Tko zna zašto sam ga zagubila, zašto me njegovo sivilo zaokružilo, zašto sam uopće ustuknula da bi me odmah zatim iznenada izokrenulo u boje pa odjednom kao da me zapljusnuo poznat osjećaj lebdenja, nešto što mi ne pripada, ali nešto što ipak jesam. I baš čudno za osobu koja se boji visine iako ni tada nisam doticala onu ogradu, bilo je omamljujuće tiho, gotovo da se promet pretvorio u sinkronizaciju između nas dvoje, otkucaj ili dva, osmijeh ili dva, kaktus kojemu su odjednom otpale bodlje, ili tomu slično.
Kasnije sam shvatila da je i početak mit. Negdje uskočiš, shvatiš da je to taj vagon koji ti paše, voziš se ne znajući točno kada će kočnica naznačiti predah. Ne želiš ponovno van. Cilj me podsjeća na svršetke, a o njima, vidiš, još manje znam. Njih zaista ne volim. Svejedno, za osobu koja se boji visine letjela sam kao da nikada ranije nisam morala hodati ili puzati. Kao da mi je ovakav položaj sasvim prirodan. Kao da me uopće nije strah.
Kasnije, usporedit ću nas sa slučajnim odabirom prsta na globusu, a u slučajnosti, i to znaš, ne vjerujem. Katkad ću nas nazvati i stranim planetom, katkad ružom ispod onog otužnog staklenika kojim bih ju čuvala ukoliko bi trebalo, ukoliko bi ti to tražio. Ili je oduvijek bilo obrnuto? Sačuvati mene ili čak nas od definirajućeg postavljanja točaka kretanja negdje pored ekvatora ili gdje god nam već rekli da moramo u ovom vrlo njihovom koordinatnom sustavu?
"Jebite se, manekeni!", čula sam kako im ponovno govorim, zatim te gledam kao iskopinu, dragocjenost, ono sjeme koje će tek izrasti u krošnju i miroljubivo šutjeti svojim hladom, paziti da nikakve stranputice ne probude moj strah.
Čega se bojim? Valjda i ničega i svega. I svijeta i samo jednog pogleda kroz prozor. Ili zapravo stvarno ničega. Znaš ono kada se bojiš, ali je dovoljan pogled u točno određeni par očiju kako bi zatim nesmetano nastavio dalje po samom rubu ivice? E tako, do kraja, do čega god.
Nasmijala sam se. Dobro, ne znam ništa o počecima, neka ta linija i krivuda, neka ide prema gore kao na tračnicama gdje ionako ne vidiš naprijed, ali svejedno znaš da se upravo onamo krećeš. Neka bude kakva god. O tome sam ti ionako cijelo vrijeme pisala, zar ne?
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.