Čim se pojavi more, evo iznova ćemo
zanizati niski start. U riječima jegulju.
Gradimo ceste u stankama između onoga
"volim" i ovoga "sada", u zraku nam postaje
udobno i bolno slano, težak otisak asimilira nas
u riječno naprijed, a moja te kretnja
pretvara u začetak krika (mislila sam
alarm, ali zazvučala je ptica).
Kasnije, nisam se borila za predah,
uzvodno prodiranje ostavilo je izgovore
u sjeni, i samo smo ti i ja, negdje usred
olujnog vremena i brzaca rijeke koju smo
ostavili iza sebe, postali oni koji drugima
više nisu za ponijeti.
I, evo, opet je ta riječ ukoričena emocijom
(ptica), dovoljno glasnom da bi nas razoružala
i dovoljno pitkom da više nikada ne bismo
spasonosno pomislili druge.
Šapućem ti: "samo tvoja i takva, ogoljena
vodom i zaogrnuta akustikom,
obilježila sam te mekanom simfonijom ringa;
uzmi me kao da će ova zima
trajati vječno."