Ako pratite zbivanja u Hrvatskoj posljednjih mjeseci svjedoci ste tragikomedije koja je nastala oko slučaja državne pravobraniteljice za djecu.
Bivša pravobraniteljica Ljubica Matijević-Vrsaljko dala je ostavku zbog navodnih prijetnji, izrazivši time potpuno nepovjerenje u institucije prava i sigurnosti u Hrvatskoj čiji je bitan kotačić trebala biti upravo ona. Tim potezom iznevjerila je temeljnu ideju zbog koje je postavljena na to mjesto – pravdu, sigurnost, zaštitu za one koji ju najviše trebaju, a čiji je trebala biti osnovni pokretač.
Bila je dio sustava u koji ni sama ne vjeruje. Koliko to nade ostavlja svima nama koji želimo vjerovati da se u ovoj državi radi na sigurnosti i zaštiti njenih građana, osobito djece?
Jadna je ova Hrvatska ako će se svatko tko bi trebao štititi sigurnost njene djece preplašiti svoje sjene na ulici.
Za mene je ona kriva. Odstupila je s dužnosti zbog nečega što je trebalo i moralo biti riješeno uobičajenom procedurom sustava koji štiti prava i sigurnost građana. Sustava u koji ona mora vjerovati ako želi biti njegovim dijelom. Ovim postupkom narugala se je onima koji su joj poklonili povjerenje.
Poručila je djeci da za njih nema nade.
Jer ni ona ne može zakonskim, pravnim putem riješiti prijetnje usmjerene k njoj i njenoj obitelji. Pokleknula je pred svakim pedofilom, svakim zlostavljačem u obitelji, svakim uličnim agresivcem koji potvrdu svoje snage traži u iživljavanju nad djecom.
Jadno, jadno, jadno!
Još jadnija je politička šarada oko zamjene za odbjeglu pravobraniteljicu. Izvući iz mirovine osobu čije su kvalifikacije silne sumnjive titule brzinski stečene u rovu (?!) za vrijeme rata. A rov je bio predivno mjesto za mirno i nesmetano učenje, zar ne?
Nisam prije razmišljao o tome. Kad otvoriš novinsku crnu kroniku i pročitaš članak o pedofilu zgroziš se nad njegovim činom, istog časa ga osudiš u mislima na najgoru moguću smrt, o žrtvama njegovog čina nemaš najjasniju predodžbu…
Spasile su se? Sad je sve u redu?
Nije.
Tada im tek započinje pakao. Ali o tome više nitko ne priča. Jučerašnje novosti i nisu više novosti, zar ne?
Prateći silnu medijsku hajku na pedofile, masne naslove na naslovnicama novina čovjek bi pomislio da će sustav sigurno rehabilitirati i žrtve tih nedjela. Ali nije tako.
Imao sam curu koja je u djetinjstvu bila žrtva rođaka pedofila. Nikad za to nitko nije saznao. Ona sad ima 29 godina i nije sposobna pružiti povjerenje nikome u svojoj blizini. Nije sposobna živjeti sa samom sobom. Podložna je strahovima, depresijama, nekontroliranim histeričnim ispadima, nesposobna za emocije, nesposobna ostvariti barem mrvicu samopouzdanja… Cijeli njen dosadašnji život je grč, nemoć i strah. Svaki pokušaj usmjeren k njoj pretvara se u pakao.
Mislio sam da ću sjesti za računalo, ukucati neke pojmove u tražilicu i u Hrvatskoj sigurno pronaći nekoliko institucija, grupa podrške ili barem neke stručne pojedince koji se specijalizirano bave rehabilitacijom žrtava pedofilije. Grdno sam se prevario.
Tada sam zvao zagrebački telefon za psihološku pomoć, mislio sam da će oni kao iz topa ispaliti neko ime. Prevario sam se. Iako moram pohvaliti susretljivost osobe s druge strane žice. Koja bi sve dala da može pomoći.
Mislio sam da će poznanica iz SOS Dječjeg sela sigurno znati neko ime. Opet sam se prevario.
Nema tog imena. Nema institucije. Nema grupe potpore. Nema ničega.
Samo psiholozi i psihijatri u sustavu zdravstvene zaštite. Nervozni zbog gužvi u čekaonicama, najsretniji kad ti mogu propisati sedativ i gurnuti te van iz ambulante. Ili razni privatni geštalt-terapeuti sumnjive kvalitete kojima je u interesu da im dolaziš što češće i što duže.
Ništa čudno. Isto kao što nije čudno da mama Ljubica napusti svoju djecu jer ju je netko uplašio s nekoliko psovki.
Sve je to Hrvatska danas. Hrvatska koja se razmeće brigom, dječjim selima i hrabrim telefonima.
Post je objavljen 27.11.2005. u 01:28 sati.