Wall - Jadi mladog vola

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

30.09.2007., nedjelja

Popovača blues

Grandiozno zdanje grofova Erdody propada dostojanstveno. Kurija u kojoj su uglavnom muškarci i tek pokoja žena, najčešće alkoholičarka u bijegu od života. Ili još gore, ista takva s titulom psihijatrice. Ja sam i pijan i lud, a terapiju sam ispočetka primao na odjelu za granične. Trenutno sam na odjelu IIA, gdje me prisilno liječe od alkohola i sumanutih tlapnji da nisam Hrvat. Ili Srbin. Bosanac ili Albanac, svejedno. Kad govorim, moja psihijatrica na grupnoj terapiji uvijek pada u vatru:

- Iluzija je, da nisi ništa (obratite pažnju- govori mi 'ti', tek jedva prikriva otvoreni prezir prema meni i ostalim bolesnicima). Nema više Jugoslavena,dragi moj! Toga smo se, hvalabogu, riješili s dolaskom jedine nam i vječne Domovine.

- Ako već morate, svrstajte me pod Mongole - kažem ravnodušno. Rado bih joj se suprostavio, ali sedativi su prejaki, a slobodna volja u tragovima, česticama, slobodnim radikalima. Ipak, ne dovoljno radikalnima.

Tko ne upali svijeću, neprijatelj je i petokolonaš – državotvorna je mantra ovih dana, a ja bih najradije upalio auto i vozio dok ne ostanem bez goriva. Ili do omrznute slovenske granice. Slovenija, moja dežela, kao što je već bila mnogim otpadnicima od vjere i nacije. Istina, govno si ako nisi Slovenac, ali barem nisi Neprijatelj. I dozvoljeno je žaliti sve, pa i tuđe.

-Naše su žrtve svete -moja je psihijatrica Mirela mlada žena. –Jeste li koga izgubili u ovim balkanskim ratovima?- pitam obzirno i s pijetetom. Meni su sve žrtve podjednako strašne. Jednako vrijedne.

-To su Balkanci napali nas, MittelEuropu i Austro-Ugarsku - viče moj cimer sa svojeg željeznog kreveta. Potpuno je lucidan i umislio je da je veliki Hrvat, sam Franjo dapače. Boji se izaći iz sobe i često provodi vrijeme pod krevetom. Strepi od atentata. U Sarajevu ili Drnišu, svejedno. Moja je paranoja neobična, kao i sve na meni. Bojim se, kako me žele prisvojiti sva ta ostrašćena balkanska plemena, kojima teorija krvi i tla još vitla vijugama kroz genetski kod pradjedova. A neminovno me sustižu i prijete, kako će me dobiti, makar na Prosekturi.

Dok se Zagreb slavno urušava u balkansku histeriju i dekandenciju, a podzemne vode proždiru temelje zgrada, faraoni sanjaju o uljuđenoj Europi i metrou ispod metropolisa, zadnja stanica Popovača.

- Lud sam i žedan, priznajem -ali svi zločini su mi isti –ustajem i držim vatreni govor u sobi za terapiju, dok noćna sestra vadi ampulu i kucka noktom po injekciji.

Generale na slobodu, kalašnjikove u svaki dom
- natpis je na ulaznim vratima, rukopisom sestrine grube,seljačke ruke. Srećom, njezino je srce meko, pa ne zamjeri što kidam i gazim njezin natpis i mantru ovog odjela. Dok me vežu remenjem, na ulaznu kapiju bolnice pada prvi mrak. Dostojanstvena kurija, sa visokim lučnim stropovima, širokim hodnicima i jadnim, ludim, neizlječivim Balkancima s genom samouništenja, gleda nas kako se mimoilazimo i gunđamo jedni drugima u bradu. Faraoni, Franje- Josipi i Asiški, Napoleoni i drugi samouki generali, ubojice i sveci-pravednici za našu stvar, znamenja, zastave i kost u grlu koja guši.

Doviđenja, dragi, doviđenja......

Dok bježim preko visoke ograde, noć prekriva strogo kontroliranu idilu, mrtvo tijelo glavne sestre i tisuće komadića mojeg bolesničkog kartona. Trajno neizlječiv, inficiran smrtonosnim virusom koji briše pripadanje bogu, rodu i naciji. Što se mene tiče, paljenje svijeća obična je predstava, a popis žrtava nije konačan. Ja sam već digao sidro, a mene slobodno prekrižite.


- 13:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak

Dubina

More je divno. Smiruje, zapahne mirisom soli, morskih trava i kapljicama vlage u zraku. Okupa me mirisom borova i smole, lavande i lovora. Obožavam more, ali ga više ne gledam kao oazu i utočište. More više nije prijatelj.

Oni žive ispod površine, misao me zatekla nespremnog. U najgore vrijeme, baš kad sam odlučio isprobati čari kupanja po pljusku i oluji. Često sam slušao preporuke, kako je voda najtoplija dok vani pada kiša. Tog popodneva, pred oluju, dok se većina turista dosađivala u skučenim hotelskim sobama, listajući časopise i pogledavajući nebo koje se stopilo s morem, sklonio sam odjeću ispod stijene na obali i zaronio u more. Voda me obuhvatila toplinom kolovoza, uskladištenom i podgrijavanom proteklih mjeseci od velikih vrućina. Dok mi je samo glava virila iz vode, gledao sam crnilo neba pred pljusak, što je već lijevao na horizontu. Spuštao se sve niže prema površini, noseći oluju u svakom naletu vjetra. Valovi, što su se podigli, ugodno su me ljuljali za uspavanku.

-Gle, onaj se čovjek kupa!- dijete je s čuđenjem pokazalo majci prstom prema meni. Jurili su u zaklon borova, već mokri od prvih, debelih kapi ljetne kiše. Na površini mora kapljice su se pretvarale u čiode, pa malene eksplozije, sasvim usklađeno s grmljavinom koja je iz pozadine bubnjala kao kompletna postava filharmonije- činele i reski trombon, iza kojih bubnjevi i timpani najavljuju pravu oluju. Nisam se bojao, dapače. Tijelo mi se počelo opuštati, predajući se ljuljanju valova i toplini koja me obuzimala, a kapi kiše su peckale po licu i glavi kao razljućeni stršljenovi u polju lavande. Isplazio sam jezik oluji, slobodan od kupača koji okupiraju uvalu i obližnje plaže. Ni traga čamcima, skuterima i ostalim nametnicima na vrhuncu turističke sezone.

Kad je nešto hladno dotaklo moja stopala, nisam se trgnuo, niti uplašio. Istina, osjećaj je bio čudan, nešto između meduze i plastične vrećice, koja se omota oko nogu i zalijepi za kožu, neugodno, ljepljivo i hladno kao pijavica iz mulja nekog presušenog rukavca. Trznuo sam nogama, u divljem pokušaju da to nešto otresem s nogu. Crnilo neba bacalo je sjenu na, do tada prozirnu, vodu. Zabuljio sam se prema morskom dnu, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz tamu. Sjena s dna izgledala je kao trava koja se povija u podzemnoj struji. Odjednom se više nisam osjećao sigurno. Tko zna što sve oluja dovuče u ove zaljeve, pomislio sam plivajući snažno. Skoro sam istrčao na obalu. Osvrnuo sam se, dok se more pjenilo od soli i udara vjetra.

Zar mene, odraslu osobu, da iz mora potjera iracionalni strah od tame i nepoznatoga? Glasno sam promrsio kroz zube i zaputio se nazad. Inače u vodu ulazim primjereno svojim godinama, pažljivo se spuštajući niz malene ljestve od nehrđajućeg čelika. Ovaj sam puta, hrabreći se, skočio s prve povišene stijene u savršenom pregibu struka.

Čista desetka za skok, netko ili nešto šapnulo mi je na uho. Adrenalin mi je jurnuo u glavu, a vrelina u vrhovima prstiju bila je u oštrom kontrastu s ledenim strahom koji me ščepao za grudi. Izgubio sam dah i zagrcnuo se od valova. Za desetak sekundi već sam bio na obali, neprestano se osvrćući preko ramena. More je divljalo, a s prvim munjama s neba ugledao sam nejasne sjenke kako izranjaju na površinu.

Nisam ih čekao. Pojurio sam prema hotelu i grabeći po nekoliko stepenica odjednom uletio u sobu. Samrtnički blijedo lice bilo je u neskladu s preplanulim tijelom.

- Jesi normalan? Uplašio si me! – žena je uskliknula, gledajući u nevjerici baricu vode, koja se skupljala na parketu ispred mene.

- I još se kupaš po ovakvom nevremenu!

Promrmljao sam neku laž, ne usuđujući se ispričati kako sam se iracionalno ponio, bježeći možda od morske trave ili crnila neba i gromova nad morem. Oprao sam se, licem okrenut prema vratima tuš-kabine, ne priznajući ni samome sebi kako odjednom u glavi vidim slike kao iz Hitchcockovih filomova, neznanca koji me prati iz mora s velikim nožem u ruci.

- Baš svašta!- rekao sam naglas, pokušavajući prevariti vlastitu podsvijest, forsirajući neke druge, lepršavije i veselije slike.

Sutradan je sunce već osušilo tragove oluje, a morska se površina lijeno zrcalila prozirnim smaragdom. Ni traga crnilu na dnu zaljeva, dok se akvamarin s neba stapao s morem u pitomu razglednicu. Bilo je još rano prijepodne i tek su rijetki turisti izmiljeli na plažu, razmještajući ležaljke i vadeći novine za čitanje. More je opet bilo čisto i slobodno od kupača.

Rukom sad dodirnuo vodu. Bila je topla. Kiša i oluja nisu je rashladile. Mogu nastaviti gdje sam jučer stao, rekao sam sebi, zaranjajući do vrata. Ipak, glava mi je ostala iznad vode, promatrajući svaki kvadrat površine ispred. Paranoja lako čovjeku uđe u glavu, ali se teško izbacuje iz sistema, pročitao sam negdje davno. Morao sam se složiti s tom konstatacijom.

Imam osjećaj da nešto iz vode vreba – mene i ljude općenito. Nešto, što možda nisu ogromne hobotnice iz romana Julesa Vernea ili morske sirene iz bajki. Netko ili nešto šapuće mi na uho, kako more ne pripada čovjeku, kako u oceanima nije dobrodošao. Koliko nas ima i kakvi smo, za nas je sasvim dosta kopnena površina planeta, glas nastavlja.

Pred obližnjim kioskom barica vode podsjeti me na ženinu zaprepaštenost i lokvu vode u hotelskoj sobi. Osvrćem se, ali nijednog kupača ne vidim u blizini. Ako napregnem oči, lako se uoče mokri tragovi stopala nalik ljudskima, po cijeloj stazi.

Sa svakim novim ulaskom u vodu, opažam novo neprijateljstvo mora. Meduze se pojavljuju kao glasnici, a opečena mjesta ne zacjeljuju ni nakon višestrukih tretmana. Hladnoća vode raste od nižih slojeva prema površini, kao da nastaju neke nove podmorske struje u ovom mirnom zaljevu. More, ili njegovi novi gospodari, konačno pokazuju zube.

Dok na putu prema kući pijem vodu iz termosice, čujem tiho pucketanje statičkog elektriciteta. U ustima, voda ima čudan okus. Sličan je osjećaj i s ostalim napicima, pa sada s rastućim nepovjerenjem svaku tekućinu mirišem i dobro zagledam. Kao da se molekule vode grupiraju u neki drugačiji spoj, a vodik spaja s nepoznatim elementima iz zraka. Pucketanje i miris ozona prati me na svakom koraku, a početna paranoja ustupa pred odlučnošću da se suprotstavi neznancima koji žive u morskim dubinama. Njima, koji su konačno odlučili zagospodariti svijetom.

Nisam usamljen u novootkrivenom nepovjerenju prema morima i oceanima. Vijesti sa svih kontinenata javljaju o čudnim sjenama iz morskih dubina koje kupače, nautičare i ribare tjeraju u sigurnost kopna. Transformni rasjedi i pomjeranje tektonike ploča kontinenata ubrzavaju se, a tlo Afrike i Azije pod vodenim masama oceana polako puca. Tsunamiji su sve češći, većina otoka Indonezije je već potopljena. Obalni gradovi na svim kontinentima polako tonu i nestaju iz mjeseca u mjesec. Po običaju, znanstvenici su nesložni, ali se ipak planira ekspedicija u Veliki rasjed na jedanaest kilometara dubine u Pacifiku. Nedavno otkriće, da se geni podvodnih vrsta na DNK razini miješaju i idu u oba smjera unatoč Velikoj barijeri, dokaz je stranog izvanzemaljskog porijekla u dubinama. Još ih samo treba pronaći.

Ja nekako mislim drugačije. Ono neprijateljsko, što je sad u moru, moralo je stići izdaleka. Sve češće s nelagodom pogledavam prema zvjezdanom nebu. Nagađam s koje su zvijezde, iz kojeg sazviježđa, neznanci stigli. Zašto su nam konačno odlučili pokazati zube?


- 04:17 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se