kada se snjegovi natalože
i njihove poplavljele nokte
ponovno zagrije
prostrana muška ruka
i ne mora se govoriti;
možda ih tek pamtiti,
provlačiti kroz dane
kako bi iznova naučile
širiti zatomljenu vatru,
fokusirati pogled, nekome
potpuno pripadati.
Pa čak i kada ti njihov korak
izgleda drugačije,
pogotovo tada,
jednostavno ćeš znati
da po njihovoj skrivenoj koži
i uplašenim očima,
po opreznim kretnjama
i škrtim riječima
svoju upornu solažu
odrađuje strah.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.