Čim se pojavi more, evo iznova ćemo
zanizati niski start. U riječima jegulju.
Gradimo ceste u stankama između onoga
"volim" i ovoga "sada", u zraku nam postaje
udobno i bolno slano, težak otisak asimilira nas
u riječno naprijed, a moja te kretnja
pretvara u začetak krika (mislila sam
alarm, ali zazvučala je ptica).
Kasnije, nisam se borila za predah,
uzvodno prodiranje ostavilo je izgovore
u sjeni, i samo smo ti i ja, negdje usred
olujnog vremena i brzaca rijeke koju smo
ostavili iza sebe, postali oni koji drugima
više nisu za ponijeti.
I, evo, opet je ta riječ ukoričena emocijom
(ptica), dovoljno glasnom da bi nas razoružala
i dovoljno pitkom da više nikada ne bismo
spasonosno pomislili druge.
Šapućem ti: "samo tvoja i takva, ogoljena
vodom i zaogrnuta akustikom,
obilježila sam te mekanom simfonijom ringa;
uzmi me kao da će ova zima
trajati vječno."
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.