Jezični savjetnik

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (3)
Siječanj 2006 (9)
Prosinac 2005 (5)
Studeni 2005 (5)
Listopad 2005 (2)
Rujan 2005 (5)
Kolovoz 2005 (2)
Srpanj 2005 (3)
Lipanj 2005 (4)
Svibanj 2005 (5)
Travanj 2005 (6)
Ožujak 2005 (4)
Veljača 2005 (5)
Siječanj 2005 (6)
Prosinac 2004 (23)

Pitanja i odgovori

Strpljenja.
Odgovaram kako
stignem - ali uglavnom
odgovaram!

Elektronička pošta

scorpy.zg@gmail.com

Lektoriranje tekstova i knjiga

Na elektroničku adresu možete slati i
poslovne ponude - rijetko odbijam mogućnost
da štogod zaradim. Ovisi o tome koliko sam zauzet.

Cijena po dogovoru - kvaliteta zajamčena.

Jezični savjetnik II
Loading


Nastavak (arhiviran)

Prolog

Iz televizijskog studija

Nije - nego...

Neću i nemam

Postumno ili posthumno?

Navesci

S one strane zakona

Uvjerenje nije rješenje!

Povratno-posvojna zamjenica svoj

Nenaglašeni aorist glagola biti

Sličica o jeziku

Televizija i njeni kriminalci

Lektorska je tuga pregolema...

Poruke i preporuke

Lijepi naši - anglicizmi

Imenice kći i mati

Jezik na javnim stupovima i u reklamama

Hungarizmi

Vokativ

Vokativ (2)

Vokativ (3)

Neubrojiv i neuračunljiv

Pahuljice, padajte...

O genitivu množine

Pohotljivci

Divote administrativnog stila (1)

Divote administrativnog stila (2)

Repovi jedne (stare) rasprave

Skretnica

Je li me tko tražio?

Hiljada i tisuća

Kratice

Arabizmi

Takozvano nepostojano a

Takozvano nepostojano e

Svršetak igre

Sadržaj

Umjesto uvoda

Veznici

Prijedlozi zbog i radi

S ili sa poštovanjem?

Još malo o veznicima

Pošto je samo na tržnici

Muke po prijedlozima (2)

O pisanju zareza ispred veznika

Suprotne rečenice

Prilozi

Točka-zarez

Zašto pišemo podcijeniti i redci

Zadnje ili posljednje vrijeme?

O darovima

Sredstva i "sredstva"

Najoptimalnije rješenje?

Enklitike i proklitike

Enklitike u sintagmama

Dalikanje

Vratimo se veznicima

O vezniku jer

Badnjak koji gori

Sitnice koje jezik znače

Podilaženje

Pisanje pridjeva sveti

O govoru naših vlastodržaca

Sročnost

Brojevne imenice

Bilješka o futuru drugom

Popravci i pripravci

Brojevni pridjevi

O jeziku i standardu općenito

Ju ili je?

Dan materinskoga jezika

Datumi

Utjecati - uticati

Uskrs i Uskršnji otok

Vezani leksički morfemi

Londonski Chelsea priželjkuje nogometni finale

Pljuvanje po tradiciji (2)

Promidžba

Uh, taj genitiv!

Zalihe

Kada nema sibilarizacije?

Tuđice

Slijedeći sljedećeg

Tko je kome ukrao jezik?

Još malo o sročnosti

Radi se, radi - punom parom!

Neplaćena reklama

U internetskoj džungli

O križu i oko njega

O regionalizmima i priglupnicama

O imenima i crticama

Oštrina

Zrnce za razgovor uz kavu

Muke po klasičarima (1): Alternativa

Muke po klasičarima (2): Skripta

Ima među nama, brate, lektora...

Muke po klasičarima (3): Sintagme

Predah drugi - informatičari

Muke po klasičarima (4): Naglasci

Malo interakcije

Strana imena (1): Germanski jezici

Strana imena (2): Romanski jezici

O pridjevima (1)

O pridjevima (2)

O pridjevima (3)

Upravni govor i citati

Turcizmi i drugi -izmi

Put i putovi

Živo i neživo

Brojevi i brojke

O nuli i ništici

Sažetak

Gdje, kamo, kuda...

Apozicija

Neću!

Kritičarima...

Ocjene i procjene

Pleonazmi

Posvojni pridjevi na -ski, -ški i -čki

O Petru i jajima

Negacije

Ekonomija i gramatika

Sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi

Takozvani prijeglas

DNA i DNK

Veliki brojevi

Mocijska tvorba

Opet o Uskrsu...

Zasuti - zaspati

Buda i budizam

O refleksu jata

Glagoli drijeti i mrijeti

Obavijest korisnicima

Literatura

12.05.2005., četvrtak

Tko je komu ukrao jezik?


Često se, nažalost, moram prepirati sa zagovornicima teze o hrvatsko-srpskom jeziku, slušati argumente kako je to isti jezik zato što se međusobno razumijemo (kao da su sličnost i razumijevanje relevantan kriterij, jer međusobno se - i to dobro! - razumiju i Skandinavci pa opet govore švedskim, danskim i norveškim jezikom) ili pak iznova čitati Gajeva i Karadžićeva laprdanja o navodnom južnoslavenskom jedinstvu koja mi pod nos poturaju velikosrbi, ne shvaćajući da je lingvistika jedno, a politika drugo, i da su rečenice našeg ilirca nejezičara izvađene iz konteksta, odnosno da su jako dobro poslužile Vuku (i ne samo njemu!) u ostvarivanju njegovih imperijalističkih težnji.

Vrijeme je za obračun s tim brkatim falsifikatorom. Pa hajdemo ispočetka, od imena...

Naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. i Poljički statut iz 1440. godine, zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500. i 1800. godine tako nazivaju jezik kojim pišu i Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi s Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Mrnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin (iz Istre) te još mnogi pisci iz Dalmacije nepoznata točnijeg boravišta.

A sada malo o narodnom jeziku. Iako je staroslavenski bio znatno potisnut, ipak se sačuvao u Lijepoj Našoj, ali samo u crkvi i liturgijskoj upotrebi; u svjetovnoj književnosti vrlo je rano potpuno istisnut. Staroslavenski jezik s brojnim redakcijama i utjecajima narodnih jezika upotrebljavaju u književnosti svi Slaveni lstočne Crkve sve do druge polovice devetnaestog stoljeća. Dositej Obradović (1739. - 1811.) bio je prvi koji je kod Srba, očito pod utjecajem sličnog rada Lomonosova među Rusima (1711. - 1764.), pokušao uvesti srpski narodni govor u srpsku knjigu. Vuk Karadžić (1787. - 1864.) morao je svladati velike teškoće da provede svoje reforme. Njegov je rad tek poslije smrti priznat u vlastitoj zemlji, uvođenjem službenog jezika u Srbiji 1868. godine. Vukovim radom ili tek službenom odredbom o srpskom književnom jeziku započinje svoj život srpski standard, koji je dakle star samo 73 godine i koga prije uistinu nije ni bilo, kao ni srpske književnosti na narodnom jeziku.

Zanimljivo je da je Vuka i Vukove učitelje u tom radu neprijeporno nadahnuo ruski reformator Nikolaj Karamzin, nešto stariji Vukov suvremenik (1766. - 1826.), koji je u Rusiji uspio prodrijeti s idejom o potrebi uvođenja narodnog jezika. Dakle, ni u tome Vuk nije bio samostalan stvaralac.

Sve te tako čvrste i vidljive povijesne činjenice nisu bile nikakva teškoća ni zapreka da svi srpski pisci, a i dobar broj hrvatskih, misle, tvrde i dokazuju da su pojavom i djelom Vuka i Hrvati “dobili” svoj književni jezik, koji tobože do tada uopće nisu imali. Ta stalna tvrdnja postala je tako općenita, tako sigurna i neoboriva, i na hrvatskoj i na srpskoj strani, da nije bilo čovjeka koji bi se usudio proturječiti. Veliki hrvatski znanstvenici Jagić i Maretić ne samo da tu lažnu tvrdnju nisu srušili po zakonu istine nego su je upravo s osobitom slašću propovijedali čitav svoj život. Maretić pišući svoju Gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju (premda je bitno reći da joj je autor - pogotovo kada je riječ o jeziku i kulturi - prosrpskih stavova, zbog čega su ga prozivali naši intelektualci). To se dogodilo godine 1931., usred bijela Zagreba, na hrvatskom sveučilištu. Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika Maretić nije upotrijebio nijednoga. Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Šenou, ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Starog (Antu Starčevića)...

Pri stvaranju svog Rječnika istu su pogrešku načinili dr. Broz i dr. Iveković. Quod non est in actis, non est in mundo. Čega nema u djelima Vuka Karadžića, toga nema ni u hrvatskom narodu. To je jedini zaključak koji se može izvući iz cijeloga njihova rada. Štoviše, bilo je Hrvata koji su isticali našu staru crnu nezahvalnost: mi se Hrvati još usuđujemo napadati Vuka, čovjeka koji je nama Hrvatima, eto, velikodušno darovao naš književni jezik - govorili su. U tom smislu čuli smo beskrajno mnogo prigovora i od Srba. “Vuku da podignete veći spomenik nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegova jezika, vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio”, veli jedan Beograđanin 1940. godine.

Sâm Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.” Tu navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike' koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.”

Ovdje Vuk nehotice priznaje da su hrvatski pisci - i čakavci i štokavci - bili davno prihvatili i uveli narodni jezik u književnost pa se Srbi mogu na njih samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati da su ti pisci bili Hrvati te ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli da je srpski!

I to priznanje, kao i druga iz srpskog pera, dokazuju da je upravo hrvatska književna baština iz prošlih stoljeća mogla voditi Srbe u njihovu mučnom traženju svoga književnog izričaja i književnog jezika; jedino od Hrvata mogli su za sebe crpsti dragocjeno iskustvo i ako se već može govoriti o uzimanju nečijega književnog jezika, Srbi su poprimili hrvatski književni jezik, a ne obrnuto, kako se to uporno tvrdilo već stotinu godina. Doista je čudna srpska logika! Ako već 450 godina postoji bogata hrvatska književnost pisana čistim narodnim ikavskim i jekavskim govorom, i ako postoje još nekoliko stoljeća stariji ostali pisani spomenici, i ako kod Srba prije Vuka vlada tabula rasa, što je oboje potpuno jasno, što je onda prirodnije nego da smo mi bili oni koji su dali, da smo mi oni od kojih se uzelo?! No mi Hrvati ne bolujemo od luđačke megalomanije da nekome nešto “dajemo” i da ističemo nešto što ne postoji. Mi samo katkad podsjetimo zapadni svijet na svoje zasluge u prošlim vremenima turskih ratova i - ništa više.

Hrvati su u svojoj starijoj književnoj epohi imali više dobrih rječnika i slovnica (gramatika). Prepisat ću i njih, da se ne zaboravi. Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Dellabella 1728., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810., itd.

Po dokazima dr. Marijana Stojkovića, “Kopitar je... potičući Vuka u Beču za narodni jezik, uputio ga upravo na hrvatske ('ilirske') leksikone i uvalio mu na putu u domovinu hrvatske rječnike u torbak, da po njima sakuplja, a da negovorene riječi u njima briše. Tako je došlo do Vukova rječnika (1818.). Vuk je sam upućivao svoje Srbe na zagrebačke 'Ilirce', da poprime narodni jezik. A zagrebački provincijalni Hrvati, odrekavši se svoga zagorskog narječja, prigrlili su opći narodni hrvatski jezik prema starijim dalmatinskim, bosanskim, dubrovačkim i slavonskim književnicima, i to sve prije nego je Vuku pošlo za rukom nagovoriti Srbe, da uzmu narodni jezik.”

Ne samo u uvođenju jezika nego i u odabiranju i uzimanju jekavice za srpsku književnu upotrebu pošao je Vuk svjesno utrtim hrvatskim putevima. Srpski pisci nisu smatrali jekavicu srpskim vlasništvom. “Karadžićevo pisanje južnim narečjem (tj. jekavicom)”, veli Skerlić, “dotle u srpskoj književnosti neupotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.”

Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv jekavice pa su pisali Vuku da je se okani.

U jednoj svojoj knjizi (“Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić”) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u jekavici: “Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.”

Vukovo klasično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srpskog naroda, pravi historijski Srbi - doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. godine u bivše ugarske zemlje i hrvatski Srijem, smatraju jekavicu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. To shvaćanje podupiru brojni prijevodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića... na srpski jezik. Jekavicu smatraju pravi Srbi tuđom - hrvatskom i dalmatinskom - i drže da je potrebno prevoditi je na “slaveno-serbskij”. Ti su se prijevodi događali početkom devetnaestog stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima, i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba da Vuk prihvaćanjem jekavice uzima nešto hrvatsko.

Mogao bih još, ali pametnome dosta.

- 20:22 - Prokomentiraj (57) - Ispiši - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se