Iz hladne eurospke zime sletjeli smo u toplo ljeto 12-milijunske Lime, koja čini trećinu ukupnog stanovništva. Moja prtljaga je, nekim čudom, ipak iz Madrida poslana na pravi avion. Na iritantnom konvejeru pojavljuje se prva, pa ostali iz grupe čestitaju na sretnom događaju.
Čeka nas lokalni vodič, ljubazni tamnoputi čovječuljak od šezdesetak godina, s jakim orijentalnim crtama lica. Ne usuđujem se pitati, ali sigurno ima japanske krvi, jer Japanaca (nakon Brazila), ima najviše baš u Perúu, oko 100 tisuća. Uostalom, vodič sliči na Nippon Peruanca i bivšeg predsjednika Fujimorija, koji je zbog korupcije i zloupotrebe vlasti završio s presudom od 6 godina zatvora, unatoč skrivanju u pradomovini, Japanu. Eh, Balkane moj! Do kada će naše diktatore spašavati smrt, biologija i ostale olakotne okolnosti??
Vozimo se pored luke Callao, koja ima status i položaj sličan Pireu/Ateni. Pravi je lučki grad od dizalica i vatrenih ulica. Po dolasku u hotel na lokalnoj televiziji gledam skoro uživo prijenos crne kronike s epilogom - ubijen policajac, drugi ranjen, u okršaju s lučkom mafijom. Slike izbušenih auta, rupe dovoljno velike za slonovski kalibar. Brrr! Neće nam biti ništa, turisti su svugdje dobrodošli!
Doduše, do prije nekoliko godina, Lima je bila opasan i nesiguran grad, a večernja šetnja mračnijim ulicama opasna kao mahanje novčanikom u favelama Rio de Janeira. Onda je policijska država uzela stvar u svoje ruke, pa je sad opasno tek s lažnim taksijima, koji te jeftino prevezu, istovare u nekoj slijepoj ulici i...
Ostavljamo jakne i ostalu zimsku odjeću u kojoj smo doputovali, oblačimo majice kratkih rukava i krećemo iz hotela Nuevo Mundo Lima u obilazak obližnje bogataške četvrti grada - Miraflores. Sve je čisto, umiveno, samo su ulice pomalo prašnjave. U Limi nikad ne pada kiša, vodič kaže da je zadnja pala prije 7 godina. Vjerujem mu, jer svi na ulicama izgledaju pomalo dehidrirano. Kupujemo vodu, jeftina je, samo 1 sol (malo više od kune i pol). U hotelu su lopovi na vodu u minibaru istaknuli cijenu - 2,5 dolara! Ladrones!
Odlučujem otići sam do obale. Kažu da od Mirafloresa nije daleko i zaista- 10 minuta vožnje taksijem i već smo na obali.
Grad doslovce visi na rubu provalije od pedesetak metara, a obala je kao nožem usječena ispod litice od naslaga stvrdnutog pijeska i šljunka.
- Zar se ne bojite odrona?- pitam čuvare plaže, a onda mi sine da nema kiša, niti opasnosti. Sasvim na rubu lijepo uređeno šetalište s cvijećem u cvatu, nizovi hotela i restorana sa staklenim terasama i pogledom. Za ručak ne štedim- naručujem jumbo shrimps Miami style,ogromne škampe s ljutim umakom i coca-colu za 12 dolara. When in Rome... Zanimljivo, ali coca-cola je prvobitno sadržavala koku, a onda prešla na ove šećerlema-recepte. Također, i prvobitna boja bila je prirodna, zelena, kao lišće koke. Baš kao današnje nacionalno piće Inca-Kola. Da, dobro ste pročitali, nije Inka-Cola, kako bi bilo logično, već su marketinškim trikom C i K zamijenili mjesta. Naime, Inke nisu poznavali pismo, unatoč superiornosti nad ostalim domorodačkim - da ne kažem, indijanskim - narodima ovih krajeva. Njihov su (iz)govor Kechua indijanci, koji i danas čine većinu stanovništva, prvobitno čuli kao jako izraženo K, pa su ga tako i pisali. Dakle, Inka, a ne Inca; Kusko (ili Qosko), a ne Cusco... Konkvistadori, pa ostali Španjolci i na kraju, globalizacija... Konačni osvajač je CocaCola Inc., koja je jeftino kupila domaću Inka-Kolu i sad je trži onima, koji se uporno opiru smeđem zaslađenom govnu, čiji sam i sam ovisnik.
Ali, zastranio sam, a baš sam krenuo pričati o Limi, ogromnom gradu na rubu Pacifika, gdje stavite prst u vodu i već ste spojeni s Japanom i Kinom.
Obala je od crnog, vulkanskog stijenja,a sasvim uz vodu su savršeni kamenčići, okrugli od nesmiljenih valova. Pravi raj za surfere! Gledam ih kako u desetinama, kao ogromni, crni galebovi, leže na daskama za surfanje i čekaju prave valove. Ostatak posjetilaca plaže su roditelji s djecom, tinejdžeri i sredovječne žene, koji se sunčaju. Hrabriji se povremeno približe vodi da namoče noge, samo-treba biti spretan i hitar! Krivo sam izračunao brzinu povlačenja valova i već sljedeći trenutak zapljusnulo me do koljena i smočilo hlače!
Nije baš toplo, ali nema veze. Svlačim se i hrabro bacam u valove. Jedan sam od rijetkih plivača i skoro mi je neugodno bez daske za surfanje, jer tu nitko ne pliva. Sušim se na vulkanskoj stijeni i promatram surfere. Eh, da imamo vremena...
Popodne odlazimo u razgledanje jednog od dva najpoznatija muzeja u Limi - Muzej zlata. Naravno, kao i sve što vrijedi, u privatnom je vlasništvu s više od 8.000 vrijednih zlatnih izložaka naroda Inka, Chavin, Mochica, Chimu i Nazca iz predkolumbovskog perioda. Oko muzeja je sve u cvatu.
U muzeju je i ogromna zbirka oružja iz cijelog svijeta, uključujući i fascinantnu kolekciju samurajskih mačeva i čega sve ne. Ipak, ne dijelimo očaranost oružjem sa osnivačem muzeja, pa nastavljamo razgledanje glavnog grada. Posjećujemo predsjedničku palaču, pred kojom stražare u borbenom vozilu s mitraljezom na kupoli. Oklopno vozilo s vodenim topom je iza palače, za rezervu valjda. Samo da Bandić i Sanader ne saznaju za ove modele!
Ljudi na ulicama Lime izgledaju pristupačno i simpatično. Neke pitam za povratak do hotela. Nemaju pojma, pitaju u kojem je to distriktu, jer Lima ih ima puno i previše za zapamtiti, čak i domaćima.
Čak niti taksist ne zna naći put (kasnije sam doznao da je trebalo reći San Ysidro), pa nas vozi naokolo. Navečer idemo u šetnju do Glavnog trga (Plaza Mayor). Lima je i tu izuzetak, jer svi ostali gradovi Perúa imaju glavni trg istog, pregnantnog naziva - Plaza de Armas, Trg oružja.
Vozimo se minibusom do hotela, a na svakom raskrižju vidim zanimljiva lica.
Još samo da čistač počisti za nama, pa u krpe.
Pred nama je put u Cusco, staru prijestolnicu Inka, u srcu Anda, na prosječnoj nadmorskoj visini od 3.850 metara. Treba se naspavati!
U sljedećem nastavku : Cusco
|
