napiši nešto, ako želiš: (13) * ispiši * #
real world (stvarni svijet)
napisano 2004., iz moje 1. samostalne zbirke poezije "SJENA DUŠE"
Suze kapaju iz oka u plavoj noći i već me lome danima, bez osmijeha na usnama.
U spoznajama mojih najdubljih misli nema riječi za utjehu, nema opisa za sliku, nema daha vjetra.
Uzmi moj dlan iscrtanih linija i pokušaj ih sastaviti u put, koji će te usmjeriti prema meni.
Pokušaj iz linija na rubu usana ocrtati jednu auru od zlata, koja mali krivudavi plamen odnosi u noć i osvjetljava puteve na svjetlosti Mjeseca, što već danima pada baš na moj mali balkon.
Ti si ocean, koji se čini kao plamen u plavoj daljini.
Čuvaj taj plamen sna, budi mi opet u modi ovih dana.
Odvedi me među lišće, sakrij me u oku, pokaži mi Mjesec, koji ne zna za sebe.
Tražim riječ za tebe, tražim tvoje usne.
Postojiš u mom snu, ne mogu nabrajati druge, kad si mi ti probudio apetit ljubavi, bacio me u potprostore jedne zime, zvjerski mi budiš želje,, koje bez glasa ulaze pod kožu i markiraju crnom bojom sva tvoja obožavana mjesta.
Riječ je dio mog glasa, a pogled mi je duboka tama iza kojeg sam sa obala duše krenula prema tebi.
Onaj most, što spaja plavetnilo dalekog horizonta na dva prostorna kraja i donosi osmijeh na usne, želi zaigrati igru jezika i zuba, želi dodir u nama i poljubac vlažan, mekan i čeznutljiv, kao dugi pogled što prati neostvarenu želju, a ona je vječna do svog ostvarenja.
Ovaj globus će svaki puta zadrhtati kad se moja iskra dotakne tvog tijela.
Misli moje zaledile su pamet, nepoznate riječi su me okovale, razumije li nebo, što li si to htio reći?
Pogled je odlutao u daljinu, prvi dojam o tebi.
Vjerovah i upoznah prvi dojam.
Oči su mi uglasnule u iščekivanju povratka i dočekale su te raširenih trepavica, primila sam te u svoj svijet i zaronila s tobom u zazidanu stvarnost koja mi se uvijek odvaja kad god pomislim na tebe.
Noćima sam u zanosu, danima u eteričnom zraku gdje svoje usne spajam sa tvojima.
http://www.digitalne-knjige.com/varga.php
napiši nešto, ako želiš: (10) * ispiši * #
jutro duhova
Napisano: 28.1.2010. u 07.15h, iz moje 1. samostalne zbirke poezije "SJENA DUŠE"
Iznad grada – nebo boje čelika, ispod nogu smrznuta duša Zemlje.
Ispod trepavica nemirni mir što oduvijek zauzima posebno mjesto u eklipsi Mjeseca nad Suncem.
Ušetala sam u ovo ludo jutro sa posebnim osjećajem bezizlaznosti iz doline Vječnosti.
Što li se nalazi iza mog odraza u zrcalu, kakav je to svijet, koji plovi tim tamnim beskrajem?
Zove li me čudan glas one starice iz tame što me stalno zaziva u snovima?
Dolazi li sve to iz prostora nepoznatog mojoj duši, iz čudne mašte i još čudnijih snova?
Ne znam.
Polako pokušavam dokučiti pozitivne smjernice ovog čudnog dana, koji me dočekao negostoljubivim presijecanjem hladnog daha.
napiši nešto, ako želiš: (3) * ispiši * #
