ponedjeljak, 28.11.2005.

Moja šišaljka

Moja frizerka je san svakog prosječnog muškarca.
Poznajem ju već nekoliko godina, neki frendovi su me upoznali s njom. Lijepa kao slika. Slatka, strukirana. Dude najbolje, nešto između onih za gledanje i onih što mame da ih gnječiš. Guza kao da ju je dragi Bog za sebe projektirao. Al' džaba. Čim zine, meni dosta svega. Jer u tom tonu nema previše sadržaja. A kad zine, ne zatvara usta. Drobi li ga, drobi, a sve u prazno.
Nije meni od nje puno toga trebalo već samo da me ošiša kako spada što i nije lak zadatak s obzirom na ovo runo koje nosim na glavi. I tu se pokazala velemajstorom. Čak sam ju počeo i cijeniti. Nemere bit totalna kokoš ako nešto BAŠ zna raditi dobro.
Jednom se zapričala o politici i malo mi previše zašla prema glavi s jedne strane… Pa me pita što ćemo sad s drugom stranom. A što ćemo? Jebi je, zna se. Nisam Fantu dobio na odlasku.
Osim tog jednog malog kiksa bio sam prezadovoljan uslugom. I nikad ni pomislio na bilo što više.
Kako su godine prolazile, moja frizerka se stigla udati, roditi sina i razvesti se. Ostavio ju muž bez objašnjenja. Tu je odjednom zašutjela. Nisam ju mogao prepoznati. I omršavila je, postala kost i koža. Vidio sam da je zdrmana, znao sam poslije šišanja sjesti i popričati s njom, tješiti ju. Vremenom je tu došlo do nekog prijateljstva. Polako se oporavljala od šoka, ponovo se slatko zaoblila. Ma, za prste polizat. I opet je počela drobiti kao parni mlin.
Sa salonom joj nije išlo. Zatvorila ga je i počela raditi kod kuće na crnjaka. Kad god sam došao znali smo sjesti, popit kavu, zezat se… I svaki put bi me ispratila na ulicu. I svaki put pri tome malo utišala glas do razine drhtavog… U početku nisam kužio, onda mi se lampica upalila… U kući je sa starcima i djetetom, doma i radi, ne ide nigdje… Umire od samoće.
I što sad?! Za vezu mi nije, ubrzo bi mi njeno blebetanje pokidalo živce. Jednostavno – nije mi zanimljiva. Za maznut… Uffff… To bih rado. Propustio kroz ruke svu tu njenu ljepotu. Mazio, gnječio, grickao… Maz'o.
Jes' bolan. Mazn'o bih ju sve u šesnaest. I onda ostao bez dobre šišaljke ako bi ona možda više od toga.
Odabrao sam treću soluciju… Dobru šišaljku. Pa nek mažu drugi pohotnici. Jebiga.

Nedavno sam joj pomogao da nađe posao. Nas trojica poznanika smo joj bili "modeli" iliti pokusni kunići na demonstraciji vještine u jednom renomiranom salonu za muške glave u mom gradiću Paytonu. Naravno da je dobila posao. Nisam ni sumnjao. Jer osim što dobro šiša može guzom navući mnoštvo pohotnih dedeka i time povećat promet.
I poslije tog smo proslavili u jednom bircu uz Stellicu. I malo smo previše sisnuli. Nas dvojica pokusnih kunića i naša slatka šišaljka. I skužio sam da je onaj drugi tehnološki višak.
Vozio sam ju kući. I što smo bliže bili cilju, sve je manje pričala.
Čekala je.
A ja vagao.
Ajme, al bi ja to mazo! Već mi se u glavi vrtio film tog tijela kako se privija uz moje. I kako tim svojim njonji-glasićem nešto lijepo tepa mome Miši. I kako ju tefterim zgu…
Ne. Nećemo dalje. Nije ovo pornić.

Ovo je psihološka drama.

'Bem ti kosu, prijateljstvo i horoskop!

Horoskop ili "multiple personality"?

Vjerujete li u horoskop?
Ja nisam vjerovao. Sve dok me iz zvijezda nisu pročitali od A do Ž. Nisam možda ni tada odmah, ali kad je sve to još jednom potvrđeno počeo sam vjerovati.

Ne mislim tu na onaj dnevni horoskop u novinama. Jer da bi vam stvarno bilo što pročitali znalci moraju imati više podataka o vama. Kao npr. podznak. Famozni podznak koji vas može pretvoriti u nešto sasvim drugo od onoga što su vam rekli za karakteristike znaka kojem pripadate.

Ja sam se dugo tražio u životu. Nisam bio samom sebi jasan. Sada se puno više poznajem. A potvrda svega shvaćenog stigla mi je neki dan s astrološkom vračarijom zvanom "natalna karta". A to baš i nije vračarija. Poprilično je to pouzdana stvar.

Dakle, ja sam vam Bik u horoskopu. Za bika kažu da je radoholičar, materijalist, "praktičan um i strastvena priroda", " strastven ljubavnik, nježan sugovornik i romantičan zavodnik", "osoba kreativnog intelekta"…
Čini se kao idealan muškarac, hehe…
U čemu se prepoznajem? Znam u čemu se ne prepoznajem. Nemam veze s materijalizmom. Otkud sad taj jaz? Ne znam. Možda zbog podznaka.

E, tu sam Vodenjak. U podznaku.
A vodenjaci su… Ajoj. Budalaši pravi. Prava zbrka. I ja sam se iznenadio kad sam večeras pročitao karakteristike vodenjaka. Nešto sasvim suprotno od bika. Jedino u čemu sam se zaista pronašao jest tvrdnja da vodenjaci mrze rutinu. Ja mrzim rutinu u poslu.

Ja iz tih karakteristika obaju znakova ne bih mogao donijeti nikakav smislen zaključak… Ali me znalci uvijek pročitaju. Nemam pojma kako.

Znam da u meni žive dvojica. Hehe, to vam dođe nešto kao "multiple personality" sindrom.
Jedino što mi nije jasno koji je od njih dvojice zapravo Bik, a koji Vodenjak. Ili sam stvarno totalna zbrka?
Ali ipak… Ova dvojica sve više uče živjeti u skladu. I poštuju se. Skužili su se. Osobito u ljubavi, to jest vezama.

Jedan je od njih sklon odlukama. Zovimo ga Odlučni. Drugi je sklon emocijama. Zovimo ga Pekmez.

U vezi to izgleda… Hehe. Čudno.
Obojica su važna u startu. Onaj Odlučni proučava karakter, iskrenost i zanimljivost osobe. To mu je najvažnije.
Pekmez traži impuls, neku iskricu, kemiju. On bi se samo zaljubio. Okice su mu najvažnije. Ono što ne valja je to da Pekmez u početku prevlada. No, ipak… Odlučni mu ne dozvoljava ukoliko je njegova procjena previše negativna. Ali, ako Odlučni ne uspijeva donijeti odluku ( a to se baš ne može na brzinu) stvar prepušta Pekmezu i nada se da se neće pokajati. I tada Odlučni ODLUČUJE da će dati sve od sebe da stvar uspije.

Zatim njih dvojica uspostavljaju potpuniju suradnju. Odlučni kvalitetno nadzire situaciju. On želi osjetiti trud i zalaganje partnerice, Pekmez se samo bavi toplim osjećajima. Odlučni pazi da partnerica ne počne omalovažavati Pekmeza. Jer je Pekmez topli dobrica i nitko ga neće zajebavati dok je Odlučni živ i zdrav. Odlučni zahtijeva respekt za Pekmeza. Pekmez bi se mogao jako poniziti da mu nema Odlučnog.

Sve je dobro ako partnerica zaista ŽELI. Ili, da kažemo: sve je dobro dok izgleda da partnerica želi. Tada i Odlučni i Pekmez ulažu u vezu sve svoje. Žele uživati u zanimljivosti druženja, u toplini emocija, bliskosti tijela i duha. Puno ulažu, ali puno žele i dobiti natrag. Jedino tako su sretni.

Ali… Partnerica rijetko baš čvrsto želi. Često ne zna što želi, ponekad glumi i folira…. Tada nastaju problemi. Pekmezu i dalje ništa ne smeta, on daje svu ljubav ovog svijeta. Ali Odlučni primjećuje da se Pekmeza omalovažava. Ili čak da se njega samoga omalovažava. I jedno i drugo je nedopustivo. Odlučnom zvoni alarm. Zvoni i Pekmezu, ali on se pravi lud.
Odlučni poteže teške teme, traži odgovore. Pekmez bi i dalje samo ljubio.
Odgovori ne zadovoljavaju Odlučnog. On primjećuje odmak partnerice. Govori Pekmezu o tome. Pekmez postaje tužan ali i dalje ne odustaje. Ulaže svu toplinu da bi zadržao partnericu. Ona je sve dalje. Odlučni donosi odluku o prekidu. To je točka kada zapravo sve završava. Ali Pekmez uzrokuje nastavak agonije jer ne prihvaća odluku.
Odlučni se privremeno predaje. Pušta Pekmezu da on pokuša riješiti stvar jer to njegovom logikom i razmišljanjem nije uspjelo. Ali ne vjeruje u uspjeh, samo prati sa strane i pazi da se Pekmezu nešto loše ne dogodi. Pekmez se jako trudi, postaje tužan jer vidi da ne uspijeva.
Odlučni ne želi više dozvoliti da se Pekmeza razbija i proglašava konačni i neopozivi kraj.

Odlučni zna da poslije svake kiše dolazi sunce i spreman se je okrenuti budućnosti. Pekmez mu radi iza leđa, šalje poruke, šalje svu ljubav koja je još uvijek topla iako tužna i bolna.

Odlučni je ljut na Pekmeza, ali ga postepeno smiruje. Tješi ga i polako okreće prema budućnosti. Pekmez se raspekmezi svaki put kad se sjeti, Odlučni mu više ne dozvoljava da pravi sranja.

Odlučni je sve jači. Ali bez Pekmeza ne bi nikad htio ostati. Odlučni voli Pekmeza i jednoga dana će ga dovesti do cilja.

Eto. Jedna stvar ih neraskidivo veže... Želja za toplom, nesebičnom i iskrenom osobom. Njih dvojica traže samo jednu koja zaista želi.

I sad… Koji je od njih dvojice Bik, a koji Vodenjak?

nedjelja, 27.11.2005.

Hvala ti, mama Ljubice

Ako pratite zbivanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci svjedoci ste tragikomedije koja je nastala oko slučaja državne pravobraniteljice za djecu.
Bivša pravobraniteljica Ljubica Matijević-Vrsaljko dala je ostavku zbog navodnih prijetnji, izrazivši time potpuno nepovjerenje u institucije prava i sigurnosti u Hrvatskoj čiji je bitan kotačić trebala biti upravo ona. Tim potezom iznevjerila je temeljnu ideju zbog koje je postavljena na to mjesto – pravdu, sigurnost, zaštitu za one koji ju najviše trebaju, a čiji je trebala biti osnovni pokretač.
Bila je dio sustava u koji ni sama ne vjeruje. Koliko to nade ostavlja svima nama koji želimo vjerovati da se u ovoj državi radi na sigurnosti i zaštiti njenih građana, osobito djece?
Jadna je ova Hrvatska ako će se svatko tko bi trebao štititi sigurnost njene djece preplašiti svoje sjene na ulici.
Za mene je ona kriva. Odstupila je s dužnosti zbog nečega što je trebalo i moralo biti riješeno uobičajenom procedurom sustava koji štiti prava i sigurnost građana. Sustava u koji ona mora vjerovati ako želi biti njegovim dijelom. Ovim postupkom narugala se je onima koji su joj poklonili povjerenje.
Poručila je djeci da za njih nema nade.
Jer ni ona ne može zakonskim, pravnim putem riješiti prijetnje usmjerene k njoj i njenoj obitelji. Pokleknula je pred svakim pedofilom, svakim zlostavljačem u obitelji, svakim uličnim agresivcem koji potvrdu svoje snage traži u iživljavanju nad djecom.

Jadno, jadno, jadno!

Još jadnija je politička šarada oko zamjene za odbjeglu pravobraniteljicu. Izvući iz mirovine osobu čije su kvalifikacije silne sumnjive titule brzinski stečene u rovu (?!) za vrijeme rata. A rov je bio predivno mjesto za mirno i nesmetano učenje, zar ne?

Nisam prije razmišljao o tome. Kad otvoriš novinsku crnu kroniku i pročitaš članak o pedofilu zgroziš se nad njegovim činom, istog časa ga osudiš u mislima na najgoru moguću smrt, o žrtvama njegovog čina nemaš najjasniju predodžbu…
Spasile su se? Sad je sve u redu?
Nije.

Tada im tek započinje pakao. Ali o tome više nitko ne priča. Jučerašnje novosti i nisu više novosti, zar ne?

Prateći silnu medijsku hajku na pedofile, masne naslove na naslovnicama novina čovjek bi pomislio da će sustav sigurno rehabilitirati i žrtve tih nedjela. Ali nije tako.

Imao sam curu koja je u djetinjstvu bila žrtva rođaka pedofila. Nikad za to nitko nije saznao. Ona sad ima 29 godina i nije sposobna pružiti povjerenje nikome u svojoj blizini. Nije sposobna živjeti sa samom sobom. Podložna je strahovima, depresijama, nekontroliranim histeričnim ispadima, nesposobna za emocije, nesposobna ostvariti barem mrvicu samopouzdanja… Cijeli njen dosadašnji život je grč, nemoć i strah. Svaki pokušaj usmjeren k njoj pretvara se u pakao.

Mislio sam da ću sjesti za računalo, ukucati neke pojmove u tražilicu i u Hrvatskoj sigurno pronaći nekoliko institucija, grupa podrške ili barem neke stručne pojedince koji se specijalizirano bave rehabilitacijom žrtava pedofilije. Grdno sam se prevario.
Tada sam zvao zagrebački telefon za psihološku pomoć, mislio sam da će oni kao iz topa ispaliti neko ime. Prevario sam se. Iako moram pohvaliti susretljivost osobe s druge strane žice. Koja bi sve dala da može pomoći.
Mislio sam da će poznanica iz SOS Dječjeg sela sigurno znati neko ime. Opet sam se prevario.
Nema tog imena. Nema institucije. Nema grupe potpore. Nema ničega.
Samo psiholozi i psihijatri u sustavu zdravstvene zaštite. Nervozni zbog gužvi u čekaonicama, najsretniji kad ti mogu propisati sedativ i gurnuti te van iz ambulante. Ili razni privatni geštalt-terapeuti sumnjive kvalitete kojima je u interesu da im dolaziš što češće i što duže.

Ništa čudno. Isto kao što nije čudno da mama Ljubica napusti svoju djecu jer ju je netko uplašio s nekoliko psovki.

Sve je to Hrvatska danas. Hrvatska koja se razmeće brigom, dječjim selima i hrabrim telefonima.

petak, 25.11.2005.

Ja i moj Mišo

OK, let's cut the bullshit...

Vrijeme je da upoznate mog Mišu.

Nekad davno nas dvojica smo jako dobro surađivali. Bili smo efikasan tandem i cure su nas voljele. Pogađate već? Mišo je moj mezimac. To mu ja tako tepam, inače se zove Milojko. Neki ga još zovu Đoka, neki Pijetao, neki penis a neki samo k***c... Hmda... NE VOLIM TO IME! Koristi se kao psovka. Ne možeš psovkom zvati tako divno stvorenje. To je uvreda za Mišu. I za seks. I za ljubav.

Stvarno smo bili dobar tandem. Nekad davno, kad sam više poštivao njegovu volju nego svoju...
Iako smo u početku dosta traljavo surađivali nije nam puno trebalo da se uigramo. Naše stranke su bile zadovoljne. Gotovo nikad smo pružili manje od tri servisna zahvata po izlasku na teren, od ta tri jedan je uvijek bio maratonski. Stranke nismo previše birali, imali smo jedan stalni višegodišnji ugovor s kratkim prekidima tijekom kojih smo se snalazili sitnim "fušarenjem".

Nakon prekida tog stalnog ugovora nas dvojica smo poremetili odnose. Nisam mu više htio dozvoliti da dominira. Nisam vjerovao u njegovu sposobnost donošenja pravih odluka. JA sam odlučio biti šef. Čini se da sam ga time jako uvrijedio.
Jer od toga dana naša suradnja je očajna.

Potpuno sam zapostavio odnose s njim pune dvije godine. Želio sam si naći novi ugovor, stranku za potpunu suradnju na zadovoljstvo svih uključenih. To jest... Nisam ju ni tražio, mislio sam da će ona pronaći mene.
"Ona prava".

Nije me pronašla. A Mišo... Rijetko smo komunicirali, djelovao je bolesno. Ili iznevjereno? Vidio sam da je vrag odnio šalu i odlučio ga ponovo uključiti u svoj život. Ali njegovo povjerenje nije bilo lako vratiti.
Nismo baš ni imali puno prilika za suradnju, stranke su bile rijetkost. Iako bi Mišo radio za svaku od njih, ja sam ipak tražio pravi ugovor. Ima već skoro godinu dana od zadnjeg konkretnijeg posla, tada smo se ja i Mišo ponovo upoznali u pravom svjetlu... Ili - skoro u pravom svjetlu. Jer ugovor je raskinut otprilike čim smo nas dvojica započeli pravu suradnju.

Sada... Hm... Sad je opet bolestan. Ponekad ga mazim i tetošim, ponekad ga izvedem malo u šetnju... I nađemo tako neku curu koja voli Mišu cmoknut, više od toga ni ne smijemo na tim kratkim izletima. Jer Mišo ne može obuć kabanicu pa se bojim da se ne prehladi. Ne, nemojte sad misliti da je Mišo gorostas, samo je malo podeblji s pogrešne strane, malo je čudno građen. A i nisam potpuno uvjeren da je dorastao zadatku. A cure... Srećom pa nas vole ljubit obojicu.

I tako. Tražimo pravi ugovor. Neki gdje ćemo obojica biti cijenjeni.

I da više ne bude šefa među nama jer smo oduvijek htjeli biti ravnopravni.

Da moj Mišo trči. I da ga Mace vide. Poslije će biti kasno.

Tako barem pjesma kaže.

srijeda, 23.11.2005.

Susreti i očekivanja (ili da napišem "internetski susreti"?)

Često smo na netu, zar ne? Mnogi od nas. Mi nešto stariji (a duhom mladi) usamljenici smo gotovo osuđeni na sklapanja poznanstava preko interneta jer se mnogi od nas više ne mogu pronaći u zajedničkim temama s puno mlađima od sebe a izlascima ne možemo sresti previše ljudi svojih godina. Ta potreba za internetskom socijalizacijom je još naglašenija ako radimo takav posao u kojem ne upoznajemo nove ljude.

Radim sam, zatvoren u četiri zida. I tako provedem veći dio svog radnog vremena. Iz RL (za one koji možda još uvijek ne znaju RL znači "real life" iliti stvarni život) imam još jednog preostalog prijatelja uvijek dostupnog za popiti kavu u gradu. On je također popriličan usamljenik, tako da se krug mojih poznanstava jako rijetko širi.

Zato sam često ovdje. Putem interneta upoznao sam mnoge ljude (većinom ženskog spola). Tri veze započeo sam na netu. I popio još mali milijun kavica, stekao tu još dvije-tri bliske frendice, imao nekoliko "vrućih" susreta…

Najmanji je problem kad se dvoje nađu nakon izrazito prijateljskog dužeg tipkanja. Ali, ako od toga očekujemo neku ljubavnu vezu ili samo susret zbog seksa, stvari se bitno mijenjaju.

Bez obzira da li od susreta očekivali samo seks ili više od njega, "procedura" je uglavnom uvijek ista. Malo tipkanja da se bar malo pokušamo upoznati u razmišljanjima, razmjena fotki, ocjena "želim se susresti s njom/njim", dogovor, razmjena brojeva mobitela, susret…
Najmjerodavniji prilikom takvog upoznavanja je INSTINKT. I vlastite namjere, želje, potrebe...
Takvi susreti traže prije svega dovoljno tipkanja da se ljudi upoznaju u razmišljanju i stavovima. Može i tu na brzinu doći do susreta, ali zašto ne iskoristiti prednosti ove komunikacije da bi malo istražili karakter i stavove druge strane? Tada je manja mogućnost iznenađenja u stilu "O, fak… Ona je primitivni nacionalist, ne bih nikad mogao s njom…"… Iz te komunikacije bi nam već trebalo biti jasno što možemo očekivati od druge strane.

Situacija br 1: Recimo da nam se ona/on jako sviđa kao osoba. I da fotkom nismo bili razočarani. Dolazimo na susret, nalazimo se na dogovorenom mjestu, ušminkani, mirisni i s osmijehom od uha do uha. Uvijek nastojim unijeti dovoljno šale u taj susret, u kombinaciji s ozbiljnim razgovorima… Želim UPOZNATI. Poželjno je ostati dovoljno čvrsto nogama na zemlji ali osjetiti naklonost. Oslušnuti drugu stranu. Možda je njeno oduševljenje manje ili veće od moga.
Uključiti INSTINKT.

Na kraju susreta… Pusa? Poželjno, ako ju obje strane žele. Iako malo počinjem zazirati od toga. Možda bi bilo bolje doći doma i posložiti dojmove prije no što kemiji damo oduška. Ali je pusa ipak ono što se poželi. Jebiga. Krvavi smo ispod kože.
Ako mi se osoba stvarno sviđa, na seks tu ni ne pomišljam. Jer ako želim s njom ostvariti nešto vrijednije za seks će biti vremena. NE BIH tada htio napraviti pogrešan potez i pokvariti dobar feeling.
I ono što je jako važno: ona ne smije tu prvu večer navlačiti prema seksu. Zašto? Odrasli smo, smijemo se poželjeti? Da, ali… Sorry, srećo, ne poznaješ me dovoljno. Večeras još ne znaš ni da li si zaljubljena, isto tako moraš doći doma i srediti dojmove. Ako ćeš me prvu večer pozvati doma na cugu, tada ti ne razmišljaš o tome da li ćeš možda time ostvariti nepovoljan dojam. Tada ne strahuješ od toga da ćeš možda učiniti pogrešan korak. Tada ti nisam važan. I mogao bih biti bilo tko. A ja nisam bilo tko.

I onda, ono pravo počinje tek sutra. SMS-om. Simpatije, potvrda privlačnosti, želja da do drugog susreta dođe što prije.

Situacija broj 2: Ona mi nije dovoljno zanimljiva, ali se užasno "kači" za mene… Zalijetanje, manjak samopoštovanja, želi si naći nekoga po svaku cijenu… Mogu ju odbiti još u tipkanju, mogu ipak otići i uvjeriti se osobno i pozdravit ju i bez puse, bez želje za novim susretom… Mogu li poželjeti jednokratno maženje? Zašto da ne. Ako je dovoljno poželjna. Ne mora biti najzanimljivija osoba na svijetu da bi se s njom mogao ostvariti seks. Tada se trudim navući ju taktikom, bez laži jer laži mrzim. Jednostavno, pustim joj da se navuče na svoja neutemeljena očekivanja. I sve manje zbog toga mogu imati grižnje savjesti.
Ima puno cura koje misle da će seksom prvu večer doći do veze ili čak do braka. Valjda to smatraju najpoželjnijom kvalitetom. One su žrtva ovih vremena i filozofije "o kokošima i svinjama". One su same povjerovale u onu "žena služi za ispeć pitu i grijat kitu".
I ako već vjeruju u to, ne treba ih iznevjerit. Jer bit ćeš im kriv ako ih sutra ne budeš htio bez obzira na to jeste li se poseksali ili ne.

Ne može me fascinirati žena bez samopoštovanja.

utorak, 22.11.2005.

Scenarij (o kokošima i svinjama, part2)

Imao On dva nicka na Iskrici. I Ona je imala jedan. I stavila sliku u profil, bila malo buci-buci na njoj, al' jako simpa.
Javio se On njoj, malo su se tipkali. Nije baš bila bistre glave, ali nije ženska pamet sve na svijetu, ima tu i drugih kvaliteta u igri. I trebali se oni naći na cugi, poslao i on njoj sliku na uvid… Nisu brojeve telefona razmijenili.
I On se u zadnji čas predomislio. Nije mu se dalo. I ostavio joj poruku na vrijeme. A Ona se na to jako razočarala, pa sve pita "zašto?", pa "kako?", a On joj je na to pokušao objasnit kako mu nije baš najzanimljivija, pa što bi bilo da se sretnu pa da ju nedajbože iskoristi pa joj tek onda kaže da više od toga ne bi (u daljnjem tekstu "Scenarij")…
A Ona ni to nije mogla shvatit, pa nastavila sa "zašto" i "kako", pa joj se morao prestat javljat… Tužna priča.

Prošlo je par mjeseci, On se sjetio da nije dugo radio neke stvari, pa joj se javio onim drugim nickom što glasi na drugu županiju… A sve u visokoumnom stilu "Mala, oš' na kavu?"…
A Ona htjela. Pa nisu izmijenili slike, samo brojeve telefona…

I našli se tako njih dvoje na dogovorenom mjestu, nju začudila registarska oznaka…
"Pa otkud ta tablica?"…
"A tko je rekao da neće biti?"
"Ajoooj, daj da te vidim… Pa ti si ONAJ!"
"I? Šta sad? Oš' se vratit kući?"
"Pa neću. Al' ti se onaj Scenarij neće ostvariti!"

On se osmjehnuo na to. Sjeli su u birc i pričali dva sata. Pitala Ona njega "Jesi ti NAŠ?", a On nije baš bio siguran čiji bi trebao biti pa reče "Jesam". I tako.. Još je Ona par puta spomenula Scenarij koji se neće dogoditi, teško je bilo ispuniti dva sata razgovora smislenim sadržajem… I kad je shvatio da je sav prikladan tekst ispucan, predložio joj je da idu. Pa su krenuli prema autima. Pa je Ona pitala da li će još negdje ići ili će krenut doma. A On joj reče da bi se najradije ljubio s njom, pa te riječi potvrdi jednim punim, senzualnim poljupcem. Njoj se dobiveno svidjelo, pa je pristala odvesti ga svojim autom u nepoznatom pravcu (ukazao joj je potpuno povjerenje, nije htio da djevojka odmah sjeda u njegov auto, neka ona bude Šef)… I rekla je da se može malo ljubiti s njim, ali da se od Scenarija neće dogoditi ništa. I što će On na to, pristao je, poštivao njenu odluku.
Odvezla ga je na poljski put, malo su se ljubili. Onda je On primijetio da ima lijepe grudi i da bi i njih rado ljubio. Dozvolila mu je. Al' mu je rekla da se od onog Scenarija neće ništa dogoditi. Da je to granica. I da je već dobio više nego što bi bilo tko drugi dobio na prvom spoju.
Poštivao je njenu odluku. Malo joj je ljubio grudi, pa je poželio da i Ona malo dira njegovog Pišu. Poštujući naravno njenu odluku da od Scenarija neće biti ništa i da je već dobio više no što mu je namijenjeno tu večer.

Odmah nakon toga su prionuli na Scenarij. Jer je Ona tako odlučila. Ipak je Ona Šef.

A on je shvatio da je takav Scenarij trebao uvježbati prije mnogo godina.
Jerbo je mnogo dobar.

ponedjeljak, 21.11.2005.

Jebači

Kad sam bio bubuljičav, sanjao sam kako ću jednog dana biti Jebač.
The Great Fucker. I u isto vrijeme bio mladac koji zamuca kad se obrati curi.

Imao sam par čudnih pokušaja, ništa nisam napravio. Valjda su svi muški u mojoj blizini bili veći Jebači od mene.
A ja sam samo taložio strast u sebi i bavio se politikom kao onaj Šime Desničar iz posta naše Castanjete…
Sve dok se jednom nije desilo samo od sebe… Kad nisam ni mislio na to, bio sam u gradu navečer besciljno lutajući, pod jakom gripom… Ni do čega mi nije bilo… Već u poodmaklim godinama, nedugo prije dvaest'trećeg rođendana… Bila je to nikad ponovljena noć mojih 8 orgazama… Možda i 3-4 njena…

I tako radosno iscrpljen ali osokoljen krenuo sam u nove pobjede… Nakon nekoliko "recki" na svom revolveru već sam polako počeo shvaćati da bih htio više od toga… Neki potpuniji paket, zanimljivost, fascinaciju, ljubav… Ali sam još uvijek imao dojam da su svi muški u mojoj blizini veći Jebači od mene.

S vremenom su ostale potrebe iz meni željenog "paketa" bile sve veće i veće… Izlazio sam iz veza u kojima nisam bio sretan, nikakav seks me nije mogao zadržati u njima, tražio svoju princezu koju ću voljeti i koja će mi biti zanimljiva, čarobna i uzvratiti istom mjerom. Osamio sam se na duži period, namjerno.
Nisam tražio.
Čekao sam "onu pravu", jer takva se može jedino sama pojaviti, kao poklon s neba. Ali sam vremenom postao svjestan da je u tom čekanju ptičje govno jedino što bi na mene moglo s neba pasti.
Pokrenuo sam se ponovo. Još uvijek ne tražeći previše, više se prepuštajući sudbini i nadajući se najboljem. Jer bilo ih je koje su me htjele.
Prolazilo je vrijeme, broj se povećavao. Odjednom sam shvatio… Treba mi dosta koncentracije da se sjetim svih njih…

Postao sam Jebač!
Ali mi nikako nije bilo jasno zašto se onda tako i ne osjećam…

I taj seks je znao biti ovakav i onakav… Rijetko BAŠ dobar, jer me je malo njih zaista uzbuđivalo… Rijetka je prava kemija. Imao sam u rukama mlađe, starije, one s većim i manjim, mekšim i tvrđim sisama… Malo iskrenije, malo lažljivije, malo živahnije ili beživotnije… Ljubav nisam našao.
Ili jednom, ipak… Ali su ju ubile prevelike razlike. Sudbina.
Moja "soulmate" s kojom ću piti kavu u raju po cijeli dan… Ako me stave tamo ovakvog ofucanog…

A sad... Sad sam gotovo aseksualan… Želim nešto potpuno. Isprazno me ne zanima. Ponekad se "naljutim" sam na sebe i nađem si neku curu samo da se podsjetim kako seks izgleda. Tijelo ne kuži dodire, mozak pravi blokade…

Sreo sam nedavno frenda u jednim svatovima. Starijeg od mene.
Jebača s velikim "J". Malo je sjetan bio te večeri. Možda bi se i ženio. "Sad bih možda i mogao, prije nisam mogao zbog manjka stalnog posla, stana, radio sam po terenima…"
Isprike, isprike, isprike… Pred samim sobom… Ja znam zašto se nije oženio. I zašto ni neće.
Imao ih je puno. Bar triput više od mene. Slobodne, udane, vitkije, punije, pametnije, ispraznije… Ni jedna mu nije bila zanimljiva više od triput.
Sam si je srušio sve nade, snove i iluzije. Moj frend Jebač.

Shvatio sam. Ne želim više biti Jebač.

Još mi je malo snova ostalo.

Swingeraj

U zadnje vrijeme se dosta po medijima povlači tema swing-sexa. Moglo bi se reći da je swing "in".
Ne volim "in". Ništa što bi se radilo da bi udovoljili trendovima. Ako želim - želim. Bio to trend ili ne.
Nikad nisam imao takvo iskustvo, ne vjerujem ni da ću ga imati u skorije vrijeme. Jer swinganjem smatram odnos između dva (ili više) BRAČNA para, koji nipošto nije isključivo seksualni.

Veze su mi zadnjih godina kratke. I u njima su te cure najvažnije na svijetu. Tu mi nikakva dijeljenja ne bi pala na pamet. Zašto? Zato jer smatram da jako puno ljubavi i međusobnog povjerenja treba razviti da bi dvoje ljudi bili spremni na takve aktivnosti bez ikakvih laži, prijevara i međusobno skrivenih pobuda. Zato parove u ranim dvadesetima ne smatram swingerima. Smatram ih žrtvama seksualnog trenda.
Dakle, pravim swingerima smatram starije parove. U jednoj višegodišnjoj vezi shvatio sam što je zasićenje, vidio sam kako je to kad interes za seks (koji je bio strastven i dobar) opadne. Vjerujem da swing može učvrstiti i ispuniti vezu između dvoje ljudi koji se dobro poznaju, cijene i vole. To mi je jako lijepa ideja. Uživati skupa, s još nekim sličnim ljudima bez straha od prizemnih igara i otuđenja.
Privlačna mi je ideja da ja istražujem neko novo, nepoznato tijelo i uživam u tome bez ikakve grižnje savjesti jer moja partnerica to isto radi u isto vrijeme pred mojim očima. I svima lijepo. Uzbudljiv užitak.
Na smokvi se dopisujem s jednim starijim swingerskim parom. Izuzetno kulturni ljudi, tipkamo o svemu, ponajmanje o seksu. Uvjeren sam da kod njih swing ne može roditi ništa negativno. I kad toga i nema, oni mogu provesti vikend skupa i sami da im baš ništa ne fali. Nakon toliko godina zajedničkog života. To mi je jako lijepo. Ono što i sebi želim.

Isto tako sam uvjeren i da se (što i dosta swingera tvrdi) swingom ne rješavaju dublji međusobni problemi. To jest, vjerojatno će se time samo produbiti.

Dakle, ako ste dugo skupa i ako se poznajete, volite i cijenite tada vam ništa ne može biti granica. :)

nedjelja, 20.11.2005.

Zvukovi na blogovima

Slušam ja tako neku glazbicu... I uživam u čitanju blogova. I onda otvorim jedan s vlastitim zvukovima. Pa mi se pomiješa s mojom glazbom. Pa nađem na blogu znak pauze za glazbu. I sve OK. I onda, malo kasnije, naiđem na još jedan takav ali bez tipke za pauzu. Ili stop. Ništa. I sad bih ja trebao isključiti svoju glazbu. Ili smanjiti zvuk dok se ne maknem s tog bloga. Neću. Lakše mi je otići dalje. A žao mi je, tekst me je zainteresirao.

Danas mi se ne gasi muzika.

Homo-hetero-bi... Jeste li sigurni?

Heteroseksualan sam po spolnom opredijeljenju. Nikad nisam upoznao homoseksualca uživo. Znao sam neke u svom gradu, nisam ih osobno poznavao. Kao i većina oko mene bio sam spreman neukusno se našaliti na njihov račun, svaka ideja da mi se takav približi bila mi je odbojna.

Prije nekoliko godina spojio sam se na net. To je period moga života koji nema previše veze s onim godinama prije. Dosta sam se promijenio u viđenju svijeta oko sebe. Zanimalo me je mnogo toga.
Što čovjeka čini homoseksualcem? Ili heteroseksualcem? Da li je to priroda ili možda odgoj i okolnosti? To ni sami homoseksualci izgleda ne znaju. Tipkao sam se na Iskrici u jednom mješovitom i šarolikom klubu s jednim od njih. On je shvatio još kao dječak. U svlačionici tjelesnog odgoja. Dizao mu se na muška tijela. Nisam nikada s njim došao do razgovora o djetinjstvu, sad bi me jako zanimala ta tema.
Imao sam curu spolno zlostavljanu u djetinjstvu. Prije mene imala je vezu sa ženom. Ta njena "bi" orijentacija nije jasna ni njoj samoj. Čini se da ima veze sa traumama iz djetinjstva.

Ja sam i dalje bio čvrsti hetero. Onda sam se spojio na Smokvu. Stavio sam svoje slike u galeriju. Bez odjeće, kao što se to već na Smokvi i radi. Gledali su me pretežno muškarci i to svih spolnih orijentacija. Dobivao sam razne prijedloge i ponude od njih. Čudno sam se osjećao. Shvatio sam da sam znatiželjan u vezi toga.
Jedna od žena s kojom sam se tamo dopisivao nije se mogla riješiti njoj jako uzbudljive maštarije da gleda dvojicu mladića kako vode ljubav. I kaže da ju ništa ne pali kao ta ideja.
Napisao sam joj erotsku pričicu. U glavnim ulogama JA, ON i ona koja samo gleda. I nije mi bilo jasno da li me tu uzbuđuje to o čemu pišem ili samo ideja da ću uzbuditi nju.
Čudno sam se osjećao.

Počeo sam tipkati s muškima. O istospolnom seksu. Počeo sam pregledavati sličice u galerijama muških. Neka tijela su mi se jako sviđala. Ona jako oprečna mom, sportska, dlakava, muževna… Mogao bih čak reći i da su me uzbuđivala. I ne mogu reći da li je to bilo zato jer možda podsvjesno želim tako izgledati, ili je to upravo TO - privlačnost.

U nekoliko slučajeva imao sam i tipkanje o susretu. I budući da su to bili uglavnom oni koji su se izjasnili kao "bi", a vjerojatno s nejasnim dvojbama poput mojih do susreta nikad nije došlo.
Svaki put bi se netko od nas dvojice uplašio.

Tada sam shvatio što me tu najviše koči. STRAH OD EKSPONIRANJA. Inače bih barem probao pa bih znao. Bojao sam se da se ne sazna.
Dakle, da li bi se moglo bi se reći da je to ipak uvjetovano odgojem, okolinom? Ako ti netko dobro puši a ti zatvoriš oči pa ne znaš tko je - kako ćeš znati da li je muško ili žensko?
Zašto se heteroseksualci privremeno mogu "preorijentirati" u situacijama poput dugotrajnog boravka u zatvoru?
Zašto je u nekim drugim podnebljima i kulturama to u određenim razdobljima bilo nešto sasvim uobičajeno, ili je to još uvijek?

Taj put sam se izbrisao sa Smokve. Preplašen. Vratio sam se u svoje vode. Žene me privlače i to oduvijek znam. I to mogu i volim, to je "normalno". To mi nitko ne brani. I to je moj izbor i moja orijentacija. Naglašavam ovdje riječ IZBOR. Jer mislim da se ne rađamo kao homo ili hetero. To postajemo odgojem i okolnostima.

Postao sam svjesniji činjenice da baš ništa nije 100% isključivo. I da je u ljudskim glavama skriveno svašta.
Nikad ne reci "NIKAD".

subota, 19.11.2005.

Mržnja i naci-bla-bla part2

Kao što rekoh u početku... Može čovjek biti baš kompleksno biće. Ponekad i zbrkano. Iliti - nije sve uvijek crno ili bijelo. Čak naprotiv, često je sivo.

I moje govno smrdi. Naravno.

Pa iako se ne slažem s bilo kakvom mržnjom, dugogodišnje okruženje mi ne da da se potpuno riješim takvih ograničenja. Živim u primitivnoj sredini. Okružen sam primitivcima, mrziteljima. Rezultat toga jest npr. da se "štrecnem" kad čujem ekavicu.
I nema to veze s tim što sam branitelj, dragovoljac i invalid. Jer sam se štrecao na to i prije rata. A nikad zapravo mrzio.

Razlike. Ono nešto drugačije.

Ima tu baš raznih razmišljanja. Kad pogledam na to kako roditelji odgajaju djecu da se ne miješaju s "onim drugima" pada mi na pamet pitanje nije li možda pametnije držati se SVOGA. Jer se ne radi samo o meni.
Ne primjer... Oženim "onu drugu". Srpkinju, muslimanku... I jako nam je dobro skupa. Ali jednoga dana ponovo zarati (a toga će na ovim područjima biti uvijek, jer tako odgajamo djecu, u pravilu svakih 30-50 godina) i moja djeca moraju birati stranu. A nigdje ih ne prihvaćaju u potpunosti...

U JNA nisam bio dobar jer sam Hrvat (po ocu), u domovinskom ratu nisam bio dobar jer su smatrali da se možda gleda i po majci. Koja je Srpkinja. Dakle, nigdje ne pripadam. Ja sam građanin svijeta. Htio - ne htio, što ću... Moram tako. Možda se tako i izjasnim. Jer nikad nisam bio dovoljno HRVAT. Nisu mi dali.

I sad, kad bi Srpkinja bila baš ONA PRAVA koju se traži, ja bih razmislio o tome. Ozbiljno razmislio. Barem pola sata.
I pljunuo na vlastiti primitivizam.

petak, 18.11.2005.

Mržnja i nacionalizam

Čitam danas hvalospjeve o Vukovaru.
Grad-ruina, grad-heroj, grad-spomenik, grad za trening srpske i hrvatske mržnje.
Vijesti Mediaservisa na Slavonskom radiju danas donose između ostalog i kratku izjavu jedne vukovarske majke poginulih branitelja koja kaže kako je suživot sa srbima moguć, ali nema što s njima razgovarati. Ima žena pravo na svoje mišljenje.
Zašto se na radiju trude njime trovati i mene?
NEMA opravdanja za mržnju.
Ni poginuli sinovi to nisu. Katolik si, mrziš "one druge"?
Nisi ti katolik. Ti si "katolik".

Individua imenom Niko Bete (jel to ime??) pjeva:

"Crna mi je u divojke kosa,
to je boja moja, boja mog ponosa.
Ne plašim se, rode, plave ni crvene,
crnu srce ljubi, sveta je za mene."


Samo jedna u nizu. Uz mnoge Thompsonove.
"Pjesme" zakamufliranog idiotizma. Podsjećaju me na onu s druge strane "Drma mi se, drma mi se na šubari cveće...".
Tko si ti da mi blatiš uši, seljačino? Učili su te da mrziš? Imaš li razum da se tome odupreš?

Zamislite sad... Da su svi ljudi na kugli zemaljskoj HRVATI. Koga bi mi onda mrzili? "One druge". Jer bi bilo i crnih Hrvata. I žutih Hrvata. Ajd, recimo... Da nema ni njih... Onda bi mrzili Hrvate iz Gruzije ili Hrvate iz Meksika. Nekog bi morali... Jer od čega bi Thompson živio?? Od kopiranja Abbe?
Zašto sad o tome? Svejedno je otkud mržnja dolazi. Ima je u Srbiji, ima je u Hrvatskoj, ima je svuda.
Ova u Hrvatskoj mi najviše smeta. Tu je oko mene, truje svaki moj dan.

Mržnja i primitivizam će uvijek rušiti neke Vukovare.

četvrtak, 17.11.2005.

O kokošima i svinjama

"Svaka koka je predivna ptica. Barem do jutra. Ujutro se često pretvori u običnu kokoš." - uvježbavanje svinjskog pristupa.
A svaka svinja je također predivna ptica, jer kaže naš narod - nema ptice do prasice!
("poslovica" koju neki dan poslah frendici mazohistici)

Bezbroj puta me je zapanjila ženska potreba za poniženjem. Oduvijek mi je veza nešto što shvaćam između ostalog kao uzajamni respekt. I umjesto da takva prođe, što mi je logično, veza se pretvori u skup trzavica. Još uvijek nisam probleme u vezi počeo rješavati "baci ju u blato" načinom. Mislim da nikada ni neću.
S druge strane, imam prijateljice koje se obožavaju bacati u kaljužu pod nogama svojih premilih mladića.
Pokušao sam nešto nedavno. Ludo me zanimalo. Napravio sam eksperiment. Poslao poruku curi koju sam ljetos odbio. Fer prijedlog. Samo seks bez ičeg drugog. Bez laži i prijevare. Svinjski lukavo (uspio sam) eskivirao izražavanje bilo kakve neistine ili obećanja koje ne bi želio ispuniti. Lomio sam ju dva dana. Zatim smo se našli i realizirali moj prijedlog. Prije svega s malom igrom zavođenja u bircu uz cugu. S puno maženja, poljubaca i nečeg poput prijateljskog razgovora. Rastali se uz pusu.
Sutradan sam joj poslao jednu neodređenu poruku da se ne osjeća loše. Bio sam brižan prema njoj. Odgovorila mi je sa "Ne treba previše razmišljati. Od toga zna boljeti glava". Bio sam ugodno iznenađen.
Nisam u svemu upotrijebio niti jednu laž. Ona je pristala biti cura 21. stoljeća i doći samo po seks.
Ali.... Sat vremena nakon tih dviju poruka, stiže još jedna od nje... "Jesam li ti privlačna? Uzbudljiva?"
Odgovaram: "Prvo odgovori na protupitanje - Da li si sinoć doživjela bilo što što nisi željela, bilo što ružno ili neugodno?"
"Ne. Nije se dogodilo."
"Onda te molim da bježiš od suvišnih pitanja, jer kao što si i sama rekla - od njih zna boljeti glava."
Ajme, majko... Drvlje i kamenje. Da sam gad. Svinja obična.
Nisam joj slagao niti jednu riječ. Nisam joj obećao ništa što nisam ispunio.
Što bi tek bilo da sam se poslužio lažima?
Niti jedna neće imati moj respekt ako ga nema prema samoj sebi. Samopoštovanje. Niste mi privlačne ako se bacite u blato. I tražim respekt jer se neću pred vama baciti u blato.

Ako oboje stojimo uspravno možemo se pogledat u oči. I nasmiješiti jedno drugom.

srijeda, 16.11.2005.

Čovjek iliti homo sapiens

Čovjek. To sam ja.
Čistoća. Izopačenost. Simpatija. Osuda. Homo sapiens.
Homo sapiens je bila majka Tereza. Homo sapiens je bio Adolf Hitler.
Na netu sam već nekoliko godina. Volio sam forume, bili su mi dobar put za doći do vlastitih odgovora.O životu, ljudima, ljubavi... O dobru i zlu. Pokretao sam forume i rasturao ih. Upadao u zamke zvane "ne iznevjeri obožavatelje" i "budi nepokolebljiv u svojim stavovima".
Istina je da istinom često iznevjeriš simpatizere. I da se stavovi mijenjaju ovisno o veličini crvi u glavi.
Najtraženija roba na netu je iskrenost. Jeste li sigurni da ju možete probaviti? Jer iskrenost bi trebala biti ISTINA. A istina je rijetko ružičasta.
Želim pronaći ljubav koja nema granice. Bliskost duha i tijela. Ne želim nikome činiti ono što ne želim da meni čine. Predivna sam osoba, zar ne?
Kad sam bio bubuljičavi adolescent vozao sam se mopedom po gradu hvatajući biciklistice za guze. Ulazio sam u tuđa dvorišta vireći kroz prozore kupaonica ne bih li slučajno negdje ugledao golu dojku. Jednom me je povitlao pas kojeg nisam uočio na vrijeme.
Jesam li još uvijek predivna osoba?
I moje govno smrdi. Tvoje miriše? Reći ćeš mi da sam kreten? Prvi ćeš baciti kamen?
Često sam na Iskrici i Smokvi. Na Iskrici želim upoznati duh žena s kojima tipkam. Zanima me širina njihovih pogleda. Karakter. Čuvstva. Na Smokvi sam uslikao svoju guzicu i penis.
Imam srce. Toplo i veliko. To zna onaj tko me poznaje. Imam i penis i guzicu. I crve znatiželje. Vrijedne. Neumorne.
Na Iskrici me zanima da li žena želi i zna voljeti. Na Smokvi me zanima voli li felatio ili primiti ga u guzu.
Jesam li dvoličan ako ovu drugu priču ne potežem na Iskrici? Smiješno. Sve ima svoju svrhu i tijek događanja.
Fascinira me inteligencija, emocija, duh... Fascinira me i dvoličnost, zloba, rasizam, glupost... Ljudski um u svim varijantama.
Uvijek me navodi na pitanje "ZAŠTO?".
Bit će ovdje svega. Priča o moralu, ljubavi, politici, nepravdi, prljavštini, zlobi, ulizivanju, licemjerju, nacionalizmu... Prije no što klikneš na tipku "komentar" omiriši vlastiti izmet. Ne bacaj kamen ako nisi siguran da ćeš pogoditi.
Dobrodošlo je svako blaćenje autora. I svako razmišljanje.