremenom zaboravimo gdje što imamo, pa nam stare fotke često završe kao kolateralne žrtve komande "format disk".

Večeras sam na HDD-u rođenog mi laptopa otkrio jednu takvu zaboravljenu arhivu kojoj je prijetio nestanak. A tamo - svašta. Zaboravljenih golotinja slanih MMS-om u punom povjerenju friških ljubavnih veza, zajebancija tipa moje nacerene face (a uvijek sam se volio majmunirati pred foto-aparatom, tako da nema baš puno fotki na kojima djelujem normalno) s grudnjakom zakopčanim oko glave, dok mi košarice tvore nešto slično poput ušiju Miki Mausa...
Pa sve do onih fotki na kojima sam sretan s nekim. Sretan na moru, sretan na Rastokama, sretan u Harkanju. Na klupi, terasi restorana, na ulici... Svejedno.

Gledam ta lica, njezino i moje... Nisam se tako smijao već godinama. Zapravo, sve se rjeđe smijem.


I razmišljam... Što ju je činilo toliko posebnom?


Teško je reći. Bila je žena kao i svaka druga, čovjek kao i svaki drugi. S prednostima, s manama. Ali odgovarala mi je. S njom sam osjećao taj mir kojeg si želim. I nju sam osjećao, kao nikad nikoga prije ni poslije.


Još uvijek se poznajemo. Dovoljno je blizu, proćakulamo povremeno, nekad popijemo kavu.

Da sam tada znao ovo što znam danas, vjerujem da bi sve išlo nekim drugim tijekom.


Da sam samo znao koliko ću se rjeđe smijati... I koliko ću rijetko osjetiti mir.

nedjelja, 20.09.2015.

Express prekid i Jägermeister s ledom

Kad imaš 44 godine, ne ložiš se na večernje izlaske a k tome ti je i radni dan, subota nije niš posebno.

Postoji samo jedna bitna razlika: sutra ne radiš pa možeš spavati koliko hoćeš, ali ni to nema neki poseban smisao ako navečer ne zaguziš vani. A ja nemam gdje zaguzit, jer se i subotom ponašam kao i svim drugim danima, a osim toga imam frišku dragu, pa ću vjerojatno navečer biti kod nje.

Vikend storija zapravo počinje u petak, kad su u moj slavonski kraj zalutala tri splitska bajkera, a ja sve od sebe dao da se malo družim s njima iako se ne vidjeh od posla. Glupo mi je da jarani samo prođu, a ja s njima ni cugu ne popijem. Tako je bilo u petak, tek smo 20 minuta sjeli uz kavu i morali se razići. Smještaj su rezervirali u susjednom gradiću. A u subotu... Jbga, ja radim, a oni ne znaju gdje će se đirati. Ništa nije sigurno. Možda se nešto i dogovorimo poslijepodne.

I nismo se dogovorili, naravno. Jerbo kad je netko na motoru, taj se uglavnom ne javlja na mobitel. To i jest svrha motora - zaboraviti na svijet oko sebe.

A oni su se đirali. Bili čak i u mom gradu poslijepodne, dok sam spavao, slomljen od posla.

I navečer zapalih k dragoj, kad se ovi već ne javljaju. A draga je jedna friška priča, iako ju znam već nekoliko godina, tek prije par dana sam se angažirao oko nje. Bila mi je zanimljiva cijelo vrijeme. Oku zgodna i ugodna u druženju, uglavnom chatovima (jednom smo kavu popili skupa, nakon toga smo se uglavnom virtualizirali), odlučio sam da konačno malo zagrebem ispod površine. Drugi susret je ponovno bila samo kava, a treći se dogodio u njezinom stanu. Možda to ne bi išlo tim tijekom da mi neki dan nije poslala fotku u bikiniju. A fotka je bila... MRNJAUUUUU! Što bi rekla jedna moja odvaljena frendica - gledao sam ju kao gladan burek.
U prijevodu na muški hrvatski to bi glasilo otprilike "Al' bi ja to j***!".

A "Al bi ja to j***!" je sama srž privlačnosti, korijen muških emocija prema ženi, vjerovali vi to ili ne. Nakon te rečenice potrebno je samo malo poklapanja karaktera pa da plane ljubav, bez obzira koliko ona trajala.

I tako, odlučih ja nju "riješiti", što god poslije bude. I riješih ju.

A na pitanje da li se tu moglo dogoditi nešto više, danas znam odgovoriti.

NE. Nije moglo.

Jer kad sam malo zagrebao, ispala je poprilično plitka i nezanimljiva. Dvosmislene zajebancije prolaze s mnogima, ali nikada ne oslikavaju stvarni sadržaj. Njega skužiš tek u ozbiljnijim pričama. A njega NEMA. Ne čuješ stav ni o čemu, a ni bilo što drugo što čuješ ne zvuči zanimljivo. OK, sise i dupe - sve je tu. Da li je to najvažnije? Ne.

K tome me je odmah uhvatila testirati. Prilikom trećeg susreta sam u njezinom stanu zatekao prijateljicu. Kao - slučajno.
A sinoć, na četvrtom susretu je neka druga prijateljica trebala SVRATITI NA KAVU u 22:30. Jerbo radi do 22:00, pa joj je usput.

Mislim, what the fuck? Pokazuje me se bliskim frendicama ne bi li me one ocijenile??

Kresnuli smo se jednom i naglo mi je opalo raspoloženje. Smislio sam zapravo što ću raditi iza 22 h da vuci budu siti a ovce na broju. Ne želim upoznavati više nikakve prijateljice, bar ne u ovoj fazi veze. Nazvao sam frendove bajkere, oni su se upravo spremali za izlazak. Smjestili se, otuširali, sredili, malo odmorili, a sad idu osjetiti puls novog i nepoznatog grada. Idem s njima, tek da izbjegnem neželjeno upoznavanje. Jer - stvarno mi se to nije dalo.

I kako sam to odlučio, tako sam postajao sve svjesniji da se neću ni vratiti natrag. Jer sve u meni je htjelo pobjeći od te dosadne žene koja u tri susreta želi izdefinirati jesmo li jedno za drugo. Još sam neko vrijeme pokušavao glumiti da je sve OK, želeći samo da iziđem iz stana.

A kad se zamislim to se na meni vidi. I onda taj netko mora pitati što mi je. Lagati ne znam i istina brzo provali na vidjelo.

Uglavnom, ostavih ju u suzama. Koliko su one bile prave ili hinjene, ne bih se zamarao razmišljajući. Otišao sam hladan, bez truna želje da se opravdavam.

Za sve je uglavnom potrebno dvoje. Za privlačnost, za seks, za dobar ili loš odnos.

Za prekid je uglavnom dovoljno i jedno.


Ostatak večeri provedoh s frendovima. Nisam ni znao da će me večer s trojicom Splića odvesti u cajkaški klub. I, kao totalnom laiku, bilo mi je zanimljivo to promatrati. Sad kužim... Seks prodaje. Nema to veze s glazbom, osim što ih, izgleda, malo stimulira. Jebena gužva u kojoj se guze u prolazu "slučajno" češu o ćune a sise na gotovs o nadlaktice onih što se nađu na putu. Glazba nije bitna, osim snažnog basa što tuče iz zvučnika. Seks je u zraku. Netko će j***t, netko masturbirat.

Jedino mene to uspješno zaobilazi. Možda zato što sam svoje odradio još prije izlaska. Ili što me taj idiotski rod barem večeras više ne zanima.

Ubrzo pozdravih frendove s željom da se dobro provedu. Cajke nisu moj svijet. Moj su svijet sjebane princeze koje u prva tri spoja žele skužiti jesi li muškarac njihovog života, da ne troše vrijeme na budale.


A ja sam, čini se, njihova dežurna budala, koja unutar celofana traži i sadržaj.





P.S. - tek sad vidjeh da sam uvod u ovaj post napisao prije tjedan dana... Opet subota, opet ista žena. U tjedan dana sve je riješeno, Zapravo, i nije to toliko loše. Hvala joj.

nedjelja, 13.09.2015.

Saturday night fever... No dobro, pola navedenog.

Subotnja večer za mene je već godinama večer kao i svaka druga. Nisam pedofilčina s bijesnim Audijem koji vreba klinke u cajkaškoj birtiji, a drugačijih mjesta i događaja u mog gradu subotom navečer uglavnom niti nema. Sve i da imam bijesnog Audija ne vjerujem da bih ganjao klinke. Naježio bih se od samoga sebe. Valjda. Nadam se. Zapravo, ne možemo znati što bi od nas određeni lifestyle napravio sve dok nam se isti ne bi zaista dogodio.

Ja sam imao polagani predvečernji dejt u susjednome gradu. S nekim tko mi paše svakim slovom napisanim na netu, ali prvi susret uživo prije nekoliko godina nije tako rekao. Nije ni ovaj večerašnji. Fali tu nešto. Ne znam što, opet koračam polagano. Dok me ne otkanta jer ništa ne poduzimam.

Fascinantno je koliko se zgražam nasumičnog ulijetanja. Da, nemam muda za rizik. Ili nemam želudac, kako god.

Jasniji dio večeri bila je gaža blues banda u mojoj lokalnoj birtiji. Nastup za 5, iako ne znaju "Homework" od Fleetwood Mac-a.

Uvijek nađem nešto što tamburaši ne znaju odtamburat, jebiga.

Publika baš i nije bila brojna, a prosječna dob bila je oko 26 godina, rekao bih. I nas nekoliko fosila da pokvarimo prosjek. Negdje oko završetka njih dvoje su se počeli 'vatat i žvalit. Onako upadljivo u separeu u pol birtije, kao da su u nekom mračnom kutu. Momak štreberskog izgleda i ojača, korpulentnija cura.

I ja bi to radio.

Jer nikad nisam, baš tako u pol birtije, kao da svijet ne postoji. Moja žvaljenja su uvijek bila nekamo skrivena. I fali mi taj dio života, taj dio mladosti, nenadoknadivo. Jer sad to više ne bi imalo taj smisao ni tu simboliku mladosti koju boli kita za cijeli svijet.

Neke stvari jednostavno promašiš. Jebiga. Jer si glup, jer se bojiš, jer ovo, jer ono. Jer samo jednom imaš toliko godina da te apsolutno boli kurac za sve.



Za razmišljanja i vaganja ostaje ti cijeli život.

ponedjeljak, 07.09.2015.

Godišnje doba nezalijetanja

I tako... Prošla su tri mjeseca od kako sam ponovo solo.

Osnovno obilježje tih mjeseci bilo je odsustvo zalijetanja u bilo kakve međuspolne odnose osim onih seksualnih, bez ostatka paketa. Jednostavno, negdje na pol tih mjeseci mi se priseksalo, šta'š. Jednom svinjski prešutjeh da nemam ozbiljne namjere, a ona nije pitala, pa se ne smatram krivim ni za što, naravno. Druga je bila udana, pa su dublje priče bile suvišne.

Nije ni osim toga bilo dosadno, ali nikamo nisam žurio.

Prvo se dogodila Umjetnica. Nakon silnog angažmana da skontam tko je ta žena i nastojanja da joj negdje upadnem u kadar (frendica reče da sam ju "stalkao", ja tvrdim da je to glupost, jer ljudi su oduvijek nastojali saznati nešto o nekome tko im se svidi), upoznavanje je bilo razočaranje. Prije svega zbog silne neopuštenosti koja je vrištala iz svakog našeg druženja, bilo ono u kafiću uz kavu, u šetnji obalom rijeke ili u njezinoj spavaćoj sobi (koja je ujedno i radna te sam tamo instalirao neke programe u računalo, jako mi je žao ako ste očekivali pikantne detalje). Jednostavno - takva je osoba. Usiljena, neopuštena. Iako je bilo fizičke privlačnosti s obje strane, rekao bih, a i sličnih afiniteta, sve je to bilo uzalud. Neki ljudi iz tebe jednostavno ne znaju izvući ono dobro. Ni iz sebe.

Svemir je upalio alarmne signale, a ja nisam ostao slijep niti gluh.

Nakon nje se dogodila Amazonka. Žena koja me je odmah dobila fizičkim izgledom, toliko da sam odmah zakočio i nastavio koračati po pola koraka. Jer zapravo, činilo mi se da su u pozadini te fizičke privlačnosti prevelike razlike. Nekako sam priželjkivao da ona donese bilo kakvu odluku, da zagrize ili odustane... Jer se ja nisam osjećao sposobnim za to. Budući da je ona bila i opreznija i analitičnija od mene, tako je i bilo. Nakon dva susreta ona je odlučila da ne bi nastavljala. A ja sam osjetio olakšanje, čak i zahvalnost. Netko pogrešan nije mi oduzeo mjesece i godine života.

Nakon par dana, kad se sve to ohladilo a kontakt nastavio, razlike su postale očigledne.


Danas sam na FB gledao fotke s vjenčanja nekih poznanika. Već prvi put kad sam ih vidio skupa nešto je između njih isijavalo. Aura neke smirene privlačnosti, vidljiva u osmjesima, u šalama, u svakoj riječi. Kao savršeno složen "puzzle". Tako mi izgledaju i danas. Iako nije puno vremena ni prošlo, možda godinu i pol od njihovog početka, imam dojam da je to jedna od onih veza "dok ih smrt ne rastavi".

Oni mi daju nadu.


Jednog dana će se to dogoditi, jednostavno, samo od sebe. Srest ćemo se negdje i prepoznati. Meni će ispasti gebis, ona će se osloniti o štap i podići ga.

I odšepat ćemo skupa k horizontu.

;)

subota, 05.09.2015.

Tamo neki muslimani

"ja ne želim izbjeglice iz sirije u svojoj domovini ...ja sam devedesete ratvo u kuvajtu u iraku , sirija je najbogatija zemlja na svjetu... ja to ne želim u svojoj domovini , nisam ustaša ni nacista"

Nakaradna i često isfabricirana argumentacija glavna je odlika internetskih bojovnika koji se protive zbrinjavanju sirijskih izbjeglica.

Glavni argumenti izgledaju uglavnom ovako:

1. To su sigurno teroristi "spavači"! Vidi ih, većinom muški, volu bi rep iščupali, oni trebaju biti tamo i boriti se!

2. Zašto ih ne prime njima susjedne bogate zemlje? (i opet se tu na mala vrata ušulja konstrukcija o teroristima, čim ih ni bogati susjedi ne žele zbrinuti)

3. Mi smo država na rubu bankrota, kako ćemo mi brinuti o izbjeglicama?

4. Uzet će nam radna mjesta! (najnovija imbecilna konstrukcija)


"Upućeni" idu i puno dalje... Objavljuju fotografije "mrtve kršćanske djece" nad kojima se "nitko nije zamislio, za razliku od one jedne jedine s mrtvim muslimanskim dječakom na obali"... Pa sve do ovakvih konstrukcija s početka posta (moj FB frend, veoma upućen, jer bio je tamo 1990. godine).

Primjećujem da se po internetu traže fotke koje sadržajem odgovaraju ksenofobnim huškačima. Jer, kako drugačije protumačiti "dokaznu" fotografiju nekoliko stotina muškaraca na mađarskom željezničkom kolodvoru, kada već nakon nekoliko pregledanih fotki vidiš unutrašnjost vagona vlaka na putu za Austriju, prepunog žena i djece? Nije li netko vješto iskoristio najpogodniji fotografski kadar njemu najpogodnije situacije za potrebe svoga huškanja?

Priznajem, nisam ni sam znao previše o sirijskoj situaciji (sve do jednog dobrog članka kojeg danas pročitah). No, ja sam od početka izbjegličke krize tu vidio samo očaj, onakav kakav smo gledali 1991. nakon pada Vukovara. I sinoć sam svom svemrežnom "prijatelju" s početka posta prikačio sljedeću fotografiju, uz komentar "Vid' bogatstva":

Meni je to dovoljan argument. Vidim kolonu ljudi u najvećoj nevolji koju si čovjek može zamisliti. Vidim reprizu Vukovara 1991. godine na nekoj drugoj strani svijeta. Vidim očaj, jad, strah, neizvjesnost.

A lik je i dalje tupio kako on zna da je Sirija bogata, jer je bio u tim krajevima devedesete. Uzalud i protuargument da je u mom kraju 1990. godine bilo bar 15-20 tvornica koje su zapošljavale tisuće i tisuće ljudi... Namjerno začepljene uši ne čuju.

Za svaki od četiri navedena "argumenta" mrzitelja i huškača nađe se veoma efikasan antidot. No, to nikog ne zanima. Mišljenje je kao šupak, svatko ga ima. I ono je čvrsto i jedino ispravno, naravno.

Napravio sam foto-meme s 4 fotografije, dvije od njih su fotke vukovarskih strahota, ostale dvije su slične fotke iz ratom razrušenih sirijskih područja, a naslov iznad njih kaže "Zaokruži bitne razlike"... A bitnih razlika NEMA. Kasnije sam shvatio generalni zajeb. Trebale su biti još dvije. Na jednoj crkva, na drugoj džamija. Jer to je u pozadini svega. Ono nešto drugačije, nepoznato, nešto čega se bojimo i prema čemu smo zatvoreni. Fobija. Ksenofobija. Šovinizam. Razlika za zaokružiti.

Između svakog od četiri navedena argumenta naših anti-humanitaraca nevidljivom tintom stoji zapisano:




I svi mi to znamo. I kad već znamo, volio bih da imaju muda pa to i napišu. Da se jasno definiraju.


Jer najveći protivnici zbrinjavanja izbjeglica su redovito oni najveći hrvatski domoljubi desnoga soja, ponosna čeljad Rvacka što slavi crnog Antu i Luburića.


Čudom se načudit ne mogu.

petak, 04.09.2015.

Ženomrzac

"Ne znam bi'l piškila, ili bih možda kakila... "

Izludi me to kod žena. Sve manje živaca imam za to.

Ukoliko mi se ne posreći da sretnem ženu sličnog moždanog sklopa, bojim se da ću naglo postati ženomrzac.

Nešto žele, ali ne govore. Zanima ih, ali ne pitaju. Nemaju osnova, ali pretpostavljaju.

J***** bi se, al' da im ne uđe. Rado bi bile voljene, ali samo ako bi mogle ostati idioti... Boje se da će ih udariti vlak dok stoje 15 km daleko od pruge.

Pomisao da su zapravo za sve to odgovorni tamo neki hormoni te da um i duh tu nemaju baš previše upliva neće ti ni malo pomoći.

Menga ili PMS - biraj što ti draže, jer treće nećeš doživjeti. Ili, ako imaš malo sreće, tvoja će draga imati 3 nedefinirana dana u mjesečnom ciklusu. Tri normalna dana. Tri dana mira. U ta tri dana napuni si baterije.

Trebat će ti, jer ćeš cijeli ostatak mjeseca biti kriv što ti nemaš mengu ni PMS. I jer si tu zato da budeš kriv. Žene zapravo treba pustiti na miru. Nek se druže međusobno i oplođuju iz epruveta.


I masturbacija ima svojih draži.