I tako... Prošla su tri mjeseca od kako sam ponovo solo.
Osnovno obilježje tih mjeseci bilo je odsustvo zalijetanja u bilo kakve međuspolne odnose osim onih seksualnih, bez ostatka paketa. Jednostavno, negdje na pol tih mjeseci mi se priseksalo, šta'š. Jednom svinjski prešutjeh da nemam ozbiljne namjere, a ona nije pitala, pa se ne smatram krivim ni za što, naravno. Druga je bila udana, pa su dublje priče bile suvišne.
Nije ni osim toga bilo dosadno, ali nikamo nisam žurio.
Prvo se dogodila Umjetnica. Nakon silnog angažmana da skontam tko je ta žena i nastojanja da joj negdje upadnem u kadar (frendica reče da sam ju "stalkao", ja tvrdim da je to glupost, jer ljudi su oduvijek nastojali saznati nešto o nekome tko im se svidi), upoznavanje je bilo razočaranje. Prije svega zbog silne neopuštenosti koja je vrištala iz svakog našeg druženja, bilo ono u kafiću uz kavu, u šetnji obalom rijeke ili u njezinoj spavaćoj sobi (koja je ujedno i radna te sam tamo instalirao neke programe u računalo, jako mi je žao ako ste očekivali pikantne detalje). Jednostavno - takva je osoba. Usiljena, neopuštena. Iako je bilo fizičke privlačnosti s obje strane, rekao bih, a i sličnih afiniteta, sve je to bilo uzalud. Neki ljudi iz tebe jednostavno ne znaju izvući ono dobro. Ni iz sebe.
Svemir je upalio alarmne signale, a ja nisam ostao slijep niti gluh.
Nakon nje se dogodila Amazonka. Žena koja me je odmah dobila fizičkim izgledom, toliko da sam odmah zakočio i nastavio koračati po pola koraka. Jer zapravo, činilo mi se da su u pozadini te fizičke privlačnosti prevelike razlike. Nekako sam priželjkivao da ona donese bilo kakvu odluku, da zagrize ili odustane... Jer se ja nisam osjećao sposobnim za to. Budući da je ona bila i opreznija i analitičnija od mene, tako je i bilo. Nakon dva susreta ona je odlučila da ne bi nastavljala. A ja sam osjetio olakšanje, čak i zahvalnost. Netko pogrešan nije mi oduzeo mjesece i godine života.
Nakon par dana, kad se sve to ohladilo a kontakt nastavio, razlike su postale očigledne.
Danas sam na FB gledao fotke s vjenčanja nekih poznanika. Već prvi put kad sam ih vidio skupa nešto je između njih isijavalo. Aura neke smirene privlačnosti, vidljiva u osmjesima, u šalama, u svakoj riječi. Kao savršeno složen "puzzle". Tako mi izgledaju i danas. Iako nije puno vremena ni prošlo, možda godinu i pol od njihovog početka, imam dojam da je to jedna od onih veza "dok ih smrt ne rastavi".
Oni mi daju nadu.
Jednog dana će se to dogoditi, jednostavno, samo od sebe. Srest ćemo se negdje i prepoznati. Meni će ispasti gebis, ona će se osloniti o štap i podići ga.
I odšepat ćemo skupa k horizontu.
;)
Post je objavljen 07.09.2015. u 23:13 sati.