Ona je, prije svega, inspirirala. Možda je to bila najtočnija riječ: ljudi poput nje, stoga (i zatim) on. Mnogo toga između i ničega prije.
Katkad bi to bilo vrlo intenzivno, kao da mjesečariš i netko ti o tome priča vrlo usputno, nakon, uz kavu. Prisjećaš se i proživljavaš prošlost sadašnjošću, tuđom riječju u vlastitom grlu.
Ipak najčešće sve dohvaćaš kasnije, u samoći. Stajali bi preda mnom i izgovarali sve ono što sam s lakoćom mogla odvrtjeti u svojim tišinama, sklupčana u glasnim prostorima, u toj njihovoj sebi.
Polako su se navikavali na takvu vrstu iskrenosti.
Čudno je to: zajednička im je bila tek kretnja ili dvije, prije svega onaj vrlo subjektivan osjećaj koji bi spretnošću kakvu posjeduje jedna iznimna mirnoća pretvarao emociju u vrijeme.
Preduvjet svemu, toliko mi je jasno. Inspiracija, prostori i ljudi. Znak jednakosti.
(...)
_____________________
Kada bi tvoje ja govorilo tvome ja (ili drugom). Posvetu. Ili uvod:
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.