nedjelja, 13.09.2015.

Saturday night fever... No dobro, pola navedenog.

Subotnja večer za mene je već godinama večer kao i svaka druga. Nisam pedofilčina s bijesnim Audijem koji vreba klinke u cajkaškoj birtiji, a drugačijih mjesta i događaja u mog gradu subotom navečer uglavnom niti nema. Sve i da imam bijesnog Audija ne vjerujem da bih ganjao klinke. Naježio bih se od samoga sebe. Valjda. Nadam se. Zapravo, ne možemo znati što bi od nas određeni lifestyle napravio sve dok nam se isti ne bi zaista dogodio.

Ja sam imao polagani predvečernji dejt u susjednome gradu. S nekim tko mi paše svakim slovom napisanim na netu, ali prvi susret uživo prije nekoliko godina nije tako rekao. Nije ni ovaj večerašnji. Fali tu nešto. Ne znam što, opet koračam polagano. Dok me ne otkanta jer ništa ne poduzimam.

Fascinantno je koliko se zgražam nasumičnog ulijetanja. Da, nemam muda za rizik. Ili nemam želudac, kako god.

Jasniji dio večeri bila je gaža blues banda u mojoj lokalnoj birtiji. Nastup za 5, iako ne znaju "Homework" od Fleetwood Mac-a.

Uvijek nađem nešto što tamburaši ne znaju odtamburat, jebiga.

Publika baš i nije bila brojna, a prosječna dob bila je oko 26 godina, rekao bih. I nas nekoliko fosila da pokvarimo prosjek. Negdje oko završetka njih dvoje su se počeli 'vatat i žvalit. Onako upadljivo u separeu u pol birtije, kao da su u nekom mračnom kutu. Momak štreberskog izgleda i ojača, korpulentnija cura.

I ja bi to radio.

Jer nikad nisam, baš tako u pol birtije, kao da svijet ne postoji. Moja žvaljenja su uvijek bila nekamo skrivena. I fali mi taj dio života, taj dio mladosti, nenadoknadivo. Jer sad to više ne bi imalo taj smisao ni tu simboliku mladosti koju boli kita za cijeli svijet.

Neke stvari jednostavno promašiš. Jebiga. Jer si glup, jer se bojiš, jer ovo, jer ono. Jer samo jednom imaš toliko godina da te apsolutno boli kurac za sve.



Za razmišljanja i vaganja ostaje ti cijeli život.