Nebo se smračilo kao pred oluju. Nije mu se izlazilo iz kuće, ali ostao je bez cigareta. Iznenadio ga je jak vjetar, koji je vitlao granama drveća, noseći lišće i stare novine s obližnje klupe u parku. Kao da nije sredina još jučer žarkog ljeta, šapnula mu je usputna misao. Prve su ga kapi kiše dotakle po licu nježno, sa oprezom slijepca koji dodiruje sugovornika. Kiša je natapala zamrljanu majicu, izlizane traperice i nervozne ruke, kojima je obgrlio vlastita ramena. Krenuo je prema najbližem kiosku, odjednom posrćući pred sve snažnijim naletima vjetra, koji se pred njegovim očima pretvarao u ljetnu oluju. Nebo su parale munje, ali zvuk grmljavine nije se čuo. Na horizontu se niotkuda, neočekivano pojavila crna pijavica. Nije se iznenadio, ionako je danima tražio neki znak, nešto iščekivao. Bilo je već previše sparnih dana u opustjelom gradu, kojeg je samo tornado mogao očistiti od smeća, truleži i propadanja. Fasciniran vrtlogom vjetra, koji je metodično usisavao sve što mu se našlo na putu, stajao je i čekao da se pijavica približi. Oduvijek ga je zanimalo, koliko je istinita teorija da u središtu tornada vlada mir i ravnoteža. Trebao bih to probati, pomislio je.
Oluja se u vrtlozima primicala, noseći sve pred sobom. Iz obližnjih dvorišta drvene vratnice ograda kloparale su pred naletima, a prevrnute kante i dječji bickl kotrljali su se praznom ulicom prema pijavici. Trče joj u susret, pomislio je. Umjesto da se skloni, stao je nasred prazne ulice, širom raširenih ruku i sklopljenih očiju počeo odbrojavati. Izračunao je - dok nabroji do sto, pijavica bi ga trebala progutati.. Na pedeset, više nije izdržao. Otvorio je oči da provjeri napredovanje vjetra. Tornado je nestao isto tako nenadano, kako se i pojavio. Nebo je na horizontu bilo krvavocrveno, a ulica potpuno tiha. Pijavica je progutala zvukove, začuđeno je pomislio. Ali se zato novi svijet pred njegovim očima prelijevao u svim duginim bojama, umjesto prljavosive, koju već godinama gleda svuda oko sebe - na ulici, u stanu, u zapuštenom parku preko ulice. Pružio je ruku prema bojama, koje su odjednom zadrhtale u samo njima znanim ritmovima. Crvena je vijugala kao zmija, sustižući narančastu, žutu i plavu, a on je pomislio da sanja. Nije se pitao što slijedi, samo je pošao za bojama. Vijugale su kao šumska staza i mamile ga da korača putem svježe boje. Iza njega su ostajali bijeli tragovi, kao stope u snijegu. Podsjetilo ga je na 'Čarobnjaka iz Oza'. Nije bio pretjerano pametan, ne posebno hrabar ili izuzetno emotivan. Ali, srce je imao. Prečesto ga je osjećao u sljepoočnicama, kao da će eksplodirati u glavi, ili ga ugušiti u vlastitom grlu.
A onda su boje nestale, a on je ispao iz pijavice i tresnuo o zemlju. Kao da ga je halucinantni san progutao, pa ispljunuo. Tijelo ga je boljelo, a ogrebotine na koljenima podsjetile da je živ i da ne sanja.
I tako je počeo pratiti vremenske prognoze u potrazi za olujama. Gdje god bi mogla nastati pijavica ili naznaka tornada, on bi se tu našao, čekajući crni vrtlog vjetra. Znao je da ga unutra čeka svijet u bojama, svijet kakav je oduvijek zamišljao.
Prijavio se da volontira u Hidrometeorološkom zavodu, nudeći da besplatno razvozi ekipe po terenu. Čudili su se, a on je lagao kako priprema magisterij iz sinoptičke meteorologije. Kao papagaj ponavljao je naučene fraze i podatke o morskim pijavicama na Jadranu. Ali ga je uistinu zanimalo samo jedno: da uđe u središte pijavice i doživi svijet kakav postoji tek u mašti. Nije trebalo ići u Kansas – morske pijavice redovito su se pojavljivale kod Rovinja, Šibenika i Zadra, na Korčuli i Hvaru. Neke bi trajale desetak minuta, u rijetkima bi provodio i po sat vremena. Počeo je s malim eksperimentima, počeo je u vrtlog unositi razne predmete i uređaje. Ali, nijedan nije radio. Kazaljke sata bi stale, čim bi zakoračio u pijavicu, pa je protok vremena unutra postao rastezljiv pojam. Nekad mu se činilo da unutra luta danima, da prelazi desetke kilometara. A kad bi ga pijavica ispljunula, sa čuđenjem je zaključivao da je na istom mjestu, tek mrvicu kasnije od vremena kad je u vrtlog zakoračio.
Sad je počeo loviti one velike. Kao da je s pecanja na plovak prešao na pacifičke tune ili barakude. Za novu se igru trebalo detaljno pripremati, pa je prodao stan, dao otkaz na poslu i preselio se na more. Kupio je brodić sa opremom za satelitsku navigaciju i počeo tragati za pijavicama. Baza su mu postali Paklenski otoci jugozapadno od Hvara, gdje se pojavljuje najviše morskih vrtloga.
Te ljetne noći, probudio ga je zvučni signal s monitora. Pogledom je tražio kumulonimbuse, iz kojih obično krene tunel prema površini. Fascinirano je zurio prema horizontu, očaran nastajanjem vrtloga iznad mora, dok se lijevak spuštao iz oblaka i ubrzano kretao prema njemu. Upalio je motor brodice i krenuo ususret pijavici. Sad je već bila u fazi zrelosti, a lijevak se vrtloga širio, skoro sasvim okomit na površinu mora. Šibao ga je vjetar i tisuće vodenih kapljica. Držao se grčevito za kormilo i kao opčinjen promatrao pramac, kako nestaje u vrtlogu. Odjednom, hučanje je prestalo, a boje su se počele slijevati sa stijenki pijavice. Lijevak se odmatao poput konopca, unutrašnjost pijavice širila u svim smjerovima. Spazio je vodopad koji teče uvis, dugu iz koje se prosipaju zlatnici i shvatio, da je ova pijavica zaista velika. Možda najveća na svijetu. Samo se nadao, da ima dovoljno vremena da stigne do kraja pijavice. Do kraja duge.
Usidrio je brodicu i sigurnim korakom zakoračio prema morskoj površini. Hodao je po vodi, ne čudeći se, ne brinući. Nije propitivao, nije sumnjao. Kao epski junak u filmovima, za njega zakoni fizike nisu postojali, a more se razdvajalo pred njegovim stopama. Na kopnu ispred njega, čekala ga je cesta od žute cigle. Ili možda od zlata? Nije potrčao. Naprotiv, krenuo je polagano, radoznao, ali bez sumnji. Nekako je znao, da je pred njim svo vrijeme svijeta.
|
