Komentari

zadihana.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • Kunigunda

    A zašto razmišljamo o počecima kad oni pripadaju prošlosti?
    Kao da bismo mogli išta promijeniti, dok je zid izmedju onda i sada veći i širi od Kineskog zida ?
    Mene je strah: strah me od sutra kad završi danas.
    Ipak, trebamo se probuditi, zar ne ?

    avatar

    15.03.2017. (18:28)    -   -   -   -  

  • Mi. Ljudi s rupama

    Postoje neki ljudi koji žive samo početke i samo su u početcima živi. Teško je biti kraj njih dugo. Još ih je teže voljeti.

    avatar

    15.03.2017. (19:35)    -   -   -   -  

  • Drevni vanzemaljac

    hm, početcima se daje prevelik značaj, ionako se u početku radi samo o nama našim osjećajima, svaki početak je monodrama, negdje kasnije po putu počinje dijalog, a valjda smo zbog njega tu, mislim dijaloga, zato kad meni ova poviše kaže pričaj mi priču, ja uvijek imam neki drugi početak, doduše uvijek sam ja neki superheroj, ali njen :)))

    avatar

    15.03.2017. (20:04)    -   -   -   -  

  • easy

    ti si to izanalizirala po sebi, i to je ok.....nemrem "uć" pa se neću niti
    kanalizirati..:)

    avatar

    15.03.2017. (20:06)    -   -   -   -  

  • golden age

    početak se ne krije u glavi, nego u srcu

    avatar

    15.03.2017. (20:16)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    Annaboni, slažem se, početak nekog odnosa jest prošlost, samo je lijepo sjećati se ukoliko nam je to draga priča. Ukoliko ju živimo i danas, odnosno budimo se u njoj. Na tom sam tragu pisala, da.

    Mi. Ljudi s rupama, u pravu si. I to je jako tužno jer najbolje dolazi tek kasnije (ukoliko je priča zajednička svim stranama koje u njoj sudjeluju). Barem po mom mišljenju.

    Freš, uvijek smo tu zbog dijaloga, slažem se s tobom. Nije li i najljepše kad se probudiš usred neke drage priče i pokušaš se sjetiti kako je ona uopće započela i postala toliko bitna - to da si ti njezin i ona tvoja? Heroj ili što već (čak i kad ti sam i nisi heroj, ali daješ sve od sebe da to budeš, kako sam pokušala prikazati ženu o kojoj pišem... pa i pjesmom ispod mog teksta).

    easy, da, ovdje bi se radilo o perspektivi žene koja shvaća kako je nešto postalo bitno i kako joj je drago zbog toga, ali kada se osvrne unatrag i pokuša saznati kako je do toga došlo, shvaća da taj početak i nije bitan za ono što je sada. I da je sretna, da to traje. Tako nekako.

    mcmlx, slažem se u potpunosti.

    avatar

    15.03.2017. (20:48)    -   -   -   -  

  • Regina

    Početak sredina ili kraj, sve može biti zavaravanje, hm, a i ništa od toga. Divim se ljudima koji tako sigurno u bilo šta veruju, samo ne verujem da znaju šta je to.

    avatar

    15.03.2017. (20:52)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    Regina, reći ću ti iz iskustva: nemamo pojma kada je nešto zapravo samo naša osobna perspektiva, naš i samo naš osjećaj i ničiji više, priča u kojoj samo mi živimo i u nju vjerujemo, sve dok nas stvarnost ne spuca u glavu. Utoliko, i to stvarno mislim, nemaš se čemu diviti.

    avatar

    15.03.2017. (21:16)    -   -   -   -  

  • Drevni vanzemaljac

    sad ću ja nimalo romantično, al ono kirurški precizno reć, stvar je u mudima, onim figurativnim naravno, treba imat muda započet, završit, otići, ostati, na koncu živjeti, sve ostalo je bla bla bla :)))))

    avatar

    15.03.2017. (21:41)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    Freš, čitaš mi misli danas: jako dobro znam o čemu pišeš. Čak može proći i pod romantiku, čini mi se.

    avatar

    15.03.2017. (21:46)    -   -   -   -  

  • Sarah

    Ne vjerujem u početke. Valjda istom snagom kojom ne vjerujem u slučajnosti i valjda sličnom kolebljivom i sumnjičavom nevjericom kojom ništa u svom životu nisam kadra- okončati.
    Zato ti meni ljudi jednostavno umiru. To su ti neki kvazi krajevi koji me prisiljavaju da kao odustanem.
    Ono u što ipak žarko vjerujem, baš poput prašnjavog Cigančeta koje prosi život na početku rasplamsalog proljeća, za samo jedan dukat, žut i zveckav, koji ću i zagristi da vidim je li pravi..ono u što zbilja sumanuto i bespogovorno vjerujem ..su krugovi. Obnavljanje života. Iz inata. Uporno.
    Vjerujem onom maslačku koji iznikne između izlizanih šina željezničke pruge.

    avatar

    15.03.2017. (22:42)    -   -   -   -  

  • Livia Less

    Voljela bi da znam ovako nešto napisati. Bravo, bravo, bravo! Kakav si ti izvrstan pripovjedač.

    avatar

    15.03.2017. (23:36)    -   -   -   -  

  • Olja

    Vjerujem u početke, uspone i padove; ne volim jedino krpanja - ona su zamorna i oskrnavljuju dušu. Problem je jedino kako odrediti gdje je početak? Onaj trenutak u kojem mi nešto osvijestimo? Ili onaj u kojem već profiltriramo emocije pa smo spremni na akciju? Ili je početak odavno poput oblaka zahvatio sva naša čula pa nas mamio i pozivao, fermentirao esencije dok se nisu izbistrile i stigle do naših osjetila?

    avatar

    15.03.2017. (23:52)    -   -   -   -  

  • Dinaja.

    zadihana, zadihala sam se divote osjećanja čitajući ovu ljepotu izričaja... :)

    avatar

    16.03.2017. (09:26)    -   -   -   -  

  • *****

    Nema slučajnosti ... to je samo i isključivo seboljublje koje privlači upravo ono što se međusobno i zaslužuje pa tako rođenje, umiranje i bez obnavljanja. Seboljublje je jadno i bolesno i ne možemo pripisivati da nešto imamo što nikada nismo imali jer treba znati definirati stvari,pojmove i naravno osjećaje.
    Stvari su rijetko onakvima kakve se čine na prvi pogled.
    Priča je jednostvo divna uživao sam čitajući te.

    avatar

    16.03.2017. (14:50)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    Kintsukoroi, imaš predivno srce. Ipak, voljela bih znati kako podnosi te krugove jer ništa nije teže od toga. Drago mi je da postoje ljudi koji tako vole. I više od toga.

    Livia Less, hvala ti :*

    Olja, odlična pitanja. Ne znam. S obzirom da se radi o emocijama koje su čak i unutar odnosa vrlo individualna stvar, svatko prema njima kreira svoju verziju priče - utoliko je i njihovih tumačenja beskonačno mnogo. A ponekad tek nakon što je priča završila možeš ju zapravo pogledati u oči i uhvatiti i za glavu i za rep. Ako i tada uopće.

    Dinaja, hvala. Bilo je baš iskreno.

    *****, znaš zašto ne mislim da je to nekakvo bolesno sebeljublje? Zato što zavoliš priču koju su stvorili osjećaji u tebi samom, tvoje oči koje su dovoljno zdrave i naivne i dječje da još uvijek vjeruju u ono lijepo što pred sobom vide (a ne u posjedovanje), a tu su definicije i najmanje bitne. I da, nikada nemamo ono što ne želi imati nas, ali to ne znači da su osjećaji osobe koja voli i živi u svojoj ljubavnoj priči laž. Još manje sebeljublje.
    Stvari najčešće nisu onakve kakvima se čine, slažem se, jer nisu svi ljudi kao žena iz ovog teksta. Samo ne bih voljela da nju jednom promijene sve te teške priče, da nakon svega jednostavno prestane biti ona. Bilo bi šteta.
    Hvala na čitanju.

    avatar

    16.03.2017. (17:10)    -   -   -   -  

  • cinkcrveno

    početak stvarno je nešto fiktivno, nešto što određujemo puno kasnije kad je stvar već dobila neki dublji značaj. možda iz ljudske potrebe da svoj život fabuliziramo i dajemo mu glavu i rep, početak i kraj, uvod zaplet i vrhunac radnje. a kao što si napisala, zaista nije bitno, neka ide kakogod, dok se osjećaj dobar, zar je važno kad je počeo?

    avatar

    18.03.2017. (12:16)    -   -   -   -  

  • Zadihana

    Vernillion, i ja tako mislim. Ponekad tražimo te fiktivne točke iz straha, kako sam i u tekstu opisala, ali onda se ipak nasmijemo sami sebi i tim razumnim pokušajima obuhvaćanja smisla i samo se prepustimo. "Kad je osjećaj dobar, zar je važno kad je počeo?" Zaista nije. I to je ljepota čiste emocije, ta jedna naizgled mala revolucija protiv svih matematika i proračunatosti ovog svijeta. Moćnija od svega.

    avatar

    18.03.2017. (13:31)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Nakon mnogo vremena tišine na mojem blogu,evo me u kratkoj šetnji kroz sjećanja na drage mi susrete i s tobom i tvojim uvijek interesantnim tekstovima.Pozdrav i osmijeh od Dide!

    avatar

    18.03.2017. (23:30)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...