"Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao.
- Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću.
Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ!
Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni.
Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka.
- Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam.
- Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav.
Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi.
Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama.
Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je.
Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo kako će jednog dana poeziju svi pisati, ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide.
za M.
|
