Potrošila sam bistre životne kapi, darovane mi genetskim mirazom od smrtne majke i još smrtnijeg oca...
U mraku sunčevog sjaja klizi niz bez kraja, čak ni molitva ne pomaže, jer se niz bez kraja polako slaže...
Ah, ta shema rime uvijek ima svoje ime, ali ne idem tim putokazima...
U intimnoj konverzaciji mene i mene ponekad poželim vidjeti halucinaciju u budnom stanju...
Sjećanja i vizije stižu iz obećane zemlje, dok se polako pale svjetla mog grada...
Ispod balkona tama se oglasila pripremajući se za svoj fantastičan skok...
Njeno mjesto u kutu moje male sobe uvijek je čeka...
Iz pjene opet izuzimam par slova i slažem gorku šifru tvog imena...
Nečija ruka je promiješala moje sudbinske karte i samo Boga molim, da to nije ciganska ruka, jer odvući će mi dušu u nova lutanja i sanjarenja...
Pustila sam pogledu da te miluje, a između čiste daljine i smiraja dana pričinjava mi se zgodan muškarac u mojoj sobi..
Sanjam li ili je stvarnost?
Kako je tlo stvarnosti slabašno, u petom pokušaju pronalaska tišine, dodirnula sam tog zgodnog muškarca što se tako bestidno nudi i ne mogu ga maknuti iz duše, čak ni kad se sjetim gorke šifre tvog imena...
Duši su krila prelomljena, zarasla su i ona dalje leti.. ali nisko...
Niti srca zatreperile su kad su vidjele tog zgodnog muškarca kako se bestidno nudi... a tko ga ne bi konzumirao? :)